Putujući svijetom i vremenom, vidio sam sanktpeterburški Ermitaž, londonsku Nacionalnu galeriju, pariški Luvr, njujorški Gugenhajm... Svi imaju Karavađa, Van Goga, Rembranta, Monea, Pikasa...
Usuđujem se utvrditi da bi među velikanima svjetskog slikarstva naročitim sjajem zasjao Petar Lubarda, izdanak crnogorskog krša.
I: dok sam jednog beogradskog proljeća lagano išao Dedinjskim bulevarom prema slikarevom domu (Iličićeva 1), sjetih se mog cetinjskog djetinjstva i Osnovne škole “Njegoš” u kojoj sam učio. U tom lijepom, skladnoom zdanju, sagrađenom 1934. godine, po projektu arhitekte Periše Vukotića (oca arhitekte Tupe Vukotića), nalazio se i Lubardin atelje. O slikarstvu, prirodno, tada nijesmo puno znali, ali smo čuli za ime: Lubarda. Često bi ga u pauzama između časova ugledali kako prolazi hodnicima; onižeg rasta, bijele kose, punačak, u širokim pantalonama, na kojima su se viđeli tragovi uljanih boja. Katkad bi stidljivo virucnuli u njegov atelje i radoznalim dječjim očima razgledali taj čudesni, šaroliki ambijent, ispunjen crtežima i slikama, kao u nekom kaleidoskopu.
Bilo je to vrijeme poslijeratnog elana i visokog uzleta crnogorske kulture.
- To je za likovnu umjetnost bio početak zamaha koji je krenuo bez ikakvih materijalnih uslova - kazivao je Coko Marović, istoričar umjetnosti. - Da bi se taj pokret i entuzijazam što nastaje nakon 1945. godine potpunije razvijao, u Crnu Goru dolaze da pomognu tom kretanju, Milo Milunović, Petar Lubarda, Đorđe Oraovac, Miloš Vušković. Sa snagama koje su se tu već nalazile, oni osnivaju prvu umjetničku školu u Crnoj Gori, a nešto kasnije i Umjetničku galeriju...
Pojave, impulsi i vrijednosti crnogorske likovne umjetnosti naročito su došli do izražaja poslije 1945. godine, pa je Crna Gora, kako je tvrdio otmjeni Miodrag B. Protić, slikar i teoretičar likovne umjetnosti, postala ozbiljno središte likovnog stvaranja.
- Sve to - veli Protić - odražava radoznalost i simpatiju za ono što se danas dešava u umjetničkom životu Crne Gore koja, mada geografski mala, u svim oblastima po tradiciji daje velike stvaraoce...
Petar Lubarda (1907-1974) rođen je u Ljubotinju, u porodici Đura Lubarde i majke Marije Vujović. Stupio je 1925. u Umetničku školu u Beogradu, ali je poslije nekog vremena napušta i odlazi u Pariz đe upisuje Akademiju lijepih umjetnosti; položio početne ispite. Međutim, napustio je Akademiju i nastavio samoučki, obilazeći muzeje i galerije. Stanovao je u pariškom predgrađu Malakof (Rue Gambetta 34). Tu su imali ateljee Milo Milunović, Stojan Aralica i Jefto Perić. Kao i mnogi naši umjetnici u Parizu, Lubarda je teško živio, pa je katkad radio i kao kuvar! A onda je kupio bojice i počeo da slika. Kad je vidio njegovu sliku, Milo Milunović je uskliknuo:
- Ljudi, rodio se genije!
Prvi put Lubarda izlaže u Parizu, na Salonu Nezavisnih, 1927. godine. A prvu samostalnu izložbu priredio je u Rimu, 1929. Na Međunarodnoj izložbi 1937. u Parizu dobio je “Grand Prix”; u Sao Paulu 1953-54. Međunarodnu otkupnu nagradu; a na Bijenalu u Tokiju 1955. dobio je prvu nagradu za sliku “Noć u Crnoj Gori”. (Slavni Pikaso bio je drugi); zatim 1956. Lubarda dobija Nagradu Gugenhajm, a 1973. u Beču, Herderovu nagradu...
...U dvorištu Lubardine vile na Dedinju bujno rastinje; desetak mačaka, i veliki pas, na dugom sindžiru.
U ateljeu prijatno; na štafelaju slika koja se tek rađa.
- Davno sam počeo da slikam, ali mogu da kažem, da sam sazrio oko 1948. godine. A dotle sam možda bio dobar poznavalac i dobar đak - veli Petar Lubarda. - Prvi put sam izlagao 1927. godine. Moje je mišljenje da umjetnik ne mora fizički biti u svojoj okolini, ili, eventualno, gdje je rođen. Ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine. Ovdje ne mislim na lokalizam, nego na neku vrstu karaktera. Jedan od eklatantnih primjera je El Greko, koji je otišao iz Grčke u Italiju sa svojim ocem još dok je bio dječak. I nije se mogao adaptirati. Možda je to bio razlog što je El Greko otišao u Španiju da nađe nešto što je srodno njegovom krvotoku. Jer sudeći po njegovim djelima, taj karakter njegovog stvaralaštva, zapravo, duh, nije španski, već grčko-vizantijski, premda od svog djetinjstva nikada nije vidio svoju Grčku.
Lubarda mi ukazuje i na jedan, kako reče, živ primjer. Naime, Pikaso nikada nije postao Francuz, a cijelog života je tamo živio.
- Pikaso nema u svojim djelima francuskog duha, već naprotiv, ima jednu tvrdoću i oporost Španije - dijagnosticira Lubarda. - I tek onda kada jedan umjetnik uspije da postane opšti prilog u razvoju umjetnosti, onda je on de facto neminovno i nacionalan...
Tokom boravka na Cetinju, do početka pedesetih, Lubarda je pomno obilazio okolinu čudesne crnogorske prijestonice. Slikao je rascvjetale šipkove, bijele drumove crnogorske, Lovćen, Ivanova Korita, Njeguše, Čekanje, Bajice, Crnu gredu, Vrtijeljku, Košćele, Skadarsko jezero...
Prelaskom u Beograd, izložio je radove u Galeriji Udruženja likovnih umjetnika Srbije, na Terazijama, maja 1951. godine. Bio je to istinski kulturni događaj; vatromet boja! Razbuktalo se slikarstvo koje je označilo otklon od dotadašnjeg socrealizma u umjetnosti, označavajući prelom u slobodi stvaralaštva u nas. Ova izložba bila je prava eksplozija, a Lubarda je postao planetarno poznat. Ušao je, kako je konstatovala novosadska istoričarka umjetnosti dr Vera Jovanović, u orbitu; svom zavičajnom pejzažu pristupio otvorena srca i očiju...
Lubarda nije imao uzore.
- Ako treba govoriti o uzorima, teško Vam o njima mogu nešto reći, jer sam već prerastao to odavno. Uzor je često jedna tendencija ili nemoćnosti ili polazne tačke - kazivao mi je Lubarda. - Ako je riječ o nemoćnosti, onda taj uzor nosi sa sobom i jednu posljedicu, da je čovjek, odnosno umjetnik, pripadnik neke škole ili pravca. Po mom mišljenju, kreatori nikad nijesu mislili da stvaraju škole ili pravce, već da realizuju svoje neminovnosti, odnosno zapažanja i stremljenja jednog vremena, epohe. U drugom smislu, uzor je više potvrda negoli sam uzor, tj. neka polazna tačka za stvaralačku moć...
Spominjemo Njegoša.
- Eto, Njegoš je upotrijebio narodni ep, narodne izreke, kao materijal, a ne kao cilj jer, jakom duhu nijesu potrebni plagijati. Kad takav duh uzima, on mora da daje tri puta više - naglašava Petar Lubarda. - I umjetnost se daje, a ne oduzima. Što je Njegoš napravio s tim? Otvorio je nove misaone puteve, a nije ništa ponavljao. To je suština Njegoševog pisanja. Da li je on Srbin ili Crnogorac, ili, eventualno, neke sasvim druge nacije ili rase, to uopšte nije važno. Ali je bitno da je iz one nacije iz koje je ponikao mogao da vidi i ponese njen ljudski kvalitet. Nažalost, možda ja ovakvim tehničkim neposrednim putem nijesam išao, jer proces mog stvaranja, ako nije po godinama dugačak, on je intenzivan i bogat događajima. Možete misliti, ja sam u svom djetinjstvu imao prilike da gledam arhaične ljude koji su izgledali kao da su iz doba prastare klasike. Međutim, ti ljudi su bili preteča atomske energije...
Cvrkut ptica.
Kroz široke prozore ateljea ušetalo proljeće.
Jedna sivkasta mačka, očigledno slikaru omiljena, skoči na kvaku i uđe u atelje, prepun slika i minijatura na papiru koje su čak bile potpisane i po zidovima zakačene rajsneglama. Lubarda bi prethodno radio skice, na papiru ili kartonu, pa ih onda prenosio na velike formate.
Učio je slikarstvo od starih majstora, po pariškim muzejima i galerijama.
Predusretljiv, jednostavan; zbori “po crnogorski”, ljubotinjski.
- Prvi put kad sam stupio u Luvr, iako sam bio, to mogu slobodno da kažem, nepismen u likovnom smislu, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog mjesta Ljubotinja - pričao mi je Lubarda. - Češljali su se drvenim češljevima kakve je upotrebljavalja moja baba. Možete misliti, ovaj drveni češalj i pojava aviona bili su neposredno jedan do drugog. Morao sam se nekako osloniti na doživljaje i psihu tih nesrazmjernosti u vremenu: arhaičnih i supermodernih. Tu sam potražio neku snagu i hranu. Iz tog intenziteta jednog takvog doba, ja sam uzimao. I ukoliko sam nešto stvorio, onda su ovo bili presudni faktori da sam ovakav kakav sam...
Nameće se pitanje i o likovnim kritičarima?
- Iz čitavog ovog intervjua možete lako zaključiti što mislim i kako mislim. Ali, Vi me pitate za jednu, za mene lično, beznačajnu činjenicu. Iskreno da Vam kažem, ja to slabo čitam. Ipak ću Vam odgovoriti. Neka mi oproste oni koji sebe smatraju za kritičare, teoretičare i istoričare umjetnosti. Neću da kažem da su te kritike nepismene stvari, ali mogu da postavim jedno pitanje: što je to u naše doba pojam kritičar, teoretičar i istoričar umjetnosti? Po mom mišljenju, to što se podrazumijeva pod ovim imenom nije dovoljno za ocjenjivanje jednog doba ili jedne epohe koja se može odnositi i individualno na umjetnika jer, ako je u pitanju umjetnost, ona se jedino može stvoriti iz nužnosti kretanja svijeta - kaegoričan je Lubarda. - Umjetnik ne izmišlja, već uočava mnoštvo faktora života. Iz te materije proizilazi suština tog stvaranja. A stvaralačku suštinu nije dovoljno samo proći, vidjeti ili pogledati, a zatim napisati nešto što bi trebalo da označava ili ocjenjuje stvaralačko djelo. Djelo treba pročitati i iz tog čitanja vidjeti kud ono stremi, a to znači ne postavljati se kao tutor ili sudija, već imati jednog analitičkog smisla. Kako sam već rekao, i kritičar, i teoretičar, i istoričar umjetnosti, u stvari, danas treba da bude naučnik. To znači, imati jednu potku ili platformu od koje polazi, što će reći, pogled na svijet. Nažalost, mogu samo konstatovati da takvih nema mnogo u svijetu i možemo ih gotovo na prste izbrojati...
Slikar naglašava da ga naročito interesuje vitalistički ton u umjetnosti. Ekonomija - veli Lubarda - utiče na razvoj umjetnosti, ona je može razviti ili sputati, ali ona ne može stvoriti talenat.
Sretao sam se s njim i kasnije, više puta. Razgovarali smo.
- Ne umijem mnogo da kažem o sebi, ali to ne znači da nemam jasnu predstavu što hoću. Mene lično uvijek interesuje jedna materija ili poruka neke određene sadržine. Često su me kritičari ili istoričari umjetnosti nazivali i davali mi razna imena kao: nefigurativan, apstraktan, ekspresivan - kazivao mi je Petar Lubarda. - Mnogo naziva koji ne odgovaraju onome što ja radim. Već duže vremena većina kritičara, estetičara i istoričara vole ove etikete; kao da je umjetnost jedna flaša u koju se zatvori takva ili ovakva materija. Moje mišljenje je suprotno od ovog. Umjetnost proizilazi iz punih sadržaja života a ne iz sadržaja škola, pravaca, itd. Uzrok ovakvim nazivima koji se danas lijepe za umjetnost je berzanskog ili trgovačkog biznisa. Jer trgovina mora da pravi takve reklame; i nju ne interesuje umjetnost. Masa onih koji se bave umjetnošću podlegla je ovoj psihologiji, misleći da treba izmisliti nešto novo. A to je proces stvaranja a ne izmišljanja...
Odlaskom iz Crne Gore, otišla je i veličanstvena Lubardina faza, nastala na crnogorskom kršu. Kritičari su zapazili da je posljednji Lubardin period bio rasplinut.
- Znate, možda sam ja fizički bio najmanje u Crnoj Gori, ali odlike kraja ne bi mnogo značile u likovnoj umjetnosti ako to što se u umjetnosti stvara nema onih širokih postavki što nju stvara, čini umjetnošću, što je uopšte umjetnost - veli Lubarda. - Ali, čovjek svakako nosi neku složenost. Danas je umjetnost neophodna, i njena pogonska snaga, zapravo materija koja joj daje impulsa trebalo bi da bude društvenog karaktera, kao centar preokupacija. A to znači da umjetnost živo saučestvuje u izgradnji i naporima zajednice. Možda iz ovoga proizilazi ono poznato da umjetnika ne razumije doba i publika. Ali to nije samo pitanje umjetnika, to je pitanje zajednice. Umjetnik je nemiran duh, duh pronalazača; on mora da otkriva, istražuje. Ako jedna zajednica nema potrebe za kreativnosti ove vrste duha, onda će u njoj ostati praznina koju će teško nadoknaditi u budućnosti...
Jedan je Petar Lubarda.
Bonus video:
