ARHITEKTURA

Što se vidi kroz zaboravljene prozore

Prof. dr Alihodžić se u jednom trenutku našao u prilici da činodejstvuje po slobodnoj volji - kako mu se kad učini da je najzgodnije. Ne treba nam bolji primjer takvog pristupa od nesrećnog spoja Osnovne i Muzičke škole

7600 pregleda 32 reakcija 3 komentar(a)
Foto: Milica Nedeljković
Foto: Milica Nedeljković

Ne mogu a da ne primijetim da se činodejstvovanje prof. dr Rifata Alihodžića opet, po ko zna koji put, našlo u fokusu bjelopoljske, crnogorske i međunarodne javnosti. Povod je ovoga puta vrlo bizaran - čak i za standarde prof. dr Alihodžića - ali je i vrlo tipičan, kako u kontekstu ključnih značajki činodejstvovanja bjelopoljskog Le Korbizjea - kako najpopularnijem profesoru sa podgoričkog Arhitektonskog fakulteta tepaju njegove obožavateljke mlade - tako i kontekstu ovog trenutka - posmatrano kroz maglovitu prizmu povijesti arhitektonskog stvaralaštva na tlu Crne Gore.

Uprava, te nastavnici i roditelji više od 200 učenika bjelopoljske Muzičke škole (JU Škola za osnovno muzičko obrazovanje, Bijelo Polje) - vrlo direktno prebacuju uvaženom prof. dr Alihodžiću - i to uglas - unisono, što bi se reklo - zbog toga što je zaboravio da nacrta prozorčiće na “većem dijelu” (novih) prostorija u koje bi u septembru naredne godine, ako-bog-da-a-daće, trebalo da se useli/preseli pomenuta škola.

Dakle, prof. dr Alihodžić, kao neimar svjetskog renomea - kako mu tepaju obožavatelji mladi - prvo je, ničim izazvan, buduće prostore Muzičke škole, kao sekundarnu/sporednu melodijsku frazu, utopio - bukvalno - u primarnu/glavnu melodijsku frazu - u objekat Osnovne škole “Dušan Korać” (JU Osnovna Škola “Dušan Korać”, Bijelo Polje) - i još je - u očiglednoj namjeri da zakuca svoju ideju o utapanju Muzičke škole u Osnovnu, pritom ozbiljno podređujući instituciju Muzičke škole instituciji Osnovne škole - zaboravio da nacrta prozorčiće na “većem dijelu” prostorija koje je namijenio Muzičkoj školi.

Projekat škole u Bijelom Polju
foto: Bijelo Polje portal

Objekat Osnovne škole - u koji je, ponavljam, utopljena Muzička škola - trenutno se gradi, a iza projekta objekta zvanično stoji privredni subjekat “Arhinginženjering” DOO Bijelo Polje - kojega je osnovao niko drugi do li, pogađate - prof. dr Rifat Alihodžić.

Prije nego što krenem u podrobnu analizu konkretnog slučaja - podsjetio bih vas da sam se u minulom periodu (po)često bavio činodejstvovanjem prof. dr Alihodžića - bjelopoljskog Rema Kolhasa - vođen, sa jedne strane, časnim porivom da uvaženom profesoru nesebično pomognem u otklanjanju barem najočiglednijih manjkavosti i proizvoljnosti u njegovom činodejstvovanju - i to, redom, na polju arhitektonske prakse, te na poljima istorije arhitekture, arhitektonske teorije i rada na edukaciji arhitektica i arhitekata mladih - ali i osjećajem obaveze, sa druge strane, da stručnoj javnosti ukažem na potrebu nužne konsolidacije procedura koje rezultiraju neshvatljivo proizvoljnim intervencijama u našem napaćenom prostorčiću - u koji se svi kunemo. Što bi podrazumijevalo, da je sreće, i konsolidaciju našeg napaćenog duhovnog prostorčića - koji je neodvojiv od našeg fizičkog prostorčića. Kad kažem - duhovnog prostorčića - to se nikako ne odnosi, molim vas, na naša religijska osjećanja, niti na naša partijska opredjeljenja, a pogotovo ne na naša nacionalna i druga uvjerenja - to se isključivo odnosi na duh ove sredine - na njen potencijal da iznjedri nešto - bilo što - hvale vrijedno.

Ako vas, kojim slučajem, zanima moj stav o ukupnom opusu prof. dr Rifata Alihodžića - bjelopoljskog Frenka Gerija - rekao bih da je riječ o stvaraocu čije je činodejstvovanje vrlo simptomatično u kontekstu gotovo svih dubioza i neminovnih skretanja karakterističnih za ovaj povijesni trenutak na našoj sceni - uz nužnu pretpostavku, naravno, da CG arhitektonska scena postoji - a sva je prilika da se ne bi moglo reći da postoji.

OK - to bi bio moj objektivni stav o opusu prof. dr Rifata Alihodžića - najsvjetlije bjelopoljske i crnogorske uzdanice među najslavnijim svjetskim neimarima. Moj subjektivni stav po istom pitanju temeljio bi se, prvenstveno, na procjeni da je prof. dr Alihodžić individua savršeno prilagođena socijalnim uzusima ove naše zatvorene i samozadovoljne sredine, spremna da djeluje konstruktivno i vazda okrenuta iznalaženju optimalnih rješenja - posebice u ime vlastite promidžbe. Prof. dr Alihodžić je i vrstan pedagog - koji ne plijeni toliko niti erudicijom, niti širinom razigranog duha, već nesumnjivom harizmom i hipnotičkom sugestivnošću. Stoga ne čudi to što se prof. dr Alihodžić vremenom izborio za zavidne pozicije - i to u maglovitim uslovima nepostojanja sistema vrijednosti, ili ako baš insistirate - u uslovima vrlo problematičnih sistema vrijednosti. I tu je zapravo kvaka. Prof. dr Alihodžić je primarno posvećen pokušajima da svoje djelo uzdigne do nebeskih visina - umjesto da je sve svoje nemale kapacitete i sav svoj uticaj položio na oltar izgradnje jasnih i čvrstih sistema vrijednosti koji su nužan preduslov postojanja svake potentne scene - a znamo da svaki arhitekt koji korača uzdignuta čela priznaje samo sud svoje scene.

Imamo, ukratko, stradalnika koji je razapet između pretenzija na vječnost i primarnog imperativa da se po svaku cijenu ostvari na ličnom planu - i kao arhitekt i kao profesor na AF PG i kao jedna od ključnih figura među glasovitim crnogorskim arhitekticama i arhitektima - svih generacija. Da se potrefilo da prof. dr Rifat Alihodžić činodejstvuje na potentnoj i vibrantnoj arhitektonskoj sceni - poput beogradske, ne moramo ići dalje - sasvim je sigurno da bi, kroz povratnu spregu (feedback), iskristalisao svoj arhitektonski izraz i pristup do podnošljivog nivoa - do nivoa nekakve prihvatljivosti i prepoznatljivosti - a kako je ova naša scena sve samo ne potentna i vibrantna - onda se prof. dr Alihodžić u jednom trenutku našao u prilici da činodejstvuje po slobodnoj volji - kako mu se kad učini da je najzgodnije. Ne treba nam bolji primjer takvog pristupa od nesrećnog spoja Osnovne i Muzičke škole u Bijelom Polju.

***

Nezadovoljstvo uprave, nastavnika i roditelja učenika bjelopoljske Muzičke škola po pitanju nedostajućih prozorčića na prostorima u koje bi na jesen, bože-zdravlja, ta škola trebalo da se useli - doseglo je vrhunac sredinom prošlog mjeseca - kada je na TV Vijesti emitovan prilog o tome. Drago bi mi bilo kada biste u međuvremenu pronašli i pogledali taj prilog - a onda ću vam ja, u narednom broju, potanko objasniti i o čemu se tu zapravo radi - i o čemu bi tu, da je sreće, trebalo da se radi - i zašto se tu ne radi o tome o čemu bi trebalo da se radi.