Nakon debitantskog filma “Moj jutarnji smeh” kojim je osvojio publiku, reditelj iz Srbije Marko Đorđević kreće u snimanje novog dugometražnog ostvarenja koje će, kaže u razgovoru za Vijesti, biti potpuno drugačije, makar za njega i članove ekipe.
Film radnog naziva “Za danas toliko”, govoriće o druženju, o trenucima kada ljudi slušaju jedni druge i nastavljaju se na njihove priče i fore, priča reditelj i dodaje da je u konkretnom slučaju to priča o jednoj porodici.
Đorđevićev prvi film donosi priču o kasnom sazrijevanju tridesetogodišnjaka Dejana i generaciji koja je odrastala, možda i dalje odrasta pod staklenim zvonom, a u njemu je jednu od svojih posljednjih uloga ostvario i Nebojša Glogovac... “Moj jutarnji smeh” dobio je ranije glavnu nagradu Festivala autorskog filma “Aleksandar Saša Petrović”, za najbolji film glavnog takmičarskog programa. Film živi, a projekcije se nastavljaju, jedna od njih najavljena je za 11. januar u Beogradu, u okviru programa “Filmski maraton” uoči dodjele nagrade “Nebojša Popović” u 21 čas u Kulturnom centru Beograd, nakon svečanog uručenja priznanja koje se dodjeljuje za doprinos promociji i kritičkom promišljanju filmske umjetnosti i kulture.
Filmski centar Srbije podržao je novi film mladog reditelja, koji je ponovo i scenarista, a u obrazloženju su istakli da djelo “Za danas toliko” krasi uvjerljivost, nepretencioznost i skromnost, i iznad svega autorova organska potreba da osvijetli sreću “malih” ljudi, jedne porodice, u “malim” stvarima...
”Autor i oko ovog projekta okuplja provjeren tim sa kojim je stvarao prethodni film, od glumačke podjele do direktora fotografije i producenta, i nedvosmisleno nas sa rediteljskom poetikom uvjerava da je pred nama njegov drugi, sasvim poseban film - čiji dometi u srpskoj kinematografiji se neće mjeriti samo u domaćim već i evropskim okvirima”, naglasili su oni.
O svom novom ostvarenju, procesu pripreme, ali i rada na prethodnom filmu, masovnoj i brzoj proizvodnji i onome što ga kao stvaraoca okupira, reditelj Marko Đorđević govori za “Vijesti” i otkriva šta je to za njega obilježilo prethodnu godinu i čemu se raduje u tekućoj kada je kinematografija u pitanju.
Nedavno ste od Filmskog centra Srbije dobili podršku za snimanje novog filma “Za danas toliko”. Kako biste predstavili film i koliko dugo se pripremala ideja o filmu?
Prethodni film “Moj jutarnji smeh” je imao “prazan hod” od trenutka kada je završen do prikazivanja od nekih godinu dana u kojima sam pokušavao da pišem ali bezuspješno, previše je ličilo na prethodni film, a taj smo već snimili pa nije zanimljivo ponavljati se. A onda sam negdje početkom pandemije pronašao knjigu Duška Radovića “Sedi da razgovaramo” koja je sva u ilustracijama Dušana Petričića i odmah sam osjetio nekakvo uzbuđenje i prepisao neke od replika samo da vidim kakve su kad stoje u mom, u tom trenutku još nepostojećem, scenariju. To je bio samo početak, te replike nisu sada u filmu, ali volim da mislim da taj duh jeste, da scenario koji sam napisao nosi makar dio te vedrine, duhovitosti i mašte te knjige.
Komisija je obrazložila da priču filma “Za danas toliko” krasi uvjerljivost, nepretencioznost i skromnost, baš poput one iz Vašeg debitantskog filma “Moj jutarnji smeh” koji je, primijetila bih, osvojio publiku. Imaju li ova dva ostvarenja i koliko dodirnih tačaka, a s obzirom na to da ponovo okupljate veći dio ekipe?
Mislim da je potpuno drugačija naša energija sad i dok smo snimali prethodni film, ali opet budući da je osnova ekipe ista vjerovatno će drugi više nego mi vidjeti sličnosti. Ovaj film je vedar i pravimo ga “sa potpunog drugog mjesta”, tako da će neminovno biti drugačije i snimljen i odglumljen od prethodnog.
