"Zdrava država mora gajiti ljude i umjetnike"

Sonja Vukićević: Odrastala sam ne znajući za razlike, zato volim čitav svijet

Prefinjena balerina poletnog koraka, širokog osmijeha i nevjerovatne energije, Sonja Vukićević, za “Vijesti” govori o umjetnosti, teatru, ali i Jugoslaviji, današnjim podjelama i, naravno, o FIAT-u, povodom kojeg je i boravila u Crnoj Gori u septembru

5278 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Duško Miljanić
Foto: Duško Miljanić

I ove je godine koreografkinja, balerina, glumica i istinska umjetnica, Sonja Vukićević, svojim prisustvom ozarila Festival internacionalnog alternativnog teatra FIAT koji je do sredine septembra, na različitim lokacijama, pokretao čitavu Podgoricu. Vukićević je, kao predsjednica žirija koji je odlučivao o nagradama, boravila u Crnoj Gori i pokazala kako se umjetnost živi, noseći je u sebi i uživajući u njoj, a u razgovoru za “Vijesti” ističe da je pokreću upravo vjera u umjetnost, ljude i kosmos.

Prefinjenu balerinu poletnog koraka, širokog osmijeha i nevjerovatne energije nije potrebno posebno predstavljati, a njena profesionalna biografija se idalje puni raznim ostvarenjima i brojim nagradama. Pored ostalog, uspješno igra u baletu Narodnog pozorišta u Beogradu “Hazarski rečnik - Lovci na snove”, koji je, po motivima romana Milorada Pavića režirala Livija Pandur, a kaže, da bi sa ovim komadom rado nastupila u Crnogorskom narodnom pozorištu, na zadovoljstvo svih.

U razgovoru za “Vijesti” apelovala je na crnogorsko društvo i institucije da se okrenu ka kulturi i umjetnosti, jer su to najbolji ambasadori zemlje, kaže. S ponosom ukazuje na dostignuća i značaj FIAT-a i, a upoređujući ga sa renomiranim BITEF-om (Beogradski internacionalni teatarski festival), poručuje da festival i kompletna ekipa zaslužuju bolji tretma nadležnih i zaseban prostor kojim će se predstaviti i crnogorsko kulturno-umjetničko nasljeđe i društvo. Pored svega toga, priča, užasavaju je podjele u društvu, prisjeća se (posljednjeg) Dana mladosti u Jugoslaviji, a na kojem je i nastupila, otkriva kako danas gleda na čitav spektakl...

Redovna ste gošća na FIAT-u, rekla bih “zaštitno lice”, možda “zaštitni osmijeh i energija” u najpozitivnijem smislu. Kakav je Vaš odnos sa ovim festivalom?

Ja sam kao “Starac i more” (smijeh), od početka festivala FIAT sam uz manifestaciju. Skoro je 40 godina otkako je FIAT osnovan, a desila se i pauza u međuvremenu. Divno je to što je Ana Vukotić preuzela FIAT i što nastavlja da pravi čuda sa ovim festivalom. Pošto sam ja istorija, mogu da posvjedočim da je to jedini festival u Jugoslaviji koji je zaista alterrnativni, a na kojem je gostovala cijela Juga. Dolazilo je Slovensko mladinsko gledališče, spektakularno u vojnom avionu, članovi ansambla kao padobranci! Baš zbog takvih stvari je ovo nazanimljiviji festival na svim ovim malim teritorijama jedne bivše velike zajedičke teritorije. Trudim se da budem korektna, iako je meni to i sadašnje stanje jer ne znam za emociju podjela. Moja duša ne može da se dijeli, ja sam odrasla uuz kompletnu Jugu i ne mogu da se rasparčam ni u snu. Zaista obožavam ovaj festival zato što on okuplja ljude koji na potpuno drugačiji način tretiraju teatar, na drugi način tretiraju tekstove, muziku, umjetnost... Siromašan festival od starta, što ne znači da to treba da bude i sada...

Pamtite FIAT prije pauze, kako je došlo do toga da se obustavi i kako ga posmatrate danas, s obzirom da ste tu od početka, a kasnije i od obnove?

Napravila se pauza zato što društvo i država, ili države, nijesu mislili/e da je ovo značajno. I dan danas je istina takva da svi kulturu bacaju u zapećak, što je nenormalno. Jedini ambasadori države na našim prostorima i ovakvim festivalima su ljudi koji dolaze iz čitavog svijeta i kažu: “Bili smo u Crnoj Gori, nastupali smo na FIAT-u, igrali smo u divnom prostoru Kuslevove kuće” i slično... Iskreno, neće se ljudi oduševiti zapuštenim zapećkom iza KIC-a, ili time što ćete ih ugostiti na krovu zgrade uz strme stepenice, već će se oduševiti Kuslevovom kućom i Ribnicom, starim zdanjem koje ima priču! Ovo društvo koliko god radilo protiv festivala vjerujem da ne radi to ciljano, ali ne pokazuju da ih kultura interesuje. Treba uložiti težak novac u kulturu i, između ostalog, i u ovaj festival, jer je to zapravo jedini ambasador ovog trenutka... FIAT je tokom dvije teške godine u vrijeme kovida-19 napravio dva vrhunska izdanja sa stranim imenima koja će otići dalje i govoriti o Podgorici, o festivalu, o prelijepoj Crnoj Gori, o Ani Vukotić. Država apsolutno mora da podrži i da obezbijedi novac za ovaj festival. Festival se ne organizuje unazad, pa se ne može ni novac davati retroaktivno, znate. Ana Vukotić mora da zna čime raspolaže, jer ona rukovodi festivalom, a kada bi znala čime raspolaže, a pogotovo ako bi na raspolaganju imala više sredstava, onda bi mogla da dovodi koga hoće. Međutim, ona funkcioniše tako i kada ne zna na čemu je, kao ove godine kada je realizovala ovakvo jedno izdanje u trajanju od 10 dana - na mišiće sve vuče i uz puno ljubavi! To nema nigdje. Ona svakako dovodi vrhunske trupe iz svijeta i svaka joj čast na tome. Ovo što Ana Vukotić radi je genijalno, ona je čudo od žene jer je prvenstveno čestit čovjek, govori istinu, u svakom trenutku svog bitisanja je čestita žena, a onda je i vrhunska, inovativna rediteljka i ja moram to da istaknem. Možda nekim ljudima ta njena čestitost smeta, ali kako god i bez obzira na sve, Ana Vukotić nije alternativa, Ana Vukotić je prava i jedinstvena! Ono što je Mira Trailović za BITEF, to je Ana Vukotić je ovdje za FIAT i to želim javno da istaknem!

Sonja Vukićević
foto: Duško Miljanić

Kakva je situacija u oblasti kulture u današnjim državama regiona, ali i u Crnoj Gori?

Svuda je slična situacija. Cilj je danas isti svuda u svijetu - da kultura ne postoji, da narod bude što manje obrazovan, da što manje vidi i što manje zna, jer je sa takvim narodom lako i genijalno vladati!

Ono što primjećujem kod vas u Crnoj Gori je jedan vrlo čudan resor. Ne može jedan ministar da pokriva četiri resora, ma kakve to oblasti bile. To je nemoguće i mislim da ne postoji osoba koja bi mogla to da vodi, pa to ni najveći genijalac ne bi mogao postići, a tako da sve funkcioniše. Ne dijele se ministarstva iz hira, a spajanje kulture sa naukom, prosvjetom i sportom je apsolutna greška, ne znam čija, ali apsolutna greška u koracima, prema mom mišljenju. Ne znam kako ljudi ne vide da su kultura i sport ambasadori jedne države i da te oblasti treba njegovati i u njih ulagati. Školstvo, zdravstvo, kultura, sport, to sve mora da se njeguje, jer se tako njeguju ljudi. Čovjek, odnosno društvo, zavise od ta četiri elementa i ako baš niko ne uradi ništa u cilju napretka tih oblasti - društvo propada. Ako neko radi na elementu sopstvenog obogaćivanja nacija je gotova, država je gotova, sve je gotovo! Novac se mora ulagati u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i sport! Nijedan umjetnik se nikada nije obogatio, makar za života, to i nije cilj, već je cilj pružiti podršku za taj rad od ujutru do uveče, a to nikada nije finansiranje pojedinca, individualnog umjetnika ili stvaraoca, već kompletnog društva. Ovdje je potrebno da se ulaže u vizije, da se plaćaju ideje različitih ljudi, jer ako imaš viziju i ako imaš san, energiju, ludilo, novac je nažalost neophodan, a čitava država će osjetiti boljitak ukoliko se to realizuje, kompletno društvo postaje bolje. Zato se mora ulagati u snove, u pojedince, moraju se razvijati veliki snovi, jer tako čitavo društvo dobija mogućnost da sanja, da mašta, što je neophodno za život.

Digresija, na konto snova: Bila sam zgranuta kad sam došla u Podgoricu i kad sam morala da idem iza zgrade KIC-a, pa da se penjem na krov i boravim na terasi bez ograde. Zar ovakav festival sa ovakvom tradicijom i značajem može da bude smješten tu? KIC jeste pravi FIAT-ov prostor, prostor koji okuplja muzičare, slikare, književnike, plesače, performere, pozorište, prava kuća iz koje svi ti umjetnici odnose i šire svoje snove, sanjaju veliki san... Ali svakako, potpuno sam bila šokirana. Prostor Kuslevove kuće je pravi za ovaj festival koji je sazreo da konačno dobije tu kuću i sopstveni prostor nakon toga što za sobom ima 40 godina postojanja. Ana Vukotić odlično vodi festival sanjajući velike snove. Svako izdanje FIAT-a je bez greške! Nekoliko izdanja je bilo u rangu BITEF festivala koji je ko zna koliko hiljada puta bogatiji od FIAT-a, a nekolika izdanja su zabilježila i jači i veći program nego BITEF. Ako hoćete da budete zdrava država morate gajiti ljude i umjetnike poput ovih!

Za sobom imate bogatu plesačka karijera prožetu usponima i padovima, nažalost i bukvalno, što Vas je donekle omelo, ali nikada zaustavilo. Vi i dan-danas plešete i na sceni i kroz život, reklo bi se da istinski živite umjetnost, kako?

Tako je. Ja imam 70 godina, a baš sam malo prije nego sam došla u Podgoricu stigla iz Madrida gdje sam igrala “Hazarski rečnik”, glavnu ulogu u komadu po režiji Livije Pandur... Ja sam povezana sa svim državama oko sebe, od Makedonije do Slovenije... Ja samo živim život i čuvam radost u sebi, neprestano radim na sebi, a to neko negdje uvijek primijeti. Idem iz predstave u predstavu bez obzira koliko godina imala - ljudi me uzimaju kao broš. Nijesam religiozna, ali vjerujem u ljude, vjerujem u umjetnost i vjerujem u kosmos. To me vodi i pokreće. Po prirodi sam duhovita, trudim se da budem mlada, njegujem energiju, volim ljude, volim sve ljude ma kakvi bili, jer me ljudi inspirišu, pa i kada odlutaju nekim čudnim stazama...

Fali nam te ljubavi među ljudima, tako djeluje. Imam osjećaj da nas to vraća neartikulisanom i necivilizovanom, udaljava nas od istinskih vrijednosti... U Crnoj Gori danas više smo usmjereni na podjele nego na ljubav među sobom ili prema sebi. Kako vi gledate na sve to?

Nijesam pretjerano politički upućena u sve što se dešava, a svaki komentar ište da do ludila i detalja znaš svaku situaciju da bi bio relevantan da bilo šta govoriš. Bez obzira što ne znam šta se konkretno dešava, znam da je sve isto ili slično svuda u svijetu. Nešto se dešava, odavno to kreće! Hapšenja pojedinaca, oduzimanje riječi i mišljenja sa zahtjevima da ćutimo, to svi rade, i Englezi i Njemci i Francuzi i drugi, sa ciljem da građani budu mirni, da ćute, plaćaju svoje ali i njihove račune... Ja to zovem hapšenjem ljudskih duša. Ja lično mislim da je u cijelom svijetu politika besramna i užasna. Male zemlje, da bi opstale, kopiraju velike, a velike ne mogu bez tih malih... Sa sadašnjom politikom ovaj svijet je ucijenjen. Pogledajte šta se dešava sa Sirijom, Avganistanom, Libijom, Irakom... Prvo samo malo udare... A onda...

Pored toga, vidite do čega smo došli. Mi smo Evropa, znate li to? Uvijek smo bili Evropa, po svemu, i nikada nijesmo bili neki Zapadni Balkan i neka Zapadna Evropa! Kakva je samo to kovanica! Oni, ko god ti oni bili, svrstavaju nas tako i dijele nas međusobno, a za to vrijeme nas tretiraju kao gomilu mrava kojima kredom ograničavaju sva prava i kretanja! Ne možemo da pređemo liniju bez njihove dozvole. To je jedna opšta politika koja je besramna za ljudski rod, iz mog ugla! Mi nismo mravi, mi smo ljudi, a “oni” nas tretiraju tom svojom kredom i onda možeš “da se slikaš” jer nemaš novac, odnosno moć. Proizveli su tako neki prisilnu mržnju, “oni” kojima se to isplati(lo). Ja kad sam odrastala ja sam voljela čitav svijet! Postojali su Nesvrstani, bila je Juga i nije postojala boja kože, niko nikoga nije pitao za ime i prezime, porijeklo, položaj roditelja... Mi smo se voljeli! Mene su zvali Sonja Hipi/Hepi, a ja sam takva ostala i dan-danas!

Kako smo došli do toga, pa i ovoga danas, i to prvo iz “bratstva i jedinstva”, a kasnije i nakon “bratstva i jedinstva”, ali i lekcije zvane “ratovi devedesetih? Djeluje nemoguće shvatiti tako nešto...

Ja sam živjela sa porodicom od Slovenije do Makedonije, niko u svojoj glavi nije postavljao granice a granica nije ni bilo. Bratstvo i jedinstvo jeste postojalo... Ali ne, zaista se i ne može shvatiti sve kasnije. I nikada se nemoj ni truditi da shvatiš jer bi to značilo da prihvataš i spoznaješ te “njihove” emocije, onih koji su tako nešto bili spremni da izazovu. Ne vrijedi shvatati, naprotiv, jezivo je ukoliko uspiješ.

Sjećam se, mnogi ljudi tada nijesu voljeli socijalizam; da napomenem - mi nikada nijesmo bili komunistička zemlja, već socijalistička! Naš crveni pasoš je bio najskuplji u Evropi, a možda i u svijetu. I odjedanput - nekome to smeta. Ne Bogu, ne kosmosu, ne sudbini, već moćnicima! I razmišljaju o tome kako da rasparčaju sve narode na Zemljinoj kugli, kako da uvedu bratoubilačke ratove kako bi mogli da prodaju svoje oružje, unište razvijene nacije, pozajmljuju novac i resurse, a hapse dušu, ali ovoga puta dušu čitavog naroda, čitave države... I to je to. Tako oni siju neviđenu mržnju koju ja prezirem! Moj otac je Crnogorac sa Ljubotinja, narodni heroj, a moja majka je iz Srbije. Kako ja da mrzim Crnogorce ili, isto tako, kako da mrzim Srbe? Ko želi da razbije tu bliskost naših naroda? Niko ne može da prebroji moja krvna zrnca, koja nijesu samo ili crnogorska ili srpska; imam i bugarskih i austrijskih, slovenačkih krvnih zrnaca, ko će mi ih prebrojati i učiniti da mrzim bilo koga? Ne brojte mi krvna zrnca, pustite me da budem slobodna! I zbog toga mi je žao vas mladih jer vas udaraju sa svih strana, a vi se gubite i onda ne znate šta da mislite, o čemu se radi! Ne znam ni ja o čemu se ovdje radi i šta je u pitanju, gdje smo (pravi) mi i kako smo stigli ovdje. Nije ovo (više) pitanje love! Zašto ovolika, ovakva mržnja, bukvalno idiotska?

Sonja Vukićević
foto: Duško Miljanić

Plešete i danas sa istim žarom kao ranije. Bilo bi veliko zadovoljstvo vidjeti vas u Crnoj Gori na sceni, iako svako izdanje FIAT-a dodatno upiličite svojim prisustvom... Postoji li neka mogućnost za nastup kod nas?

Tako je, plešem i uživam u tome! Bilo bi dobro da vaše Crnogorsko narodno pozorište pozove “Hazarski rečnik, lovci na snove” u goste i ja ću rado plesati za crnogorsku publiku! I pored toga, mislim da bi bilo veoma značajno za Crnu Goru da vidi balet, divne balerine nacionalnog teatra Srbije, mnogo bi to značilo umjetnosti ovdje. Pozivam Marka Baćovića da nas pozove da gostujemo kao balet, a razlog više za to je što ovdje nažalost ne postoji balet kao primarna djelatnost, iako ima nižih školica, uspješnih svakako... Ipak je ovo 100 godina baleta u nacionalnom teatru u Beogradu, i bilo bi dobro da vidite kako je to. Direktoru Baćoviću poručujem “Pozovi “Lovce na snove”, da sanjamo zajedno”!

Sjećanje na posljednji 25. maj u Jugoslaviji

Pojavljujete se u dokumentarnom filmu Marte Popivode “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo”, zapravo snimak posljednjeg sleta iz 1988. godine i Vaša plesna tačka. Popivoda je ranije u razgovoru za “Vijesti” kazala da ona taj slet tumači kao pokušaj da se “modernizuje institucija Dana mladosti i da se ona učini bliža novim generacijama” samim tim što se te godine prvi put izvodi profesionalni plesni performans, za koji ste Vi bili pozvani kao izuzetno uspješna mlada koreografkinja i plesačica modernog plesa. Izveli ste solo tačku na stadionu JNA u Beogradu, ali zajedno sa oko 9.000 mladih koji Vas prate. Marta Popivoda to posmatra fenomenološki kao “istorijski momenat za razumijevanje onoga što nam slijedi i gdje se nalazimo sada, a to je neoliberlano kapitalistističko društvo koje atomizuje kolektivno tijelo i tjera nas da vjerujemo da smo sami, i da smo samo mi “krivi” za sve probleme i neuspjehe sa kojima se suočavamo (siromaštvo, beskućništvo, bolest, tj. neadekvatna zdravstvena njega i sl.), a ne da je to odraz ili simpotom društva u kome živimo”. Kako ste Vi to doživjeli i kako se danas sjećate toga?

Tako je... Da, ja sam zatvorila posljednji 25. maj u Jugoslaviji. Mislim da je bila 1988. kada sam igrala Ravelov “Bolero” u režiji Paola Mađelija. Damir Zlatar-Frej je radio koreografiju, a ja sam igrala sa oko 5.000 žena i 5.000 mladića. Imam cijeli snimak u svojoj arhivi.

Sjećam se čitavog stadiona vrlo dobro i dan-danas.

Sve to je vrlo interesantno kad posmatram iz današnje perspektive. Do tada je 25. maj bio “vojska, djeca, narod”. Još niko tada nije imao u pameti da će se raspasti Jugoslavija, niko! A onda, odjedanput, kad je prošlo malo vremena od te koreografije i moje tačke, dolazi do raspada Jugoslavije... Tako ja počinjem u cijeloj predstavi da vidim raspad Jugoslavije. Vidim taj raspad u ženama koje, u sklopu koreografije, kao da izlaze iz šume i leleču, vidim taj raspad u djeci koja drže baklje, vidim ga u koreografiji muškaraca... Sa vremenskom distancom, prvo od deset godina, shvatila sam da se tu vidjelo kako će se Juga raspasti. Moguće da su neki podsvjesno znali da je zaista došao kraj. Ili podsvjesno ili su nešto znali, ali ja nijesam apsolutno ništa. Kad se sve to desilo u svojoj plesnoj tački sam vidjela raspad Jugoslavije. To vam je moja istina, moj osjećaj, nemam šta da krijem.

Preporučujemo za Vas