BOŽO KOPRIVICA: JUTARNJE KAZALIŠTE

Čajkovski i moja ulica

To je moglo biti ljeto 1956. kad je Čik bio na ferijama. Doveo je kombinovani tim Partizana, većinom igrača iz podmlatka. Od starijih igrača samo je bio Ruman, rezervni golman prvog tima

3892 pregleda 4 komentar(a)
Zlatko Čajkovski, Foto: Jutarnji list
Zlatko Čajkovski, Foto: Jutarnji list

Čik, Zlatko Čajkovski, prvi je veliki, svjetski igrač koga sam vidio. Stariji dječaci iz moje ulice su pričali da je Čik na jednoj od velikih utakmica sa Crvenom zvezdom izveo slobodan udarac glavom. Lijepo se poklonio, polegao po travi i dodao loptu saigraču glavom. Čik je u mom ranom djetinjstvu bio u gradu N.

Poslije Partizana otišao je u Zapadnu Njemačku, 1956/57... znači to je moglo biti ljeto 1956. kad je Čik bio na ferijama. Doveo je kombinovani tim Partizana, većinom igrača iz podmlatka. Od starijih igrača samo je bio Ruman, rezervni golman prvog tima.

Stadion Sutjeske bio je između uzvišice gdje je Saborna crkva Svetog Vasilija (mi smo je zvali Manastir) koju je sagradio knjaz Nikola, i brda Trebesja. To je prirodan amfiteatar, najbolje mjesto za igralište. Ali tu Sutjeska odavno ne igra.

Tu je kasnije bio rasadnik, a sad je groblje. Trče sjenke za loptom između grobova. To snima Verner Hercog. Meni ne vjeruju da sam gledao utakmice na tom starom igralištu. Sjećam se drvene visoke ograde u senci Manastira. Tribina na zapadnoj strani i male lože na vrhu, i sjećam se dvije klubane na zapadnoj strani. Jedna je bila klubana Sutjeske, a druga Radničkog, tu se čuvala oprema, lopte, mreže...

U jednoj od klubana, mislim u klubani Sutjeske, dva ljeta i jedne zime spavao je pjesnik Vitomir Nikolić. Neko je doneo jastuk i lencun, neko ćebe, a moj brat Jagoš italijanski laki, ratni, gvozdeni krevet. Držali smo taj krevet ispod drvenih basamaka na mansardi. Kad neko dođe na konak: Imam ludu želju večeras da lutam/Sonja izađi i iznesi/Samo malo nježnosti ispod kaputa/Malo nježnosti, malo samo./Zagrljaj jedan za ogromnu glad/Sonja, izađi da skitamo/Noćas je nestvarno lijep grad.

Treperi ljetnje sunčano prijepodne, sjedim na tribinama i gledam kako Zlatko Čajkovski sa 40 metara šutira golmanu Rumanu. Samo njih dvojica na terenu. Traži Čik od Rumana da malo izađe, do peterca, pa da ga lobuje. I stalno se Čik nešto šalio, hvalio, kladio. Kakvo jutarnje kazalište. Partizan je odigrao dvije utakmice protiv Sutjeske, bilo je 5:1 i 2:1.

U godišnjacima Partizana nema tih utakmica, nema tih prijateljskih utakmica ni u monografiji o Sutjesci, nema ih ni u kompletima novina. Ne mogu da se sjetim ni ko je pobijedio, a znam da je Partizan pobijedio 5:1, 2:1 ko je pobijedio to ne znam. Niko se u gradu N. ne sjeća te dvije utakmice, niko od veterana Sutjeske: Mika Zirojević, Điko Burić, Boro Spajić...

Pitao sam Vladicu Kovačevića, nije bio sa Čikom u gradu N. Neko kaže da je bio Milan Galić. Pitaću Galića, e, pitaću Milana Galića. Ne sjećam se ko je dao golove, bar od igrača Sutjeske, ni kako se kretao rezultat.