Ponovo kroz mikrokosmose, male i obične ljude, kroz jednu porodicu, Vi predstavljate i slikate život. U obrazloženju se navodi da nudite ljepši i nježniji način života od onog koji je u fokusu većine drugih mladih autora. Možete li nam otkriti o čemu Vaša priča govori, šta je u fokusu, a da nam (još uvijek) ne otkrivate radnju?
Čini mi se da će “Za danas toliko” što je radni naslov tog filma biti film o druženju, o trenucima kada ljudi slušaju jedni druge i nastavljaju se na njihove priče i fore. U konkretnom slučaju to je priča o jednoj porodici. Čini mi se, kažem, jer nikada ne znaš kakav će film ispasti i o čemu će tačno biti dok ne krene snimanje pa čak i montaža. Tek tada obično shvatim: “Aha, ovo je film o tome i tome”. Dok pišem trudim se samo da pišem scene koje nose nešto u sebi zanimljivo, a da su opet moje, odnosno trudim se da pišem onoliko dobro koliko mogu, da moje pisanje ima nekakav kredibilitet da djeluje uvjerljivo, ali i da me zabavlja i inspiriše kad ga kasnije čitam. Inače mislim da je scenario najbitniji dio pravljenja film, uz, naravno, okupljanje ljudi sa kojima se osjećate opušteno i slobodno da budete svoji. Jer, kada je scenario dobar, onda nekako tek kreće da se pravi pravi film, onda se ideje samo nižu i dopunjuju ga. A kada je on slab, onda se na snimanju upravo dešava sve ono što je trebalo da se dešava mnogo prije, i obično dovodi do slabijih rezultata. Naravno, improvizacije i idejâ koje vam padaju na licu mjesta uvijek ima, samo je ipak jako teško napraviti kol’ko tol’ko dobar film i potrebno je mnogo praktičnog rada pre samog snimanja, rada na scenariju i što manje bespotrebnog “filozofiranja” i “pametovanja” koje nam svima lakše pada, već što više konkretnog pisanja (što nam je svima teško).
Kao što sam već i kazala, priča filma “Moj jutarnji smeh” o kasnom odrastanju tridesetogodišnjaka Dejana osvojila je gledaoce, i tematikom, radnjom, muzikom, ali i time što je u pitanju jedna od posljednjih uloga Nebojše Glogovca. Kako Vi gledate na taj svoj film sa današnje distance, koja nije predaleka, ali s obzirom na to da je fokus već na novom ostvarenju, vjerovatno jeste mjerodavna?
Iako nije bilo davno, opet mi se čini da smo sada spremni da napravimo potpuno drugačiji film u odnosu na taj, tako da mi “Moj jutarnji smeh” djeluje kao film koji smo snimili u tom trenutku naših života i da smo, kad smo ga završili, mislili da je dobro ispao. Sad nekako razmišljam samo o novom filmu. Pojavljivanje Nebojše Glogovca u “Mom jutarnjem smehu” je donijelo puno toga filmu, prije svega jer je njegov humor obojio taj film i dodao mu novi sloj i učinio ga još “nepravilnijim” na najbolji mogući način.
”Snimio sam film o tome da imam 30 godina, a i dalje se osećam kao dete, nedovoljno sposoban da preuzmem odgovornost koju nose te godine”, kazali ste u jednom intervjuu za “Danas” u kojem ocjenjujete i da većina vaših vršnjaka osjeća ili živi slično, usljed uticaja roditelja i raznih dešavanja na ovom podneblju. Da li je u pitanju neka nezrelost kolektiva, odbijanje suočavanja sa realnošću ili slučajna “nevinost” i “nezrelost”?
Jeste, imam utisak da je veći dio moje generacije nekako zaštićen, da ne preuzima toliko odgovornosti već je dijeli sa svojim roditeljima što i jednima i drugima ne prija na kraju krajeva. Postoji nekakav strah danas među mladim ljudima koji je sigurno postojao u ranijim generacijama ali su oni valjda morali da žive svoj život pa su ga živjeli najbolje kako su mogli, a mi nekako nikako da počnemo. Kao da se stalno nešto zagrijavamo i oštrimo pred trku koja nikako da počne.
Šta biste rekli da je primarno u Vašem radu i zbog čega? Da li razmišljate o onome što je fokus ili dozvoljavate svojim instiktima i okupacijama da se profilišu i ispolje kroz ono što je potencijalna borba/drama jednog čovjeka? Kako sve društvene i političke okolnosti utiču na to?
Stalno pokušavam da “ulovim” scene koje u sebi imaju nešto neobično, a kada ih gledate ovako iz daleka one djeluju skroz obično i jednostavno. To je, slobodno se može reći, moja opsesija, da kao u nekakvoj igrici sakupim što više takvih scena na gomilu pa se onda nadam - film će za toliko biti bolji. Naravno da društvene i političke prilike utiču na mene kao i na svakoga drugog oko mene, i sigurno da je sve to prisutno u mom radu. Možda zbog toga pokušavamo da učinimo novi film što nježnijim, emotivnijim i razigranijim kako bismo se otrgli od atmosfere koja nam se nameće svakoga dana kroz medije i uopšte kroz svaki apsekt življenja ovdje, a koja je jednom riječju - depresivna.
Za nama je još jedne godine obilježena, između ostalog, korona virusom. Kako Vi gledate na period za nama, šta je to obilježilo 2021. za Vas i prema Vašem mišljenju? Imate li neka očekivanja i/ili planove za narednu godinu, kada kreće proces rada na “Za danas toliko”?
Budući da sam ideju o ovom filmu dobio na samom početku pandemije, a planiramo da ga snimamo što prije, možda već sljedećeg ljeta, onda je za mene svakako rad na ovome obilježio pomenuti period. Naravno, puno je i nekakvih drugih utisaka i događaja, svašta se izdešava za godinu dana, a posebno što ovo nije bila nikako obična godina, odnosno sad već gotovo dvije godine zapravo.
Da li biste nešto dodali, poručili, predložili?
Ne znam šta bih poručio, ne pada mi ništa na pamet. Ako ostanemo u sferi filma, pa još uže - domaćeg filma, radujem se novom filmu Raše Andrića i premijeri novog filma mog drugara i producenta Miloša Pušića.
Brza proizvodnja je loša za kreativnost
Kao filmski autor, kako vidite aktuelnu kinematografsku scenu u Srbiji, pa i u regionu, na Balkanu? Djeluje da je domaći film ponovo osvojio popularnost među publikom, zbog čega?
Ne mislim da je kvantitet novih serija i filmova nužno doveo do većeg kvaliteta. Naravno da ima dobrih stvari u svemu tome, ima talentovanih ljudi to je sigurno, samo što mislim da je brzina kojom se danas proizvode filmovi i serije kod nas ipak loša za kreativnost. Suština je da ako ne probate stvarno da date ono najbolje od vas, iliti od sebe, (jer to zahtijeva vrijeme i potpunu posvećenost) ne možete ni, čak i ako to ne ispadne onako kako ste zamislili, sljedeći put popraviti stvari jer niste stvarno probali u potpunosti, već polovično. Čini mi se da bi bilo dobro malo usporiti. Ali isto tako, raduje me što su pune sale i to maltene u svim terminima za pojedine domaće filmove od kojih su mi, naravno, neki filmovi bolji od drugih. Malo me onako i iznervira kad takvi uspjesi dodaju nadobudnost kod njihovih autora, ali preživi se to, a film i dalje živi u bioskopu što je svakako radost.
Konkurs FCS nepravedno i neutemeljeno osporen
Kako komentarišete odluku Upravnog odbora Filmskog centra Srbije koji je, prvobitno bez ikakvog obrazloženja, odbio predlog komisije da se na konkursu za eminentne domaće reditelje dodijele sredstva Goranu Markoviću, Želimiru Žilniku i Srđanu Dragojeviću, ujedno i jedinim prijavljenim aplikantima, a onda i sve što je kasnije uslijedilo sa saopštenjima, reagovanjima i slično? Ova tema i dalje izaziva burne i brojne reakcije u javnosti...
Tu odluku smatram krajnje neutemeljenom u nekakvom logičkom, pa i pravnom smislu jer je propozicije konkursa koje su kasnije postale navodno sporne upravo odobrio taj isti UO. Da ne idemo dalje od toga, mislim da je konkurs neopravdano osporen.
Bonus video:
