ODGOVOR MIHAILA RADOJIČIĆA ZLATKU GLAMOČAKU

Heroj je na svom mjestu, vajar nije!

Izborom skulptora, ja lično snosim određenu odgovornost. Naručilac-mecena ne snosi nikakvu. U svemu sam ja bio posrednik i nazočnik. Naručilac je spomenik vidio tek na Korzu

24251 pregleda 15 komentar(a)
Foto: Boris Pejović
Foto: Boris Pejović

Bez obzira što je Heroj na Korzu, ‘izvođač radova’ ponovo bi da ga izvede na gubilište!

Vijesti su 4. dec. 2021. u subotnjem dodatku ‘Art’ objavile tekst Zlatka Glamočaka’Spomenik heroju, spomenik prevare.’’ Tekst se odnosi prije svega na (Mihaila Radojičića) autora idejnog projekta pod zaštićenim naslovom ‘Heroj na Korzu’ kod Zavoda za intelektualnu svojinu Crne Gore.

M.R.: (evo kratkih izvoda) “...Podizanje spomenika prema ovom konceptu projekta, podrazumijeva i originalan naziv ‘Heroj na Korzu’... i postavljanje na Korzu... bez klasičnog postamenta... Zbog takvih okolnosti, skulptor, koji bi prihvatio ovaj autorski (idejni) koncept za ovakav tip spomenika, Heroja mora postaviti na Korzu... kao svakodnevnog šetača-sugrađanina.”

Glamočak: “Zaštićeni idejni projekat je megalomanska pretenzija iza koje stoji NIŠTA. Zaštićeni idejni projekat, deponovan u Zavodu za intelektualnu svojinu pod brojem A-2017-23, napravljen je u svrhu legalizacije krađe autorstva. Njegovo deponovanje ima za cilj da inicijatora za podizanje spomenika Ljubu Čupiću prikaže kao idejnog autora spomenika!”

Ljubo Čupić
foto: Svetlana Mandić

M.R: Nego što! Bez obzira što je dotični suludo misli da sam mu ukarao ideju!

Glamočak: “Projekti su kompleksni, strateški planovi, a ne dvije rečenice ...”

M.R: Moja ideja je uredno zavedena u protokolu i izložena bezmalo na dvije stranice, ako dotični ne misli da je treba izreći obimom ‘Travničke hronike’ koja mu je porijeklom bliža. Za dobru ideju ponekad su dovoljne i dvije rečenice. Sposobnome i jedna jedina riječ, kao napomena, ali balvane ni sjekira ne opominje. U ovom slučaju u pitanju je ne samo krađa ideje, već i kleveta. U tom zanosu je vajar je iskazao svoj životni kredo!

Glamočak: ‘’Koja je to perverzija... pa to je vrh perverzije, Rišelje kaže: u svakom tekstu napisanom naću frazi, koja će mi potpuno legalno poslužiti da piscu teksta ili kreatoru teksta legalno otkinem glavu.’’

M.R: Izgleda da se vajar pridržava legalno ‘kidanja glava’. Nadam se da neće sa herojem uraditi što i fašisti? Ali on i Rišeljea perverzira, iako je kardinal svoj autentičan policijski kredo autorizovao: “Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čovjeka, i ja ću naći u njima razloga da ga objesim.” Glamočak kardinalno podmeće. Rišelje je bio vojni činovnik, crkveni vrhovnik i policijski svemoćnik, a vajar je umjetnik, ali se oba prepredeno koriste istim metodama. Ali nije umno polemisati s beskrupuloznima, pa stoga navodim dokaz, član iz “Ugovora za pružanje usluga” koji je vajar potpisao sa donatorom skulpture, u kome niko nije korigovao niti zarez! Član 3: “Skulptura neće imati postament kako bi izazvala impresiju da je on (heroj) jedan od nas na korzu.” K tome dodaje: “Radojičićev Zaštićeni, invalidni, projekat, ne čini ni jednu stavku u potpisanom ugovoru.” Dakle ideju iz sve snage prikrada sebi. Sumnjati u Član 3 je bezumno ali je bezumlje i u naslovu! “Ugovor za pružanje usluga” kao da se radi, ne o vajaru, već o nekome ko radi po kuća demit fasade. Kad on tako o sebi prizemno misli, neka tu i ostane. Stiče se utisak da je u Glamočaku, više Glamoča no Pariza! Kad sam u tv najavi oglasio da skulptor radi u svom ‘pariskom ateljeu’, opomenuo me, da ‘pariski atelje’ više ne pominjem, jer bi mu to moglo navući inspekciju. Dakle Heroja je radio na crno.

Na početku teksta u Vijestima, Glamočak navodi citat iz napisa beogradskog pisca D. Velikića “Prometej iz Nikšića” NIN,8 feb. 2020. Velikić povodom gostovanja u Nikšiću piše: “Svakoga dana zastao bih pred figurom tog crnogorskog rodoljuba. Stoji tu na trgu bez postamenta, levu nogu isturio napred, krenuo je negde. Tako izgleda iz daljine. Kada se priđe, vidi se lanac kojim su mu vezane ruke. Drugi kraj lanca gubi se pod skutima dugačkog šinjela.” Međutim pisac je provalio još nešto; da je heroj u “šinjelu”! Nijesam uspio da ubijedim vajara da se mora držati strogo, tzv. ‘epohe’ kostima (grombi kaputa) a da šinjel nema smisla. Jer Ljuba su ubili upravo oni iz šinjela, fašisti, a Čupić je u civilu. Učesnik pokreta otpora nema uniformu. Ali nije pomagalo... Glamoč dibidus! Kad je u prvom činu svog nepočinstva otimač idejnog autora ‘izribao’, prebacio se na donatora-mecenu!

Glamočak: “Kada se mecena odrekne humanističkih i emancipatorskih principa, koje kao promotor umjetnosti želi da ostvari, kada te ideale svojim djelovanjem ili podržavanjem banalizuje, obesmisli, spusti u glib prevara, manipulacija, pokušaja nametanja volje autoru u toku rada da spomenik, radi isključivo po zahtjevima naručioca.”

M.R: Ovu nečast sada poslušajte iz usta ‘časnog’ umjetnika koju je izrekao u objektiv kamere. Da ne bi izostala pohvala, pita dali je kamera uključena?

Glamočak: “Je li se ovo sad snima?” “Da!” Glamočak u kameru: “Čovjek koji to sponzoriše nije postavljao nikakve uslove, nego je išao na povjerenje, što je jako rijetko!” Ovo već nije glib no blato do grla u koje je uronio plagijator; laže i samoga sebe!

M.R.To što je Glamočak tabloidno izložio u Vijestima liči na lavež ugovorom vezanog činioca. Kad je već sklon tuđim citatima, upućujem ga na još jedan francuski: Chien qui aboie ne mord pas. (Pas koji laje ne ujeda!)

Glamočak: “Uostalom, svako može biti inicijator podizanja spomenika, ali se time ne postaje idejni autor spomenika.” (Nego kakav, bezidejni?) Radojičić, po uzoru na Kaligulu, promovisao je svog konja u konzula!”

M.R: Ovo poredba ima smisla ali u inverzivnom značenju. Ovđe je umjetnik - ‘konzul’, sebe promovisao u konja. Bi da se oslobodi dizgina koji ga odvlače od krađe tuđih ideja.

foto: Luka Zekovic

Glamočak: “Da je sponzor bar pročitao takozvani Zaštićeni projekat bilo bi mu jasno da se opisom fotografije pokriva samo gornja polovina tijela Ljuba Čupića... te da je ‘Zastićeni projekat’ PROJEKAT INVALID, bez opisa donjeg dijela tijela.”

M.R: Autorstvo ideje i autorstvo skulpture se sasvim različite kategorije. Ideja se ‘lije’ u riječima a skulptura u bronzi. Glamoč ne razlikuje duhovni od fizičkog materijala pa liči na one balvandžije koji su postavljali stupice po Bosni. Da nadgradi osnovnu ideju nije uspio. Donji dio je dogradio a gornji nagrdio. Najveću vrijednost, osmijeh, učinio je više ciničnim a ne iskrenim.

Kao da je htio u taj promašaj ugradio vlastiti karakter.

Glamočak: Taj “projekat”, sem naslova, nikad mi nije bio predočen a prvi put sam ga vidio 8. juna ove godine.

M.R: Pa u naslovu je i ideja ‘Heroj na Korzu’ parafrazirana u ugovoru, (član 3.) Da li je dotični zamužen? (zamužen u cg. jeziku znači nenadaren, nenadahnut od Muza, za bilo što). Zašto je iz Pariza išao da gleda ‘tuđi’ idejni prjekat ako već ima svoj? Što ga nije zaštitio i predočio meceni. U tom slučaju ja bih otpao! Moj projekat je donacija onome ko prepozna suštinu ideje.

Glamočak: “...U odbrani profesije i svog autorstva, kažnjen sam tako da mi, do dana današnjeg, veliki finansijski moćnik nije isplatio zaostalu ratu autorskog honorara.”

M.R: Da ne koristim adekvatan izraz za neistinu, imam dokaze da mu je sve iz ugovora nadoknađano po ugovorenim rokovima. A što se tiče ‘zaostale’ nadoknade, on je proizveo veću cijenu od ugovorene (povećavajući gabarit spomenika po svom nahođenju, bez pitanja donatora ili aneksa ugovora), što je povećalo adekvatno i cijenu livenja. Tako je spomenik poskupio za četvrtinu ugovorene cijene. Tim uvećanjem gabarita, poremetio je, od strane naručioca, već usvojenu skulpturu za livenje... I više se, kako je sam priznao, nije mogao vratiti na usvojeno stanje. U opštem besčašću, tabloidni umjetnik traži ‘intelektualno’ uporište, u ‘Hamletu iz Mrduše donje’ i bezumnom ‘Bukari’ koji traži adaptaciju Hamleta prema sebi. Međutim, Ivo Brešan se upravo koristio adaptacijom da bi napravio lokalnog Hamleta, ali kako to objasniti Glamoču? Za utjehu ću mu reći da ‘bukara’ ili ‘bokara’ na cg. jeziku znači i ‘noćnu posudu’ tj. ‘tutu’ te uneređenom umjetniku preporučujem da sumine Šekspira, i ostane pri tuti, pošto je pri veljoj nuždi.

Glamočak: “Radojičić pokušava da me zastraši prijetnjom sazivanja konferencije za štampu, javnim emitovanjem videa sa montiranim i izmišljenim prljavim vešom...?”

M.R: Kako u video snimku može da se ‘izmisli prljavi veš’ ako nije snimljen? Ne pada mi na pamet nikakva konferencija, niti sud, ali da se razumijemo, kad god zine puštiću mu video dokaz, iz pariskog ateljea ‘na crno’. A ako hoće na sud, svi će mu vidio zapisi biti na policu pa neka se posluži u svoju korist. On mi čak prijeti ‘zaprijećenom kaznom’.

Glamočak: “Obavijestio sam Đurovica, jer za izvršenje ovakvog djela (valjda ja sam ga pokrao), po članu 173. Krivičnog zakona, predviđena je kazna do jedne godine zatvora.”

M.R: Bojim se da me ne odmijeni u onome što mi je namijenio!?

Glamočak: “Na kraju, Đurovic i njegov pulen, čekali su kraj rada na spomeniku da objave, tj. medijski ‘legitimišu’ pripremljenu intelektualnu krađu i bezočnu laž sadržanu u novinskom naslovu ‘Po ideji Mihaila Radojičića Glamočak vajao spomenik Čupicu.’ Ako je to tako, zašto to ne postoji u potpisanom ugovoru?”

M.R: Postoji ‘nota bene’, no neće da vidi ni vlastiti potpis ni pečat notara! Ovđe treba dodati da je Zaštita originalne ideje zavedena 25 dana prije nego je vajar potpisao ugovor.

Glamočak: “Moj spomenik, moje autorstvo, moja realizacija, moja borba da spomenik odbranim od primitivnog kiča koji je trebalo da bude ilustrativan simbol ideološke podjele i podoban za svaku političku manipulaciju. Da, odbranio sam ideale Ljuba Čupića svojim pristupom skulpturi.”

M.R: Evo kako vajar u Parizu, sakriven iza skulpture, brani Čupića od Amfilohija!

Glamočak: “Ja sam svoj posao uradio, ali vi ćete stradati. Ima da vas Amfilohije razapne, jado moj! Đe komunisti spomenik da se pravi!”

M.R: Sva je prilika, da je kukasti krst izbjegao zbog Amfilohija i njegovih učenika te da je vajareva, post festum ostrašćenost, potaknuta od istih.

Glamočak: “Nijesam dozvolio da spomenik bude moneta za izvjesna podkusirivanja u režiji Radojičića preko inkorporiranja kukastog krsta koji je, kao navodni zahtjev naručioca, tražio da se ubaci u skulptururu.”

M.R: Izmišljotina! Nikakav ‘naručilac’ to nije tražio, već ja lično. Kukasti krst na zadnjoj alki lanca, rekao sam (bez insistiranja), mogao bi biti znakovita adresa fašista, sa koje je Čupiću stigla smrtna presuda. Ali Glamoč dibidus, ne razumije! Rekao je da je to kič, a vi zamislite umjetnika, kome je simbol najvećeg zločina u istoriji, kič! Isti je rekao i za dva katanca na lancima koji postoje na fotografiji. ‘Dva su kič’, dovoljan je jedan! Našao ga je na nekom pariškom buvljaku i prikačio za lanac nad rukama. Dobro je stajao. Izliven je u Smederevu a onda je vajar uzeo brusilicu i odbrusio ga. “To je ‘kič’ odbrusio je i donatoru.”

Glamočak: “Da li je i Đurović dobio od Radojičića na poklon suvenir čašu za čaj sa likom Ljuba Čupica pred strijeljanje? Radojičićev morbidni kič koncept odrađen preko suvenirske firme Orca Coating… Đuroviću nisu bile poznate te trgovačke ambicije saradnika Radojičića!? Propadoše suveniri iz jedinog originalnog, tj. komercijalnog ‘idejnog’ projekta Radojičića! Kakva šteta…”

M.R: Prvo Crnogorci ne piju čaj iz čaše, pa je takav suvenir besmislen. Ali zamuženost umjetnika je ‘čaj od nane’ pri uvredama koje mi upućuje, pa ću ga opet utješiti. Prvo, Ljubo nije za suvenir od stakla, jer je taj materijal lomljiv. On je od čvstog materijala pa bi takav mora biti i suvenir. Inače tako nešto je lično preporučio vajar u pariškom ateljeu ali se nijesam na to osvrtao, iako me podrobno uputio kako se skulptura digitalno obrađuje a potom umanjuje u suvenir. (Mislim da i tu ‘preporuku’ imam takođe na video snimku). Ali video sam dobio iz arhive Naručioca, prije samo tri dana u dužini od nekoliko sati. Ja te snimke rabim u malim dozama, minutima i sekundama, tačno po Andriću: “preživio bi mjesece i godine, ali ne može minute i sekunde!”... Nijesam uspio još ni da sve da pregledam a kamoli iskopiram. Za firmu ‘Orca...’ nijesam ni čuo a kamoli tražio usluge. To je bar lako provjeriti... a ne lagati. Na e-mail firme uputite ime naručioca i... la comedia e finita, ali Glamoč je u toku!

Glamočak: “Kao neprikosnoveni autor spomenika Čupiću pokrenuću proceduru da potpišem spomenik na vidnom mjestu na skulpturi i da se izmjesti, nasilno i na neprimijerenom mjestu, postojeća ugravirana posveta!?”

M.R: Pazite sad, on hoće da izbriše i posvetu donatora spomenika! Kad je već tako zabludio, bio bi sevap da neko ubitinji, prije namjerenog nepočinstva, donira pamet. (Potom se osvrnuo na postament spomeniku).

Glamočak: “Uostalom, postamentom bi se izbjeglo uriniranje pasa (od čega je inače i zelena boja na nogavicama).”

M.R: Psi su mnogo uljudniji ‘umjetnici’. Patinirali su spomeniku podnožje što je vajar trebao profesionalno da odradi nad čitavom skulpturom, ali mnogo je tužnije kad ‘izvođač’ tuđe ideje, svoje djelo patinira crnim obrazom.

Glamočak: “U iščekivanju da isplati zaostalu honorarsku nadoknadu autoru, pozivam Đurovića na javno sučeljavanje na televiziji.”

M.R: Ne, Đurović mu ništa ne treba. Neka se ‘oštećeni’ suoči, uz pomoć video zapisa, sam sa sobom i viđeće da kad zine l..e, sve što kaže. Izvinite me, ali morao sam konačno da kažem istinu!

EPILOG: Uistinu, izborom skulptora, ja lično snosim određenu odgovornost. Naručilac-mecena ne snosi nikakvu. U svemu sam ja bio posrednik i nazočnik. Naručilac je spomenik vidio, tek na Korzu. Ipak ja nijesam izabrao lošeg vajara, koliko rđava čovjeka. Znam da ružno govorim, ali ni približno onako kako on vrijeđa i poriče svaku dokumentovanu činjenicu. Sve vlastite prestupe je lično autorizovao ovim; ne kulturnim, ne umjetničkim, ne intelektualnim, već tabloidnim tekstom u kultivisanom ‘Artu’. Sramota!

Ipak najveći dokaz stoji na Korzu! Je li Čupić u skulpturi? Jeste! Je li heroj na korzu? Jeste! Je li šetač? Jeste! E upravo to je zaštićeno!!! Heroj nije, ni na konju, niti na postamentu da ga gledaju odozdo, već šetač koji svakoga može pogledat u oči, a njega svak. On je građanin na Korzu. To sam htio i uspio, ma kako to morilo plagijatora... Da Ljuba vratim, da nam ponovo bude sugrađanin na Trgu. Svi mu prilaze i slikaju se snjim, za uspomenu i dugo sjećanje, samo se lažac iz Pariza ne može sjetiti da je ukrao ideju. Čupić je stradao za svoju domovinu. Nije izdao svoju zemlju, ni svoj grad, ni sugrađane. Nadam se, vjerujem, da neće ni oni njega. Doduše prvi put su ga strijeljali lokalni četnici a sad pokušavaju početnici? Prema tome heroj je na svom mjestu. Vajar nije!