Čajkovski na proslavi titule Bajerna
Čajkovski na proslavi titule Bajernafoto: Kurir

Pri dnu velikog, lijepog, kamenog stepeništa, sa terasama koje vode do crkve, sjedjela je grupa mladića iz moje ulice. Pa tako, uglavnom petnaestogodišnjaci: Boro Vukotić, braća Džeferdanović, Lato i Pole, Šole Žižić, Dušan Pešikan, Mirko Draganić, Božo Marušić, Čamac Čanović, Slobo Grubač, moj brat od strica Dragiša.

On me je naučio da u pravi čas dodam loptu u prostor, da budem slobodan kad primam loptu, da trpim batine, o svemu me o fudbalu naučio. I tu pored nas prolazi Zlatko Čajkovski, i neko od dječaka je rekao, i drsko i bojažljivo, da li bi Čik igrao s njima lopte.

Čik je prošao tri-četiri koraka, a onda se vratio: Evo, važi. Ja protiv vas. To stepenište silazi na trg Šaka Petrovića, trg između oboda parka, Dvorca Knjaza Nikole (nekad je to bila gimnazija), Gradskog groblja, i lijepe Manastirske kuće. Jedan gol, dva kamena postavili su tu ispod stepeništa, a drugi dolje, prema parku, dva oveća obla kamena. Neko je morao dodavati loptu Čajkovskom kad ode iza njegovog gola.

To je bio taj plavi dječak, petogodišnjak koga su stariji dječaci vodili sa sobom. Kao talisman. Bude toga na filmu, ta radoznalost, i krenula je utakmica: Počinjem u nadi da ne prestanem do smrti./Vazda radosni nagon sveta./I sama trava je dete.../Verujem u te krilate svrhe/Pritisak moje stope o zemlju/Izaziva stotinu uzbuđenja.../Od starih ja sam i od mladih./Svega imam dosta isuviše/A sve što imam to darujem./Ima to nešto u meni - ne znam šta je/Ali znam u meni je.

Nemoćan da među ovim stihovima, možda je to Volt Vitmen, odaberem za opis te utakmice, Čajkovski protiv moje ulice, odustajem nemoćan da ispričam taj trans, taj ritam Čajkovskog koji bruji, i zato ovde zastajem. Čajkovski je imao grudi proljeća i on je mlio, mlio, nosio sve pred sobom, ginuo za svaku loptu.

Pobijedio je Čajkovski 7:5 četiri dječaka iz moje ulice. Igrao je Čajkovski u nekim sandalama sa debelim đonom, a kako je igra odmicala one su se raspadale. Odjekivali su njegovi udarci loptom u podnožje stepeništa, tamo gdje je bio gol moje ulice. Posljednja dva gola Čik je dao bos. Pružao je svakom dječaku ruku, i onima koji nisu igrali, i meni. Ja sam mu dodavao loptu kad bi otišla prema parku. Mahnuo je rukom i otišao prema trgu, s raspadnutim sandalama, pod miškom. Otišao je prema obućaru, gospodinu Papoviću, prema moru Jadranskom, prema velikom plavetnilu.

Trg Šaka Petrovića bio je posut belim šoderom, a kad se utakmica završila osvanuo je pod mladom travom. Držim, evo, te vlati i biram: kroz mene se nadahnuće talasa, talasa... Sveukupnost dokaza i sve ostalo nosim(o) na licu...

Takav zjap u duši dečaka za koga da navija - za Zlatka Čajkovskog, ili za moju, za našu ulicu. Odnijeće tu tajnu plavokosi dečak i nikad je nikom neće otkriti. I pjesma Mija Raičevića iz jednog dalekog Novembra iz zbirke Osjećajne pjesme i jedna konjska:

kud s prahom sveta

koji se gasi

u trulom lišću

u očima

dečaka zanesenih

čije su oči

zvezde na vetru

dok jeseni

reč u mojoj pjesmi

koja može

da te spasi