Anilda Ibrahimi, italijansko-albanska spisateljica rođena je u lučkom gradu Valoni, u Albaniji 1972. godine. Studirala je savremenu književnost u Tirani i radila za brojne radio i TV stanice, kao i za pisane medije. Godine 1994. odlazi iz Albanije i neko vrijeme provodi putujući po Evropi. Prvo se zaustavlja u Švajcarskoj gdje objavljuje svoju prvu zbirku pjesama “Kristal tuge” (1996). U Italiju odlazi 1997, gdje nastavlja da radi kao novinar i postaje savjetnik u Italijanskom izbjegličkom savjetu. Od 2008. objavila je četiri romana na italijanskom jeziku: “Crveno poput nevjeste”, “Ljubav i rite vremena”, “Bez slasti” i “Tvoje ime je obećanje”, a peta će biti objavljena 2021. Za svoje knjige, prevedene u šest zemalja, dobila je brojne nagrade. Romane Anilde Ibrahimi u Italiji objavljuje Einaudi u kategoriji Savremena italijanska književnost.
Romani “Crveno poput nevjeste” i “Ljubav i rite vremena” objavljeni su u izdanju beogradskog Rendea. “Crveno poput nevjeste” je porodična saga koja prati živote četiri generacije žena u južnoalbanskoj porodici, u planinskom selu Kaltra, ali pruža i uvid u istoriju Albanije dvadesetog vijeka, uz rat, krv, ljubav, izdaju, snove i razočaranja. Ibrahimi piše o ženama koje su oblikovale njen život, stvarajući svojevrstan ženski univerzum. “Ljubav i rite vremena” prati prijateljstvo Albanca i Srbina, Besora i Miloša i jednu ljubavnu priču između Ajkune i Zlatana.
Za ART Vijesti Anilda Ibrahimi je govorila iz Rima, gdje živi.
Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Crveno poput nevjeste”?
- Počela sam sa romanom “Crveno poput nevjeste” u kome za mene fokus nije bio oživljavanje 1900-ih, već govoriti o prenošenju ženske kulture koju je moderna era brisala. Moji likovi su uglavnom žene, možda zato što pričam normalne priče i rekonstruišem jedan svakodnevni život u kome su muškarci bili odsutni. U mojim romanima nema izuzetnih junaka, ali samo su žene nosile život naprijed, dok su muškarci išli u ratove.
Postojalo je patrijarhalno društvo, ali sa snažnim otiskom matrijarhata ukorijenjenog u porodicama. U mojim romanima žene nijesu opisane kao žrtve, one sigurno imaju bol i teret života na ramenima, ali i jedinstvenu otpornost i prije svega jedinstvenu snagu. To ih ujedinjuje - jaka ženska solidarnost, riječ zloupotrebljena u naše vrijeme, ali tamo je bila istina, takođe znak pravog društva u kome dominiraju muškarci, shvatili su da je to jedini način da se nose sa patrijarhatom da se pridruže jedni drugima.
U romanu dočaravate godine života u 20. vijeku, pod kraljem Zoguom i pod Enverom Hodžom, u izolovanom, zatvorenom sistemu. Koje su bile tehnike preživljavanja običnih ljudi?
- Da biste usavršili tehnike preživljavanja, prije svega morate imati svijest da ste u diktaturi. Gledajući unazad, sada možemo reći sve, ali bilo je vrlo malo onih koji su u tom trenutku znali šta zemlja zaista proživljava, odnosno režim, inače ne bi trajalo više od 40 godina. Albanija je nastala iz 500 godina Osmanskog carstva i kasnije je postala monarhija koja je živjela barem uz pomoć Italije. Tranzicija od kralja Zogua do komunizma je zatekla zemlju u stanju snažnog kulturnog zaostajanja, ali i ekonomskog. Većina zemlje je bila ruralna, a komunizam je došao kao svojevrsno spasenje. Uzmimo ženski diskurs, s obzirom na situaciju u kojoj su se našle žene prije rata, dolazak komunizma ih je zaista spasio.
Kako objašnjavate naslov vašeg romana? Šta crvena boja znači u kontekstu ovog romana?
- Nekad su nevjeste nosile crveno, što je osmanska tradicija koja se zadržala u mnogim dijelovima zemlje, posebno na jugu do dolaska komunizma. Crvena kao mlada nevjesta, crvena kao krv koja je prolivena između jednog i drugog rata, crvena poput državne zastave, crvena poput komunizma, crvena poput strasti.
U romanu “Crvena kao nevjesta” opisujete transformaciju žene i svijeta oko nje tokom perioda od sto godina u tipičnom muškom društvu. Kako je tekla ta transformacija?
- Tokom godina imala sam vremena i prilike da razradim pitanje identiteta, pa i emancipaciju žena. Moj sljedeći roman je o tome, trebala mi je ta distanca da shvatim, da rekonstruišem šta se zaista dogodilo. U zemlji u kojoj je postojao snažan islamski otisak, nakon petsto godina Osmanskog carstva, dolazi komunizam. U romanu “Crvena kao nevjesta” govorim o emancipaciji tog doba govoreći o ženama koje su postale slobodne zahvaljujući komunizmu i to je bila istina. S obzirom na situaciju u kojoj su se žene našle prije rata, zaista ih je spasio njegov dolazak. U osmansko doba, žene su vrijedile pola muškarca, kako doslovno izvještava Koran. U svetim tekstovima komunizma pisalo je da je sasvim u redu da su muškarci i žene isto. Kako bi se to dvoje moglo pomiriti? Jednostavno, da žene postanu poput muškaraca i sve je riješeno. Istina, ništa nije bilo riješeno, po ko zna koji put su odlučili muškarci da je žena morala postati nešto drugo. Slogan je glasio “žena je snaga revolucije jednaka muškarcu”, a ne obrnuto, muškarci nijesu morali ništa da rade, to su opet žene koje su morale da se prilagode svom modelu da bi postale Novi muškarac. Padom režima stvari su se ponovo veoma promijenile. Ne pratim toliko trenutnu situaciju u Albaniji, ali sporadično izdaleka primjećujem promjenu koja nije pozitivna, a ne govorimo o sjajnom životu Tirane i novim bogatašima, već o ruralnom stanovništvu. I u svakom slučaju, u oba konteksta, još uvijek su žene te koje prolaze kroz promjene i postaju nešto, to ni sada nijesu odlučile, novi svijet pada na njih, čineći ih još većim. To znači da je i komunizam propao.
Šta riječ “besa” znači za vaše junake?
- Užasna je upotreba ove albanske riječi, dešava se da italijanska štampa kroz nju objašnjava priče proklete nasiljem i običnim zločinom. Besa je neprevodiva, nije jednostavno obećanje ili data riječ, već koncept neraskidivo povezan sa visokim osjećajem časti i ljudske pravde. Davanje “bese” je neopoziva stvar ispunjavanja sebe prolaskom kroz život i smrt jer drugog puta nema. U romanu “Ljubav i rite vremena” Ajkuna je obećala Zlatanu da će ga sačekati i to čini. U romanu “Bez slasti” Lila je obećala da će dati nerođeno dijete Eleni i održava svoje obećanje. U “Vaše ime je obećanje” sačuvano je više od dvije hiljade Jevreja, od strane kralja Zogua, antisemitske vlade i cijelog albanskog naroda jer je tako bilo obećano, data je “besa” i stoga je nedodirljiva.
U vašoj knjizi žene čuvaju usmenu kulturu. Je li isto biti žena na jugu i na sjeveru Albanije? Šta je drugačije?
- Rođena sam na jugu i stoga su u mom pripovijedanju tradicije i priče toga područja. Međutim, vjerujem da nema velikih razlika. Kao što postoje i kod drugih naroda Balkana, imamo istu zajedničku istoriju, a često i iste folklorne junake sa malim razlikama.
U romanu “Ljubav i rite vremena” opisali ste Srbiju i Srbe izvan uobičajenih stereotipa vezanih za Balkan i nacionalizme. Šta ste posebno htjeli da naglasite ovom romanom?
- Kada pišem roman, najviše me zanimaju male priče, normalni ljudi koji žive svoje živote sve dok se ne dogodi nešto što im prelomi sudbinu. Moji likovi su tako usred velike priče, a da nijesu izabrali, Zlatan i Ajkuna jesu, njih dvoje.
U mojim pričama nema izuzetnih junaka, nema dobitnika ili gubitnika, samo su opisani djelići života često sa slašću. Moje priče nemaju pretpostavku utvrđivanja istine. Pisac ne utvrđuje greške priče, već govori šta se dogodilo u tom periodu, a ja to govorim mojim glasom. Ne govorim o žrtvama, već o ljudima koji su se našli usred istorije i kako je ona mijenjala njihove sudbine, a ja uvijek imam konstantu, pijetet prema zlu.
Rekli ste da ovu knjigu treba prevesti u Srbiji “zbog toga što treba da se pokaže da postoje Albanci koji, zajedno sa braćom iz Srbije, streme ka novom evropskom društvu”. Vjerujete li u uspješan suživot Srba i Albanaca na ovim prostorima?
- Izdavačka kuća Rende je kupila prava i željela je da ga objavi jer je vjerovala u ovaj roman. Uvijek sam umjesto toga govorila da cio Balkan treba da prevaziđe prošlost i izbori se za novo društvo koje daje nadu mladima. Vjerujem u ljudska bića, vjerujem u Miloša i Besora u kojima sam upoznala pravi zivot.
Vaš roman “Ljubav i rite vremena” ima snažnu poruku da ne možete izaći iz rata neozlijeđeni, posebno iz rata koji tvog prijatelja pretvara u neprijatelja, tvoje komšije u špijune, a tvoju ljubav u ubicu. Je li to zaista istina?
- Rat pretvara sve u zvijeri i niko ne izlazi nepovrijeđen, zato smo svi na gubitku kao ljudska bića na kraju jednog rata. Moji likovi pokušavaju da zadrže svoju ljudskost i izađu iz svog vremena.
Kako sebe možete predstaviti kao pisca? Da li sebe smatrate italijanskim piscem, zato što pišete na italijanskom, ili albanskim?
- Za vas sam ja albanski pisac jer sam rođena u Albaniji, ali nikada nijesam pisala na albanskom i albanska književnost me ne prepoznaje kao albanskog pisca. Kad odem u druge zapadne zemlje ja sam italijanski pisac jer sam pisala samo na italijanskom. Šta definiše moj identitet? Mjesto rođenja? Jezik koji koristim? Država u kojoj živim? Ne znam, znam samo da više nema smisla govoriti o identitetu kao nečemu statičnom jer je unutra kontinuirano kretanje. Da se vratim na vaše pitanje, mislim da je najdosljednija definicija - pisac koji govori italijanski.
Vi zapravo pripadate migrantskoj književnosti. Kako pisci poput vas gledaju na ovaj svijet? Koje su tu teme dominantne?
- Ne volim etikete, a još manje one migrantske literature jer one znače razmišljati na periferni način prema književnosti uopšte.
Postojao je prvi trenutak, i to je prirodno, koji su imali svi koji su otišli da moraju da ispričaju svoju istoriju i svoje porijeklo u zemlji u koju su došli. Bilo je to kao da vičete na svijet naglas - postojim i živim pored tebe, pogledaj me. Fenomen je rođen s prvim knjigama pisaca migranata i to je bila neophodna stvar i imala razloga da postoji početkom devedesetih. Mislim da je ta faza odavno prošla.
Nikada nijesam imala tu potrebu, ne pišem književnost o svjedočanstvima. Mislim da je književnost nešto drugo, od tada sam ostala vjerna ideji koju imam o njoj od djetinjstva. Pisanje romana je stvaranje svijeta, opet citiram Flaneri O’ Konor koja kaže: “Moramo dati tijelo, stvoriti svijet s težinom i debljinom”.
Vaši romani su priče o nekom drugom vremenu i nama nedovoljno poznatoj zemlji, i oslanjaju se na kolektivno pamćenje. Koliko su današnja Albanija, njena istorija i tradicija nepoznati u današnjoj Evropi?
- Zanimaju me priče iz ženske perspektive žena koje su preživjele problematični dvadeseti vijek. Posebno me zanima iskorijenjenost i novi identitet. Očigledno je pričanje ove priče i tradicije zemlje, ali ne sa egzotičnog ili etničkog gledišta, već rekonstrukcije.
Jesu li vaši romani prevedeni na albanski i kako su prihvaćeni u vašoj domovini?
- Nijesam prevedena na albanski, po svom izboru. U posljednjih tridesetak godina Albanci se bave nečim drugim, morali su stvarati stvari koje im je komunizam uskratio i, kako to često biva, kultura prva ispašta. U Albaniji ne postoji distribucijska mreža i izdavači su prisiljeni da sami nose knjige u nekoliko knjižara koje postoje. A pisci prije svega snose troškove izdavanja svojih knjiga, odnosno plaćaju izdavaču štampane primjerke, što je ekvivalent samizdata u Italiji. Glas moga narativa u romanu “Crveno kao nevjesta”, ali i u drugim romanima, za većinu ljudi koji tamo žive bio bi pogrešan. Nije riječ o nesretnom, gladnom djetetu, prestravljenom zločinima koje je režim činio. Albanci se uvijek vole određivati kao žrtve velike istorije, kao nijedan drugi narod na svijetu.
Mislim da je bilo i drugih diktatura daleko gorih od naše i one su otišle dalje bez zaborava, ali su se jednom zauvijek izvukle iz logike viktimizacije u kojoj je sve usredsređeno na komunizam i okončanje takve vrste obračuna. Razumijem da je potrebno puno vremena da se zacijele rane, ali vrijeme je da se gleda naprijed, neke rane se ponekad nikad ne zacijele, a u svakom slučaju književnost nije pravo mjesto da ih pokušamo zaliječiti, u dobru ili u zlu. Ovo nije kritika nego zapažanje, albanski umjetnici i pisci imaju težak zadatak da povrate decenije u kojima su umjetnost i književnost pripadali socijalističkom realizmu. Imam puno vjere u postkomunističku generaciju, možda će ići dalje da popune ovu prazninu.
Kako birate priče koje inspirišu vaše romane? Uvijek ste pisali o svojoj zemlji Albaniji i sudbinama njenih ljudi?
- Počela sam da pišem poslije deset godina u Italiji, deset godina je bilo potrebno da sve metabolišem. Potrebno je imati tu neophodnu odvojenost i razumjeti da je gubitak teritorije na kojoj je neko rođen u modernoj eri faktor koji utiče na mnoge, umjesto da gubitak tradicionalnog pamćenja utiče na sve nas bez izuzetka, ne samo na migrante, što je prirodno stanje čovjeka.
Tako da sam pokušala da pišem ne iz izuzetne tačke gledišta, to je ono dramatično gdje se priča o manjinama koje ostaju bez teritorije (a poznato je da priče o manjinama u osnovi imaju sukobe ili ratove) ili kad slete na novu teritoriju, onda rekonstruišu male svakodnevne priče zasnovane na kolektivnom sjećanju u vremenu bez mjesta. U svojim romanima idem naprijed-nazad, između prošlosti i budućnosti, stvarajući stvarnost u kojoj na kraju više nijesu bitni ni mjesto ni vrijeme, već novi identitet vezan za pokret, zasnovan na izlomljenim sjećanjima na moju istoriju, na istoriju mog naroda, uopšte cijelu istoriju.
”Bez slasti” je Vaš treći roman. Šta nam možete reći više o ovom romanu?
- U malom albanskom selu Urta, sa pogledom na more, izolaciju i uobičajeni život razbija dolazak Cigana, sa svojom muzikom i svojim bojama. Sudbine dvojice prijatelja su razdvojene istorijom njihove zemlje, ili jednostavno porodičnim izborom. Kao što se dešava u svim mojim romanima, govorim o snažnim ženama koje, uprkos tendenciozno patrijarhalnoj kulturi, uvijek predstavljaju stubove porodice. Ne sviđa mi se stereotipna vizija žene sukuba (sukub - prema narodnom vjerovanju mitski ženski demon, prim. V.Og.), koju čitaoci prečesto imaju za žene u mojoj zemlji. Kasnije sam napisala “Tvoje ime je obećanje”, priču o Jevrejima koje su Albanci spasli tokom Drugog svjetskog rata i bila je to priča koju nijesam poznavala do detalja. Otkrila sam je nakon fotografske izložbe Normana Geršmana 2009. Čim je posjeta završena, već sam znala da ću o tome govoriti u knjizi. Volim da kopam po zaboravljenim njedrima istorije i dajem odgovor, na svoj način, jednostavan i bez previše pretenzija. Tako sam rekonstruisala živote ljudi koji su stvarno živjeli, od preko 2000 Jevreja. Priča je komplikovana: mnogi od njih su stigli prije fašističke okupacije, a samo nekoliko njih je preživjelo nacističku. Mnogi su uspjeli da odu odmah poslije rata, ali ne svi. Ima, međutim, onih koji su gašenjem režima bili prinuđeni da zauvijek ostanu u Albaniji. Ista zemlja koja ih je spasila zauvijek ih je držala u zatočeništvu. Ipak, u Albaniji je vjerska harmonija uvijek napredovala, građanski suživot, jer vjera spaja, a ne dijeli. Religiozni sinkretizam koji datira još od praskozorja vremena, jedinstveni supstrat za sve malo analizirane religije u Albaniji, ponosnoj zemlji i malo sklonoj pomirenju i stapanju kulturnih, ekonomskih i političkih faktora, opstaje zahvaljujući usmenoj tradiciji. Moj novi roman će izaći na proljeće i ponovo su protagonisti žene, sentimentalno vaspitanje u komunizmu, odnosno njegovom odsustvu.
Bonus video:
