NEĆE GROM U KOPRIVE, ALI HOĆE U KOPRIVICU

Mali ibeovac

Listao sam više puta te sveske. Jovanov rukopis zakučast, narcisoidan. Nisam se usuđivao da nešto pročitam. Bilo me je stid, kao da bih ukrao nešto

4509 pregleda 2 komentar(a)
Petrova rupa na Golom otoku, Foto: Vijesti
Petrova rupa na Golom otoku, Foto: Vijesti

Moj stric Jovan, učitelj, Učiteljska škola u Sarajevu u klasi Branka Ćopića, profesor njemačkog jezika, Filološki fakultet u Beogradu, uhapšen je drugi put i odveden na Goli otok 1958, u proljeće. Dvomotorac. Udbaši su upali u Jovanov stan, živjeli smo u istoj ulici, u Karađorđevoj. Vršljali su bez žurbe po stvarima tražeći nešto. Prije nego što su došli kod nas na Mansardu, Zorka je vidjela kako ulaze u Jovanov stan. Izvadila je iz natkasne dvije velike žute sveske, sakrila ih ispod jakete i utekla kod Đorđijeve i Jovanove sestre, Mare, u pitomo selo na obodu grada N. U sveskama su bili zapisi s Golog otoka Petra Komnenića (Petrova rupa) i Jovana Koprivice. Petar K. diktirao je svoj dio u pero J.K. Petar je Jovanu bio profesor u Sarajevu. Listao sam više puta te sveske. Jovanov rukopis zakučast, narcisoidan. Nisam se usuđivao da nešto pročitam. Bilo me je stid, kao da bih ukrao nešto. Čini mi se da sam dlanom prešao preko svake stranice, svakog slova.

Mjesec dana kasnije, Jovan je još bio u istražnom zatvoru, zatvor ispod Bedema, bila je krađa u prodavnici s kolonijalnom robom kod Brezovačkog mosta. U toj radnji kupovala je i Mara. Došli su milicioneri s vučjacima tragačima. Ulazili su u svako dvorište, u svaku kuću. Proneo se glas kroz selo, eto, milicije. Mara je milicionere ugledala gotovo na puškomet. Mislila je da zna šta traže. Uzela je sveske, spustila se brzo niz strminu i sveske bacila u poljski nužnik. Više od pola godine Jovan je bio u istražnom zatvoru. Zorka je svakog dana ujutro odlazila u susjednu kuću i sa visokog prozora gledala Jovana dok sa drugim zatvorenicima pravi krugove u dvorištu kazamata. Jovan je tražio da mu se donese veliki srpskohrvatsko-njemački rječnik. Kako je meni zapalo da odnesem taj rječnik u zatvor ne sjećam se više. Zatvor u Staroj varoši, bilo je tiho sunčano poslijepodne. Mangupčići iz kraja voljeli su zabranjene igre. Zvonili bi na vratima zatvora i zbrisali. Pritiskam zvono na vratima zatvora i čekam. Čuju se krupni, tvrdi koraci. Milicioner žustro otvara vrata i gleda iznad mene kao da traži bjegunce-dječake: - Šta ćeš ti ovdje? - Ovo je rječnik za Jovana Koprivicu. - Šta si mu ti? - Božo Koprivica. Milicioner uzima rječnik, zatvara vrata. Polako prolazim kroz ulice Stare varoši. Dobro sam se držao. Još mi u sluhu odjekuje zvuk ključa koji se okreće u bravi. Kad sam došao do Zempolja i vidio našu ulicu namah su počele da mi vrcaju suze. Vidim kako kao mali klikeri padaju na trotoar ispred mene. Prave luk i odskaču.

Petar Komnenić
Petar Komnenićfoto: Privatna arhiva

Za maturski rad uzeo sam poeziju Vladislava Petkovića Disa. Možda spava, Nirvana, Naši dani. Odgovaralo je to mom melanholičnom raspoloženju. Deset dana pred posljednji rok za predaju rada riješio sam da odustanem. Zorka mi ništa nije rekla. Znala je da Jovan jedini može da utiče da promijenim odluku. Sjutra je posljednji rok za predaju rada. U sumrak Jovan ulazi na našu Mansardu: - Ajde, Zeko, da ti i ja skockamo nešto oko Disa. Imaš li neke bilješke, bar nešto u glavi kako bi rad trebalo da izgleda. Jovan po cio dan nešto bilježi, piše, prekucava, prevodi. Mislio sam biće brzo gotovo. Ponoć je a mi smo tek na prvoj strani. Prelistava Antologiju novije srpske poezije Bogdana Popovića. Gotovo kod svakog pjesnika otvara veliku fusnotu. Evo i Vojislava Ilića Mlađeg. Volio sam njegovu pjesmu Zvoni, već je nose. - Znaš li da je dolazio u moju osnovnu školu, kao školski inspektor. Pri kraju časa pitao je zna li neko neku pjesmu naizust.

Znam ja, rekao je osnovac Jovan. Znam vašu pjesmu o jabukama. Ilić nije ni slutio da je neki đak u crnogorskoj zabiti čuo za njega kao pjesnika. Pa još i njegovu pjesmu zna napamet. I poslije više od 40 godina moj stric se sjeća te pjesme i počinje nabrajanje imena jabuka. Teku rijekom kao u filmu Jutro Puriše Đorđevića. Jutro ili Podne. Ja sjedim u osnovnoj školi jedan red iza đaka Jovana i slušam kako pred pjesnikom govori njegovu pesmu Evo jabuka!: Gospođinke i budimke/I podrinjke i dobrinjke/I malinke i maslinke,/Arnautke i prokupke (...) Kolajnače, prosenjače,/Ovrljače, kotrljače/I slatkače i rebrače!/Mirisavke i resavke!

Moja informbirovska povijest bliži se kraju. No, bilo je i veselih časova. U naše odjeljenje treće dva, ulazi učiteljica bodra i nasmijana. Dvoje iz našeg razreda imaće srećan dan, veliku čast da drugu Titu požele dobrodošlicu u ime pionira i omladine Nikšića. Svako u razredu sluti da su to dvoje, Mirana i ja. Prije početke škole dobio sam dvije utakmice po kiši. Znojav sam, na čelu imam trag od lopte, majica mi je sva u flekama. Posle dvadesetak minuta u našu učionicu ulazi direktor škole. On je i prijatelj mog strica. Ne zatvara vrata, ne skida šešir, ne pozdravlja se s učiteljicom. Staje ispred katedre, gleda malo put đaka, diše kroz ovoreni prozor: Božo, imaš li nešto drugo da obučeš? Ustajem, gledam ga u oči: Nemam. Ostao sam da stojim, direktor se okreće i žurno odlazi. Vrata za njim ostaju otvorena: Znao sam da mali ibeovac ne može da vidi Tita.

Jovan gotovo nikad nije govorio o tome šta se dešavalo na Golom otoku. Jednom je pričao s Đorđijem, mene kao da nisu primjećivali. Prvog dana kad je došao na Goli otok, na radilištu, prišao mu je poznanik iz Sarajeva, ministar u Vladi Bosne i Hercegovine: Šta misliš Jovane, o Aleksandru Rankoviću? - Ma goni ga...

Sužnji se vraćaju s posla. Dolaze do barake i prilaze zidnim novinama. Karikatura, tek nacrtana, sa strelicom ispod crteža piše: Neće grom u koprive, ali hoće u Koprivicu. A onda su pesnicama i nogama izudarali Jovana na mrtvo. Tako su počele da cvjetaju koprive na Golom otoku.

Jovan je uhapšen i transportovan na Goli otok, prvi put prije nego što sam se ja rodio. Živimo u Ljubljanskoj ulici, maloj kući sa zelenim škurama. Poslijepodnevni zraci padaju blago na prozore i to svemu daje spokoj. Kroz poluodškrinute škure vidim kako se našim vratima približava nepoznat čovek. Povisok, mršav, u svijetlosivom dugom mantilu. U ruci drži malu torbu. Otvara vrata, ulazi i zastaje. Svi su zatečeni. Ne umiju ni da se obraduju. On se okreće prema meni - lice mu je kao odrana koža jareta. Blijedocrvena koža sjajna do usijanja. Jagodice čini se mogu svaki čas probiti tu tanku skramu. Njegove oči su dva duboka jezera u kojima plivaju zjenice. Mogao bih se utopiti u tim očima. Ničeg u sobi nema osim tih očiju. Ima duge prste na ruci i neku otmjenost u pokretima. Prolazi prstima kroz moju plavu kosu: Ti si sigurno Božo. Vidi koliki si porastao. Već mi je peta...

Znaš li, Božo, ko ti je došao - pita me Zorka.

- Znam, kako ne bih znao. Znam ja Jovana odavno.

I zato jedna od crnačkih pjesama Mija Raičevića Govori crnac koji je postao predsednik Amerike:

Narode moj, to što si crn i nije neka mana.

Ako je iko od vas ikad (a jeste) bio u govnima

sad je prilika, neka slobodno govori! Ali,

upamtite, ima u životu mnogo gorih stvari

od onih koje su se vama desile.

Politika je jedna od njih!