USPUTNI ZAPISI

Gane, Simon, Mateja...

Matevski ističe da je za makedonsku modernu poeziju, kao i literaturu i kulturu uopšte, glavna karakteristika da se ona stvarala zajedno sa stvaranjem slobodne socijalističke Jugoslavije

3140 pregleda 1 komentar(a)
Bista Ganeta Todorovskog, Foto: Svp
Bista Ganeta Todorovskog, Foto: Svp

Rado sam, vaktile, pohodio “Struške večeri poezije”, koje se održavaju svake godine, krajem avgusta, u Strugi, ljupkoj varoši na izlazu Crnog Drima iz Ohridskog jezera, đe sam se sretao s Radovanom Zogovićem, Ćamilom Sijarićem; pričao s tri makedonska književna musketara, Ganetom Todorovskim, Simonom Drakulom, Matejom Matevskim. Sjajni ljudi, koji su, meni, tada mladom čovjeku, široko otvarali dušu.

Bio je tu redovno i akademik Sreten Perović, vrsni poznavalac makedonske književnosti.

Sreten Perović
Sreten Perovićfoto: sretenperovic.me

A makedonska literatura krčila je put pojavom Koče Racina, tj njegovom prvom samostalnom zbirkom poezije “Beli mugri” (1939), da bi se razbuktala u Titovoj Jugoslaviji.

Poezija svakidašnjice

Gane Todorovski (Skoplje, 1929) istaknuti makedonski pjeanik, istoričar književnosti, prevodilac, profesor Skopskog univerziteta, autor niza knjiga poezije i kniževno-istorijske esejistike...

Još od 1951. godine kontinuirano se bavi poezijom; angažovan je i u časopisIma.

- Tokom ove, 1973. godine, u Skoplju pokrećemo književni list koji će se zvati “Crno na bijelo”. Biće sličan vašem “Ovdje” - veli Gane Todorovski. - To je zapravo pokušaj da se upotpuni praznina za jednim glasilom koje će biti komunikativnije i široj publici pristupačnije. Bavim se i kritikom, a još aktivnije književnom istorijom...

- A poezija?

- Moja poezija prolazila je putem krivulja i neprestanog traženja tema koje će biti moja stalna preokupacija - priča mi Todorovski. - To je pokušaj da se stvara jedan pjesnički jezik, koji će biti blizak, koji će pratiti sva strujanja usko vezana za fenomen pjesničkog izraza; pokušaj dominantnijeg prisustva za svakodnevnom temom, za naizgled prozaičnim, nepoetskim svakodnevnim događajima. To je, znači, pokušaj uvođenja malo prozaičnih tema. To je posebno izraženo u mojoj zbirci “Apoteoza o običnom danu”. Eto, moja poezija, za koju me pitate, nosi biljege i oznake kojima se možda razlikuje od mojih kolega koji su okrenuti nekoj drugoj svakidašnjici. To je, dakle, poezija svakidašnjice, objektivnosti...

Napominjem mu da je preveo na makedonski crnogorske pisce Sretena Perovića, Mila Kralja, Dragutina Vujanovića ali i Prešerna, koji je doživio nekoliko izdanja, zatim Mažuranića, Kranjčevića, Desanku Maksimović, Milovana Danojlića, Pasternaka...

”Odvlači” li možda prevodilački rad od poezije?

- Prevodilački rad mi pomaže da držim korak s poetskim vrijednostima - kaže Gane Todorovski. - Pjesnik se provjerava kada nosi tuđu vrijednost, pokušava da je zadrži za sebe. Kod nas u Makedoniji uglavnom se svi pjesnici bave prevodilaštvom. Tako nadoknađujuemo ono što nam je prošlost uskratila.

Gane naglašava da baveći se istorijom književnosti otkriva zaboravljeno, nepoznato i nedovoljno afirmisano. U tom poslu pomaže mu i rad na Fakultetu. Najviše je, veli, zaokupljen reafirmacijom i rehabilitacijom pojedinih djela. Nastoji da novim vrijednostima ocijeni i otkrije svojim sunarodnicima vrijednosti svojih predaka...

Naglašava da su “Struške večeri poezije” izvanredna prilika za saradnju.

- Koristeći ovakve susrete pokušavamo da na tom planu nešto korigujemo. Tome ide u prilog i moj pokušaj da prenesem poetski opus savremenih crnogorskih stvaralaca - kaže Todorovski. - Upravo sam završio antologiju hrvatske poezije. Nastojaću da se predstavim javnosti sa zbirkom pjesama. Spremam takođe jednu knjigu nepoznatih makedonskih autora koji su ostavili neke tragove a nijesu dovoljno poznati javnosti. Na kraju bih poželio da međurepublička saradnja dobije više mostova i kanala, u oba pravca, razumije se. Da ta saradnja bude intenzivnija, propraćena tragovima u obliku knjiga, književnih susreta i sl. Želim takođe da crnogorska književnost dobije jedan reprezentativniji godišnji književni skup, da se ljudi vide, dogovore, obavežu... Možda bi to mogao da bude Nikšić.

U prozi našao sebe

Simon Drakul (Lazarpolje, 1930), romanopisac, pripovjedač, dramski pisac...

Razgovaramo o njegovim romanima “Bela dolina”, “I zvezde padaju same”, o zbirci pripovijedaka “Planina i daljine”, dramskom stvaralaštvu...

Knjiga S. Drakula
Knjiga S. Drakula foto: Kupindo.com

- O romanima, ili bolje reći o prozi, šta bi Vam Slobodane rekao? Osim da sam tu našao sebe, da ću ih pisati dokle budem pisao - veli Simon Drakul. - Uskoro izlaze devet tomova mojih izabranih djela, jedan završeni krug, jedna hronika, možda, jedne mladosti, s početkom negdje u djetinjstvu, u pečalbarskom selu zapadne Makedonije i s krajem negdje u jednom upitniku, koji uvijek stoji između proljeća i ljeta, između zelenog i početka zrenja, koji se među Makedoncima zove “Vrtolum”, jedan valjda paganski praznik, koji se u selima još uvijek kroz vatru slavi. Tako se i zove moj najnoviji roman na kome radim, trilogija, hronika jednog dana, koji mi se učinio da se nalazi baš tu, na granici između zelenog i žutog; prvi korak u zrenju, možda mog vremena, a možda samo moga...

- Vaše dramsko stvaralaštvo?

- Drami sam prišao, kao uostalom i filmu, u jednoj fazi svađe, razočaranja s romanom, s prozom. Mislio sam da su pogodnije forme, da su bliže ljudima. Napisao sam ih dvije, od kojih je samo jedna bila na sceni, nekoliko na televiziji, u odlomcima, a isto je i s filmom: tri scenarija, tri filma, jedna “Zlatna arena” u Puli, jedno zadovoljstvo uspjeha s “Vremenom bez rata”, a poslije toga, tišina - dijagnosticira Simon Drakul. - Sve je to ipak proza. Ona se odasvud vraća. Velika pomoć u mom vraćanju za mene je bila “Bela dolina” i to da je ona, poslije sasvim kratkog vremena, ponovo oživjela i sada mi ne da mira. Izdaje se u velikim tiražima, čita se, razgovara se o njoj, uče je u školi, đaci me zovu, odnose nemir iz tih razgovora, jedan vrlo aktuelni nemir, aktivan, baš onakav o kakvom sam i sanjao i kakav sam nosio dok sam pisao knjigu, dugo, desetak i više godina. Ali je drama ipak zarazna, neću pobjeći ni njoj, pisaću.

Pisali ste i pjesme?

- Pjesme sam pisao sasvim rano - kaže Simon. - Rano sam se otkačio od njih, a volim ih kod drugih.

Drakul je i predsjednik Savjeta “Struških večeri poezije”. Makedonci su za potrebe ove velike svetkovine pisane riječi, izgradili Dom poezije, koji se ogleda u tihom, mirnom Drimu.

- Kao predsjednik Društva pisaca Makedonije prihvatio sam dužnost predsjednika Savjeta “Struških večeri poezije”. I vjerujte, vrijedi. Saznanje koje se po sto puta potvrdilo jeste da “Struške večeri” prerastaju i već su prerasle u jedan veliki svjetski festival - kazuje mi Simon Drakul. - “Struške večeri” frapantno narastaju. Struga je svjetski festival, mi smo njegovi domaćini, to je jedan vid integrisanja naše kulture u svijet. Budući planovi su u jednom neiscrpnom bogatstvu mogućnosti, koje se nude; vjerujem još dugo neće zamirisati na krizu, na iscrpljenost. Dogodine, možda, jedan susret s poezijom Crne Afrike, ili možda s Japanom: šta Vi, Slobodane, mislite o tome!?

Dom poezije u Strugi
Dom poezije u Strugifoto: Slobodan Vuković

Podsjećam pisca da makedonska kultura, a posebno njena poezija, posljednjih godina bilježi značajan uspjeh, kao i u saradnji s Crnom Gorom.

- Ja već ne bih dvojio poeziju od proze, to nije samo utisak, a nije ni samo moj. A Vaše se drugo pitanje nadovezuje sasvim dobro: u pitanju je baš to; saradnja, poznavanje. Ja čitam, pišem i govorim srpskohrvatski. Ne znam koliko Vi razumijete makedonski. To je uvijek nešto nepoznato, ne znaš dokle da ideš. Međutim, slažem se da to svakako ne mora, nije neophodno - veli Simon Drakul. - Neophodna je saradnja, međusobna razmjena, više prevođenja, više knjiga, ne samo informacija, ne samo prepričavanja, već jedan sistem u tome. To od nas traži i veću borbenost, i veću radoznalost, i veću nesebičnost, jer sve, pa i bratstvo, ostaje parola, ukoliko svakoga dana ne dobije neko novo značenje, jedan novi probljesak života, koji će imati snagu i vatre da zbaci sloj hladnoga pepela i sagorijevajući današnje značenje, da dobija jedno novo, sjutrašnje. Tako gledam i na saradnju s Crnom Gorom. Tako i sa Slovenijom. Zato i radim, pomalo i van svog kolosjeka, svoje proze, po festivalima, na skupštinama, u drugovanjima; to je moja posljednja riječ uvijek na rastancima. Saradnja koja se može nabrojati među kulturama jugoslovenskih naroda je već odavno prošišala svoju fazu; saradnja koja je stvorila jednu svijest, jednu ljubav za brata kao jedan dio ljubavi prema sebi, to je ono. Ja ga nosim prema Crnoj Gori, ali mi tu još puno šta nedostaje. Vjerujem i Vama. Imajmo ga. Možemo.

Spomenik Simonu Drakulu
Spomenik Simonu Drakulufoto: Svp

Otkrivanje duhovnih mogućnosti

Mateja Matevski (Carigrad, 1929), vrsni poeta, prevodilac..

... Dogorijeva ljeto struško. Šetamo pored Drima koji polovi na dva dijela Strugu.

- Za makedonsku poeziju je karakterističan nagli uspon koji je vezan za period od oslobođenja do danas. Potiskivan, zabranjivan, proganjan vjekovima, makedonski narod je u revoluciji i u slobodi široko razgrnuo svoje duhovne mogućnosti, i, nadovezujući se na svoju staru književnu i folklornu tradiciju, za jedan veoma kratak period afirmisao ozbiljne stvaralačke vrijednosti - priča mi Matevski. - U tom pogledu naša poezija zauzima jedno od značajnijih mjesta. Polazeći od bogatstva narodne pjesme, od njene duboke osjećajnosti i raskoši jezika, i od malene književne tradicije koju predstavlja divni liričar Konstantin Miladinov i posebno veliki Racin, savremena makedonska poezija je u sebe sažela velika iskustva poezije jugoslovenskih naroda i svih naroda svijeta. Taj period slobodnog otkrivanja svojih velikih duhovnih mogućnosti dao je jednu poeziju čija je inspiracija dosta široka. Ona ponire u sudbine istorije i u ponore narodnih kazivanja, mitova i legendi, da bi ih oplemenila senzibilitetom modernog čovjeka. Generacije za generacijom proširuju i produbljuju te vrijednosti, da bi u pojavi mladih pjesnika taj proces dobio svoje dostojne nastavljače. O tome govori jedna lepeza pjesničkih pojava i pjesničkih ličnosti u kojoj svako ima svoj dom, svoju boju, a sve zajedno čine jednu poeziju koja predstavlja značajan prilog u razvitku čitave jugoslovenske literature. To je omogućilo afirmaciju mlade makedonske poezije, ne samo u zemlji već i u inostranstvu, a kao plod tih kontakata imamo i “Struške večeri poezije”, jedan skup u kojem nalaze svoje interese i svoju ljubav pjesnici iz čitavog svijeta...

Matevski ističe da je za makedonsku modernu poeziju, kao i literaturu i kulturu uopšte, glavna karakteristika da se ona stvarala zajedno sa stvaranjem slobodne socijalističke Jugoslavije, upravo javljajući se kao plod ove naše savremenosti.

Mateja je generalni direktor RTV Skoplje, Ante Popovski, takođe istaknuti pisac, direktor je “Nove Makedonije”, jedan broj makedonskih pisca je u diplomatiji... Očigledno, pisci daju značajan doprinos društvenom životu...

- Shvatajući istorijsku ulogu u razvitku slobode makedonskog naroda, naša inteligencija se aktivno uključila u proces toga razvitka, tako da danas mnogi pisci daju svoj ozbiljan doprinos svojim angažovanjem u društvenom životu, u izdavačkim kućama, pozorištu, radiju i televiziji - naglašava Matevski. - Mnogi od njih zauzimaju odgovorne dužnosti i u društvenom životu, kako rekoste, u diplomatiji, u kulturnim djelatnostima, na univerzitetu, u sredstvima javnog informisanja...

Spada u pisce koji ne objavlju mnogo. Razlog je tome, kaže Matevski, da se poezija ne smije iscrpsti u kvantitetu. Sa svojom dosadašnjom poezijom nastojao je da se pridruži kontinuitetu razvoja savremene makedonske poezije, posebno onim piscima i onim pjesnicima koji su radili na afirmaciji moderne poezije, na emancipaciji senzibiliteta jezika, izraza. A kada je u pitanju Crna Gora, Mateja Matevski će reći:

- Mislim da smo na dobrom putu i saradnju treba stimulisati. Za to imamo sve uslove u oblasti poezije. To potvrđuju neke knjige makedonskih pjesnika i prisustvo makedonske poezije u Crnoj Gori, čemu su doprinijeli crnogorski pjesnici. Tome doprinosi antologija crnogorske poezije, koja je izašla u Skoplju u veoma uspjelom prevodu pjesnika Petra T. Boškovskog. Međutim, ne smijemo stati na tome, jer od prvog prevoda crnogorske poezije, “Gorskog vijenca” u izvanrednom makedonskom prevodu Blažeta Koneskog, prošlo je dosta godina. To je period u kojem se na divnoj Njegoševoj tradiciji razvila savremena crnogorska umjetnost, koja treba da sve više i više dobija svoje mjesto u makedonskom kulturnom životu...