Kakav smo mi narod kada ne znamo gdje su bila dva naša najvažnija grada - Prapratna i Oblun? - pitao me Mladen Lompar u Morinju, na terasi caffea Tramontana, 7. septembra 2011.
On je tražio taj i druge naše gradove! Sabirao rasutu memoriju, tragao po njenim dubinskim slojevima. Poput preciznog arheologa, koji sakuplja krhotine nekada velike i lijepe vaze, razbijene u nekom ratnom pohodu ili zemljotersu u kome su nestajali naši gradovi. Među njima i ona tri grada Velike Dioklitije, koje pominje car Konstantin Porfirogenit u djelu De administrando imeprio: Gradac, Novi grad, Lontodokla. Postojali su na dukljanskoj zemlji, a nema ih, neki Lontodoklu poistovjećuju s Martinića Gradinom, čiji su ostaci i danas vidni, u blizini Spuža, u bjelopavlićkoj ravnici. Bili su, a da nijesu, zar bi ih tako moćan i učen car, pominjao u svojoj hronici. Tri grada, nija šela. Memorija sa brojnim slojevima čini pjesništvo Mladena Lompara izdvojenim i prepoznatljivim.
Lompar je, likom Kelt, možda potomak starih dukljanskih rodova, koji dišu u njegovoj poeziji. Čiji se glas čuje u poeziji i u nama. On je njihova struna sa koje se umnožavaju. Rapsod. U prtljagu zemaljskom, bile su riječi, koje nam je ostavio. Zvjezadni odsjaji. Arhetipski govor. Zavjeti predački, nezapisani i zapisani, koje je on slušao i čitao, pri njemu znanoj svjetlosti, uz glasove onih što su nekada živjeli na ovoj zemlji, hodio zaraslim putevima.
Pjesnici i mrtvi hode zemljom. Oni su svetiteljke. Ne svi, samo odabrani.
Lompar pripada odabranima.
Ne slučajno, on se javlja u ovom vremenu. Pjesnik se javlja, kada živi osjete potrebu za njim, njegovim djelom, duhom koji ono artikuliše i zrači. Neuništivom energijom, uvijek potrebnom živima.
Čitač nevidljivih ljetopisa
Bugario je ovom zemljom. Budio iz praiskonskog sna. Osjećao njeno biće, istoriju i sudbinu.
Duh nacionalne biblioteke. Uvijek budan. I kada se iskradu iz zemljskih obličja, pjesnici su budni.
Za života je zalazio je u hramove, razgovarao s usnulim anđelima, koji su ga razumijeli. I on njih. Osmjehivali se. Duklju je pohodio, došaptavao se s njenim ruševinama. Sakupljač legendi. Dopisivač istorije. Onaj što istoriju osjeća bićem, dekodira okamenjene kodove, riječi davno u kamen uklesane, na pergamentima pisane. Govori zaboravljeni jezik. Sporazmijeva sa prošlošću, na putu za budućnost. Bez tog jezika i sašaptavanja, On ne bi bio On. Pjesnik prvoga reda. Izdvojen, obilježen. Čovjek koji nosi misiju, vješto je krijući dječačkim osmijehom. O obilježenima je teško pisati. Treba znati azbuku, kojom se čitaju znaci, ispisani na njihovoj koži - najličnijem pergamentu. Otuda orginalnost ove poezije, izdvojenost Pjesnikova.
DUKLJA
(...)
pustinja si
o gdje je bio pjesnik kad ti je vrijeme
smanjivalo dičnost
gdje noćbdija
kad su ti drumski razbojnici krali dragulje
pustinja si
i ja sa tobom u ovom dobu
gdje caruju kolosi i tuga naša malena
čitavog dana boravio sam u tvojoj pustinji
i tražio mekane prste onih
što se tako grozno smanjiše u očima našim
i dušu njihovu sam tražio
i ljubav u razorenim grudima tvojim
i učini mi se da su došli karavani
ničeg
ni vjetra divljeg
da te pomiluje
ni mjeseca
da ti dragulje iskleše
ni sunca
da ih obdani
(1968)
Tako pjeva mladi Lompar, a u vrijeme nastajanja ove pjesme, imao je samo davdeset i četiri godine...
Kada ovako pjevao mlad, onda se pitamo: kako je pjevao u zreloj dobi? Spontano uzimam Lomparove rane pjesme, koje su najavljivale velikog pjesnika. Mnoge od njih nastaju u 1968. godini, po svemu sudeći prelomnoj po njegovo pjesništvo.
Čujem ga, razgovara s talasima, dok hoda pustim žalima, uzidgnuta čela, ponosita hoda, zagledan u zvijezde. Jedan od najautentičnijih pjesnika koga je iznjedrila Crna Gora. Njen udes i njena sudbina. Rođen iz tog spoja, dubinski ju je osjećao, čitavim bićem, artikulišući je kroz poeziju, koja živi nakon što sve prođe. U njoj prošlosti nema. Ovdje je istorija provalila u sadašnjost, postala poezija, dobila nova značenja. Otuda autentičnost.
Vidim ga u ruševinama. Obasjan nestvarnom mjesečinom. Sa zvijezdom na čelu i iskrom u oku... Gazi svojom stazoma. Među bezbrojnima, koje se račvaju, poput onih borhesovskih. U ovom slučaju Lomparovom i lomparovskih.
U njegovom djelu se ukršaju sudbine, vremena, šapuću arhetipovi.
Sada, kada je zemaljsko putovanje završeno - djelo postaje mjera trajanja. Riječi koje je pjesnik ispretao iz svog ličnog i našeg kolektivnog sjećanja.
Vidim ga, po pepelištu čara, razgovara s prahom, doziva zrno u kome je sve. Zatomljeni plodovi, koji su nekada cvijet bili, postaju cvjetovi. Budi usnule riječi, u plamen ih pretvara. U baklje, s kojom ide, i svijetli.
Enciklopedija mrtvih u kojoj žive budući. Pognut pod teretom vjekova, nosi sudbinu i memoroju. Ukupnu memoriju. I skupnu sudbinu. Preteško breme za pleća zemaljskoga čovjeka.
Njegove pjesme su zavjetne, a zavjeti ne umiru. Probuđeno iz naše memorije, a prošlo kroz pjesnikovu imaginaciju, živi. Imaginacija ne umire. Roje se izviiskre, rukopis koji se ne da izbrisati. Svijetli na platnu života. Život sami. Nema smrti!
Ponorni tokovi
Usred noći me budi. Budilnik navijen u kosmosu. Zvoni. Govori, tiho, razumijem ga. Među mnogim pjesnicima, koje je volio (Kvazimodo, Montale, Ungareti, Elitis, Rico, Kavafis, Seferis... Kod posljednjeg zastajem - Seferisa, Grka, koji je govorio kako u sebi osjeća, sobom i u sebi nosi - kompletnu grčku tradiciju, Homera i sve od prije Homera; istoriju, grčki jezik, riječi svoga jezika, i ono što će doći... tako i naš pjesnik osjeća našu tradciju. Ponornu rijeku, čije tokove osjećaju rijetki.
Narod koji ima takve pjesnike, ne može da sumnja u sebe, svoje postojanje. Crnogorski narod je takvog pjesnika našao u Lomparu. Nijesam rekao novo, samo sjetio na ono što se zna.
Ma kuda da me odnese put,
Grčka mi uvijek zadaje bol.
Stihovi Seferisa, mogu se odnositi na Lompara. Ma kuda da je išao, pratio ga je bol za Crnom Gorom. Osvješćujući bol, potreban svakom narodu, u sudbinskim vremenima. Bol što šikne iz srca naciona, a odjekne u srce univerzuma. To je Lomparova poezija. A taj put i luk mjeri veličinu svakog velikog pjesnika. I ovog na koga sjećam. Koji je iscrtao našu duhovnu mapu, sastavio našu vazu, sagradio postojan grad. U kome su svi naši gradovi, oni za koje me pitao u Morinju, one rane jeseni. Prapratna, rezidencijalni centar dukljanskih kraljeva, od kojeg ni kamena nije ostao. Zato je trebao pjesnik ovakvog formata, koji će ih ponovo stvoriti, uliti duh, potvrditi postojanje. Ciklus o Jakvinti i Bodinu, rukovet pjesama o duklajnskom knezu Vladimiru. Sudbina opata Doličina, strdanje zbog pjesme (prve žrtve te vrste za koju se zna u Crnoj Gori, pjesma plaćena životom!), Tajnopis Jelene Balšić. Rekonstrukcija istorije s vezivnim tkivom poezije. Kod nas je to umio Lompar.
Lompar je probudio duh naših nestalih gradova, pokidanih kodova. Digao grad koji neće srušiti varvari ni vrijeme.
Mimoišla ga je Njegoševa nagrada. Njegovo ime nije upisano u Biljardi, ali jeste u crnopgorskoj književnosti, slovima od čista zlata.
Univerzalan onaj pjesnik, koji je duboko nacionalan, koji se uzdiže iz bića svoga narod i dubina svoje zemlje i tradicije. Lompar je takav pjesnik.
Žiža koja sve sabira
Cetinje, žiža koja sve sabira. Grad duha, zidan od najpostojanijeg materjala. Grad koji neće srušiti varvari. Asocijacija na pjesmu Konstantina Kavafisa Čekajući varvare. Na svom pjesničkom početku, u pjesmi Cetinje, pjesnik kaže:
Dok ti postojiš
ja ne mogu biti bezbožnik
(1968)
Sjećanje na nebeski grad Svetog Avgustina. Fantastičan prizor. Sveti grad koji se spušta iz nebesa. Za njim nebesko Cetinje. Silazi iz oblaka. Izlazi pjesnik, udiše miris lipa. Nigdje ovakvog mirisa, šapuće vanzemaljskim glasom.
Ovo je moj grad - kaže. - Ne možete mi ga uzeti. Konačno, ovdje sam rođen i umro. Ovdje je moj dom i moj grob. Moje pjesme i riječi. Ko mi može uzeti grad? Pjesme koje sam u njemu pisao. Ko je Kavafiju oduzeo Aleksandriju, pravo na nju?
Tu sam i biću!
(Oktobar 2021.)
Bonus video:
