"Kulturu tvrdoglavo držimo u palanačkom okviru"

„Šuma Striborova” inspiracija za „Elegiju lovora”

Debitantski dugometražni igrani film crnogorskog reditelja Dušana Kasalice biće prikazan sjutra na 27. Festivalu autorskog filma u Beogradu, a o svom ostvarenju reditelj govori za “Vijesti”

8303 pregleda 1 komentar(a)
Scena iz filma, Foto: Privatna arhiva
Scena iz filma, Foto: Privatna arhiva

”Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta”.

To je početak čuvene bajke “Šuma Striborova” Ivane Brlić Mažuranić iz zbirke “Priče iz davnina”. Upravo ta epska bajka inspirisala je mladog crnogorskog reditelja Dušana Kasalicu da snimi “Elegiju lovora”, svoj debitantski dugometražni igrani film koji će biti prikazan sjutra u okviru takmičarskog programa 27. Festivala autorskog filma u Beogradu, u 21.30 časova u Kombank dvorani.

Nakon premijere na Sarajevo film festivalu i projekcije na filmskom festivalu u Hamburgu u Njemačkoj, može se reći da je u pitanju ambiciozno ostvarenje koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Priča prati uglađenog univerzitetskog profesora Filipa koji odlazi sa suprugom na odmor. Nakon nekoliko dana provedenih u ugodnom, pa i monotonom, ambijentu hotelske banje, njihov naizgleda idealan brak se završava.

”Čini se da Filipov život propada, ali okovan samopouzdanjem, on svaku novu situaciju u životu prihvati sa neobičnom lakoćom. Filip bježi od problema u malo selo i duboku šumu, gdje će sresti majku i zaljubiti se u djevojku koja je nekada bila zmija”, navodi se u opisu filma koji, kaže Kasalica, jednim dijelom predstavlja i slobodnu adaptaciju bajke.

”U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerešivim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi između Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke”, otkriva on u razgovoru za “Vijesti”.

Glumačku ekipu predvode čuveni Frano Lasić i Savina Geršak, oboje “povratnici” kroz njegovo ostvarenje, a tu su i: Nikolina Bogdanović, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Lidija Petrone, Zoran Trojanović. Direktor fotografije je Igor Đorđević, scenografkinja i kostimografkinja Natalija Vujošević, dizajner zvuka Jakov Munižaba, montažerka Jelena Maksimović, dok je producentkinja Jelena Angelovski.

Film je nastao u produkciji Meander filma uz podršku Filmskog centra Crne Gore i u koprodukciji sa Non-Aligned Filmsa iz Beograda, uz podršku Filmskog centra Srbije. O “Elegiji lovora”, reditelj Dušan Kasalica govori za “Vijesti”.

Vaš film je premijerno prikazan na Sarajevo film festivalu, na kojem ste ranije već učestvovali i bili zapaženi, a posebno s obzirom na to da je “Elegija lovora” prije tri godine bila dio SFF-a na platformi CineLink Industry Days. Nedavno je prikazan i na Hamburg film festivalu, a sada slijedi i prikazivanje na Festivalu autorskog filma u Beogradu... Kakve su bile dosadašnje reakcije publike, kritičara, da li ste mogli zaključiti i koliko Vam znače?

Na ovom filmu smo radili četiri godine, uz brojna prolongiranja koja smo imali usljed pandemije koja nas je sve zatekla. U toj atmosferi samo sam htio da završimo film koji je već dugo sa nama i da nastavim dalje. Međutim, premijera u Sarajevu je bila mnogo više od same projekcije. Razgovori i teme koje je otvorio film su me zaista inspirisale za dalji rad. I to se nastavi gdje god da prikažemo film. Koliko god opšte zvučalo ali na kraju, jako mi je drago što smo uradili film koji ne ostavlje ljude ravnodušnim.

Ovo je Vaš debitantski dugometražni igrani film. Da li je u planu možda i bioskopska premijera?

Bioskopska premijera je svakako u planu i to u svim gradovima Crne Gore gdje je to moguće. Još smo u dogovorima, pa se nadam da ćemo uskoro moći sve da najavimo.

Kasalica
Kasalicafoto: Privatna arhiva

Čitajući o filmu dolazim do zaključka da je u pitanju kombinacija različitih, nekada i nespojivih žanrova. Definitivno drama, možda sa elementima trilera, ako ne griješim? A tu su i primjese fantazije, bajkovitog i onoga mitskog... Otkud sve to i kako se međusobno uklapa, prožima, s obzirom na to da potpisujete i scenario? Koliko je to Vama i produkciji bilo zahtjevno i sa tehničkog, ali i narativnog aspekta?

Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči, on odlazu u bajku u svoj svijet fantazije, koji je u kontekstu filma slobodna adaptacija čuvene “Šume Striborove” koja na arhetipski način propituje odnose majka - sin - fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma. Produkciju filma, ali i autorski tim čine ljudi koji godinama veoma blisko sarađuju pa je sve teklo kako treba.

Kada je radnja filma u pitanju, u sinopsisu se navodi da sve počinje kada uglađeni univerzitetski profesor pođe sa suprugom na odmor tokom kojeg se njihov (naizgled idiličan) brak završava. Iako se čini da Filipov život propada, on svaku novu situaciju u životu prihvata s neobičnom lakoćom, a onda bježi od problema u malo selo i duboku šumu, gdje će sresti majku i zaljubiti se u djevojku koja je nekada bila zmija, dodaje se u opisu... Veoma uzbudljivo i intrigantno... Da li je u pitanju svijet fantazije u Filipovoj glavi ili fantaziju i fantastiku unosite u film, a s obzirom na to da je to donekle rjetkost kod nas?

Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije. Tu sam htio da obradim jednu narodnu bajku, koja proizilazi iz kulture ovih prostora, sa kojim svi mi možemo da se povežemo. Istražujući naš folklor i prozu, ponovo sam se vratio čuvenoj bajci “Šuma Striborova” Ivane Brlić Mažuranić. U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerešivim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi između Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke.

Šta biste Vi rekli, o čemu se radi u ovom ostvarenju, a posebno s obzirom na to da se film može pratiti kroz različite tokove? Da li i na koji način putem filma Vi zapravo sociološki propitujete i odnose, tipa muškarac-žena kao partneri, ali i majka - sin - (fatalna)žena i tako dalje?

Sve teme su ispričane kroz intimističke priče ne samo supružnika već i ostalih likova u relaciji sa Filipom. U tom smislu film ne daje direktnu društvenu kritiku već poziva publiku da sama prepozna da Filipa ima u svom okruženju bilo kao roditelja, partnera, prijatelja ili profesionalnog autoriteta i da je taj model ponašanja veoma prisutan u našim patrijarhalnim društvima.

Kazali ste ranije da je “Elegija lovora” zamišljena tako da referiše na žanrove, izgled, zvuk i odnose iz nekih prošlih vremena. Kroz likove koje tumače Savina Geršak i Frano Lasić dočarali ste možda taj prizvuk koji se bavim starijom generacijom, ilustrovali ste srednju klasu nekadašnje Jugoslavije. S obzirom na raznovrsnost publike, jeste li imali neku posebnu namjeru o tome koje teme i pitanja želite da otvorite ovim filmom?

Kao što ste naveli, htio sam kroz ovu priču da govorim o toj generaciji ali i o raznim anomalijama kojima smo danas okruženi. Načinom na koji se komunicira, šta znači empatija, razumijevanje i tako dalje. A onda sam sve te teme povezao sa idejama koje sam želio da probam na filmu, ali sve ono što me je u filmskom smislu fasciniralo već dugo.

Zbog čega baš srednja generacija i otkud korelacija sa periodom Jugoslavije? Je li to nešto što mori ili intrigira Vašu generaciju danas usljed svega proživljenog ili nešto drugo možda?

Prije svega, kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koji su bez velike odgovornosti konzumirali taj sistem, gledali njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa kojeg tumači Frano Lasić.

Sa snimanja filma
Sa snimanja filmafoto: Luka Barajević

Na koji način sve to korespondira sa današnjicom i društvom i vremenom u kojem živimo (u Crnoj Gori)? Kako to utiče na Vas kao reditelja?

Okruženi smo brojnim stereotipima koji su izgrađeni na mitovima u kojima su Crnogorci neupitno mudri, hrabri, dostojanstveni i tako dalje sve u superlativu. I u tim bajkama mi stalno pričamo o prošlosti, rijetko kada objektivno i odgovorno sagledavamo sadašnjost, a budućnost skoro pa nije tema. Te onda ti narativi se oslanjaju na patrijarhat koji je u Crnoj Gori veoma izražen. Evo vidite samo političku scenu, gdje su one stare zamijenili novi muškarci, koji u čoporu sve komentarišu i dječački se drže zajedno. Bilo kakva promjena nabolje je apstraktna ideja. Starija generacija ne dozvoljava mlađima da se usavršavaju, da dišu, da osjete bilo šta što zovemo savremenim životom. Sebično čuvaju svoje pozicije i svoj, davno prevaziđen, sistem vrijednosti. A sve to, koliko naporno, toliko je često apsurdno i smiješno. Sve ovo me zanima za istraživanje svojih likova, odnosa i iz toga proizilaze narativi filmova, a to se najviše vidi upravo u “Elegiji lovora”, koja govori priču o uglađenom profesoru, koji uporno bježi od suočavanja sa problemima, odgovornošću, što ga na kraju i odvodi u svijet fantazije i bajke.

Savina Geršak i Frano Lasić su na neki način povratnici i to baš kroz Vaš film... Kako je došlo do saradnje i kako je tekla?

Odabiru glumaca pristupam veoma otvoreno, u smislu, da to mogu biti i glumci, naturščici, članovi filmske ekipe i slično… Tu mi je bitno kako neko izgleda, šta nosi sa sobom i iz toga krećemo da gradimo likove uz posvećenost i uzajamno poštovanje. U “Elegiji” imamo takav, raznovrstan kasting, od profesionalnih glumaca do naturščika i amatera. U tom smislu, vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.

Ovo je Vaš debitantski dugometražni film. Koliko je teško i izazovno u Crnoj Gori snimati filmove, u produkcionom smislu, i kako to prevazići?

Film je uvijek teško snimiti i Crna Gora nije izuzetak u tome. Mi treba još više da radimo na sebi, nedostaju nam tehnički kapaciteti i ozbiljna kultura kako bi u punom smislu bili u ravni sa tokovima u savremenom filmu.

Koristili ste prirodnu svjetlost tokom snimanja koje je trajalo oko godinu... Osjeća li se to i kroz film i zbog čega Vam je ta prirodnost bila bitna, posebno danas kada je, zahvaljujući tehnologiji, lako kreirati atmosferu i korigovati, ne samo fotografiju, i nakon snimanja?

To je bila naša odluka koja nije bila uslovljena budžetskim ili tehničkim datostima.

Na osnovu toga, da li je i koliko Crna Gora pogodna za filmsku industriju i kao destinacija, ali i kao tle za proizvodnju projekata, filmskih djelatnika?

Ovo pitanje se manje više u sličnom obliku ponavlja iz godine u godinu, a valjda nam je jasno na osnovu odgovara kojom dinamikom se stvari mijenjaju.

Imate li očekivanja od projekcije na FAF-u, još jednom poznatom i priznatom festivalu koji je u svoju selekciju uvrstio Vaš debitantski film?

Jako mi je drago što će naš film biti prikazan na FAFu, koji je zaista svojevrsni filmofilski praznik, a i tim prije što je ovogodišnji program zaista izuzetan. Svaka prilika da prikažemo film u bioskopu, pred publikom, jeste dragocjena, a posebno se radujemo premijeri u Beogradu odakle je i značajan dio ekipe koja je radila na filmu, ali i brojni prijatelji i kolege sa kojima želimo da podijelimo ono na čemu smo dugo radili.

Kada “Elegiju lovora” možemo očekivati u Crnoj Gori? Kakvi su Vaši planovi za dalje?

U Crnoj Gori će film biti prikazan, no kako smo u dogovorima oko termina, još uvijek ne mogu tačno reći.

Film ima svoj život i svoj put, a meni je vrijeme da radim na novim projektima.

Kulturu tvrdoglavo držimo u palanačkom okviru

Kakav je Vaš komentar na nedavne promjene u Filmskom centru Crne Gore, s obzirom na to da je to izazvalo burnu reakciju javnosti?

Za razliku od brojnih, uspavanih institucija kulture, Filmski centar je mlada instuticija koja je svoj rad započela ozbiljno, kompetentno i na pravi način preuzela sve one dobre prakse iz filmskih centara u regionu a onda se dogodio i dobar tajmnig da paralelno sa radom FCCG nastaju zanimljivi filmovi koji postižu uspjehe u svim fazama produkcije. I to je sve stvorilo lijepu dinamiku. Iz ove sada perspektive samo mogu da se nadam da će se sve pozitivne prakse nastaviti u periodu koji je pred nama.

Kakav je odnos države, nadležnih institucija, pa i publike, kolega u kinematografiji prema filmu i mladim autorima?

Kultura je kompleksan sistem znanja, promišljanja koja nastaje na umreženosti, saradnji i dijalogu ljudi iz svih oblasti koje ona okuplja unutar naše zajednice sa ljudima iz regiona, ali i mnogo šire. Čini mi se da tvrdoglavo kulturu držimo mahom u palanačkom okviru.

Film ne daje direktnu društvenu kritiku već poziva publiku da sama prepozna da Filipa ima u svom okruženju bilo kao roditelja, partnera, prijatelja ili profesionalnog autoriteta i da je taj model ponašanja veoma prisutan u našim patrijarhalnim društvima.

Evo, vidite samo političku scenu gdje su one stare zamijenili novi muškarci, koji u čoporu sve komentarišu i dječački se drže zajedno. Bilo kakva promjena nabolje je apstraktna ideja. Starija generacija ne dozvoljava mlađima da se usavršavaju, da dišu, da osjete bilo šta što zovemo savremenim životom. Sebično čuvaju svoje pozicije i svoj, davno prevaziđen, sistem vrijednosti. A sve to, koliko naporno, toliko je često apsurdno i smiješno.

Preporučujemo za Vas