"trudim se da nađem neku poveznicu između sebe i svog karaktera"

Sa likovima koje igram sam na ti

Crnogorski glumac Miloš Pejović za “Vijesti” o svom pozivu, aktuelnim predstavama “Omladina bez Boga” i “Zelena čoja Montenegra”, seriji “12 reči” i onome što iz svih tih djela saznajemo i učimo

14308 pregleda 45 reakcija 6 komentar(a)
Pejović, Foto: Luka Zekovic
Pejović, Foto: Luka Zekovic

Raskoš svog talenta ali i neprestanog truda, rada i profesionalnog sazrijevanja, poznati crnogorski glumac Miloš Pejović iznova pokazuje i dokazuje različitim ulogama, bilo u teatru ili ispred kamera, a publiku je oduševio i svojim pjevačkim sposobnostima u jedinstvenoj predstavi sa elementima mjuzikla kojom je Gradsko pozorište Podgorica krajem decembra obilježilo 70 godina rada, a čiji je Pejović član od 2020.

Pejović je tokom prethodne godine imao više angažmana i obilježio nekoliko novih predstava, među kojima se izdvajaju “Zelena čoja Montenegra” u režiji Nikite Milivojevića i “Omladina bez Boga” mlade rediteljke Tare Manić, ali i ‘’Ko se boji Virdžinije Vulf’’ u režiji Paola Mađelija koja je nakon godinu dana pauze obnovljena i premijerno izvedena. Dijametralni likovi omogućili su glumcu da obogati svoj repertoar karakterâ i ulogâ.

Nikolu Petrovića, u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta, JU Grad teatar i Gradskog pozorišta, Pejović je izgradio prvenstveno kao čovjeka koji je prijatelj, suprug, otac, pa tek onda vladar, uz nevjerovatne žive elemente duha i osobenosti kojima omogućava publici da proširi spektar osobina koje dodjeljuje crnogorskom vladaru. Neupitan je značaj ovog djela Zuka Džumhura i Moma Kapora, ali i teatarske adaptacije, što pokazuje i regionalna publika koja je do sada imala priliku da pogleda komad i aplauzom pozdravi ekipu.

Sa druge strane, na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, Pejović kroz glavnu i izuzetno zahtjevnu ulogu Profesora, u adaptaciji dramskog djela Edena fon Horvata, iznosi nevjerovatnu sinhronizaciju energije, talenta, sposobnosti, naracije i glume. Gradeći komunikaciju i povezanost sa publikom, Pejović prisutnima drži pažnju i vodi ih kroz tok događaja pripovijedajući priču koju tako čini još življom, prisnijom ličnom iskustvu, ali i uzbudljivijom i misterioznijom.

Pred njim nije bio lak zadatak ni kada je trebalo premijerno izvesti kultno pozorišno djelo u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, i to oko godinu dana nakon okončanih proba, ali i tu je briljirao, a podgorička publika uskoro će imati priliku da pogleda Mađelijevu adaptaciju drame Edvarda Olbija.

”Negdje sam čuo da su glumci ljudi koji su htjeli previše toga da budu u životu, tako da je ovo jedinstvena prilika i meni samom da budem i policajac i doktor i profesor, kriminalac, pilot, ali i glumac”, kaže on u razgovoru za “Vijesti” i ističe da ga njegov poziv uči fleksibilnosti, toleranciji i empatiji na sceni, ali i u životu.

Miloš Pejović za “Vijesti” govori o ulogama, ljudima koje kreira, temama koje dramska djela pokreću, crnogorskoj kinematografiji, ali i o pojmu istine, enormnoj količini informacija i samoljublja, te prirodi u kojoj nalazi spas i na čiju zaštitu apeluje.

Godinu za nama obilježile su različite uloge, upečatljive za gledaoce i u pozorištu i ispred ekrana. Zadatak glumca nije lak, a uloga lako može postati nepitka. Koja je to mjera i senzibilitet koje pravi glumci nose, iz Vašeg ugla?

Vrlo je tanka linija između toga da li mi kada tumačimo neke likove postajemo oni ili ti likovi postaju mi. Naravno, svaki glumac nosi nešto svoje i nešto sebi svojstveno učitava u te likove. Ja se trudim da kod svakog lika pronađem njegovu priču, karakter, da razumijem ono što se njemu dešava i shvatim šta je bitno za samu radnju. Naravno, sve to iz nekog svog iskustva možemo da pravimo, jer tuđe živote nijesmo doživjeli.

Onda se tako trudim da nađem neku poveznicu između sebe i svog karaktera, jer smo svi mi kao ljudi, ne samo glumci, vrlo bogati različitim emocijama, stavovima, odnosima, ljudima, toliko da uvijek možete u sebi naći nešto što bi vas moglo možda motivisati da se u određenoj situaciji slično ponašate, pa čak i kada je negativac u pitanju.

Iz predstave 'Ko se boji Virdžinije Vulf'
Iz predstave "Ko se boji Virdžinije Vulf" foto: Duško Miljanić

Ja se trudim da to radim, da mi svi likovi i karakteri koje tumačim budu drugačiji, da ne uđem u neki manir, da nije svaki lik sličan meni lično, a to mi je i zabavno, jer da nije ne bih se ni bavio ovim poslom. Negdje sam čuo da su glumci ljudi koji su htjeli previše toga da budu u životu, tako da je ovo jedinstvena prilika i meni samom da budem i policajac i doktor i profesor, kriminalac, pilot, ali i glumac.

Kada smo prošli put razgovarali kazali ste da ne postoji neki poseban način ulaska u lik, odnosno karakter. Sada dodajete i da ne igrate taj lik već gradite čovjeka. Koliko je to zahtjevno, a pritom koliko treba biti obazriv, biti neko i čuvati sebe istovremeno?

Ne dozvoljavam da me bilo koji karakter mijenja. Naravno, moramo biti obazrivi sa neke strane, ali se trudim da me svi likovi obogate, baš kao kada čitate neku dobru knjigu, dobar roman. Kroz sebe provući sve to jeste specifičnost glumačkog posla i naravno da to troši i košta nečega, ali se moramo truditi da to zadržimo samo i isključivo za probu.

Naravno, van probe analitički pristupam liku i tome šta bi se tu moglo nadograditi. Mi se trošimo i mentalno i fizički pogotovo ako su u pitanju neke teže i jače scene, jer to zamara, ali ja uvijek pokušavam da se obučem u taj lik i kad završim probu da to jednostavno skinem sa sebe i nastavim život ovako kako ga živim.

Igrate Profesora u predstavi ‘’Omladina bez Boga’’. U pitanju je prilično zahtjevan lik iz više razloga u koje se, između ostalih, ubraja i dužina teksta i višedimenzionalnost koja mu je dodijeljena.

Direktor CNP-a i glumac, Marko Baćović je negdje između proba kazao da je taj Profesor neki vid medijuma između publike i čitave priče. Zbog toga taj lik zahtijeva veliku glumačku koncentraciju, jer osim scena koje igram sa kolegama i koje se dešavaju u realnom vremenu, i publika mi je na neki način partner.

Imam mnogo komentara, naratorskih momenata i svi su oni različiti, nijedan nije isti, niti je u pitanju neko prepričavanje. Dakle, nekada je to retrospektiva, nekada vrsta flešbeka, negdje je onda to i komentar onoga što se dešava u sceni, u nekim momentima i tok svijesti koji profesor realizuje, tako da na osnovu svega toga moj lik zahtijeva veliku koncentraciju i na neki način predstavlja samog pisca.

Vrlo je kompleksna stvar i nije obim teksta sam po sebi jedini problem. Jeste zahtjevno, ali sam se trudio da me ne opstruira u građenju tog lika, pa se ispostavilo da mi sav taj tekst uopšte nije problem, ali zahtijeva veliku koncentraciju.

Predstava je aktuelna i atraktivna i zbog trenutka i okolnosti u kojima je nastao tekst, ali i kako je živio kasnije, te kako se tumači i reflektuje danas. Da li se i koliko može vezati za naše vrijeme i realnost?

Citiraću samu predstavu... Lik direktora škole, kojeg tumači Slobodan Marunović, kaže u jednom momentu: ‘’Svi mi koji težimo višim obalama čovječnosti zaboravili smo na jednu stvar, vrijeme. Ovo vrijeme u kom živimo’’. Ova predstava bez ikakve dodatne aktuelizacije, premještanja u neki drugi prostor ili vrijeme je apsolutno aktuelna.

Dešava se 1934. u vrijeme uspona nacističke Njemačke kada se dešava jedno ogrubljivanje omladine, pritom ne agresivno, već kroz neke ideje koje se predstavljaju kao jako pozitivno, sa željom za životom i slično, a izrodilo se u najmonstruozniju ideju otkad je čovječanstva, takoreći. Mislim da su ova predstava i komad jedno upozorenje za svaku vrstu ekstremizacije, masovnih ekstremnih pokreta.

Iz predstave “Omladina bez Boga”: Pejović
Iz predstave “Omladina bez Boga”: Pejovićfoto: Duško Miljanić

Profesora, koji je u jednom trenutku odlučio da se ne protivi sistemu u kojem živi, istina je pročistila, a to je negdje i ideja kompletnog komada - istina kao katarza pa šta god da se desi. Mislim da je to jedna od najbitnijih stvari u današnjem vremenu kada smo okruženi ogromnom količinom informacija i dezinformacija koje ljudi procesuiraju, jer se samo po sebi nameće pitanje ‘Šta je istina’.

Bitno je da spoznamo našu unutrašnju istinu. Slučajno mi je negdje iskočio citat Mijamota Musašija koji je bio japanski mačevalac, a koji je rekao ‘Istina je istina, sviđala vam se ili ne i morate se pokoriti njenoj moći ili čitav život živjeti u laži’.

Meni je u ovom komadu bilo važno da se bavim time koliko je ovog čovjeka promijenilo to što je u presudnom trenutku rekao istinu. To je jedna od ideja ovog komada, a druga je koliko neka vrsta ekstremnih masovnih pokreta može mlade ljude da pretvori u nešto što može biti monstruozno, lišeno empatije i slično...

Igrate i u predstavi ‘’Zelena čoja Monternegra’’ koju je publika širom regiona sjajno prihvatila. Djeluje da nam je ovakav komad i te kako bio potreban. Kazali ste prije premijere da ste u radu sa rediteljem formirali lik Nikole, običnog čovjeka, prijatelja, muža, ali i vladara. Koliko je važna i svima bliska ova priča?

Krenuli smo u proces kroz jedan inspirativan pristup poput radionice, a nijesmo odmah krenuli u tekst i materijal. Taj proces nam je pružio vrlo interesantne stvari, tako su i nastale neke scene, a reditelj je zajedno sa nama formirao scene koje nijesu bile unaprijed zamišljene već smo ih formirali zajedno. Trudio sam se da me istorijska važnost tumačenja kralja Nikole ne optereti i da ne idem ka nekim imitacijama onoga kako bi ga ljudi zamišljali.

Trudio sam se da se bavim ovom pričom i Nikolinim intimnim osjećanjima prema prijateljima, supruzi, narodu... Ova priča je izuzetno važna jer govori o prijateljstvu koje je iznad onoga što je bilo koji politički, dnevno-politički, nacionalni, etnički, religiozni kontekst. I mislim da je to najvažnija stvar, pa i kada pogledamo na ličnom primjeru.

Njihovo vrijeme je bilo mnogo surovije nego ovo danas, pa nas tim više ova priča uči da je prijateljstvo iznad svega, a ne samo prijateljstvo već i riječ, data riječ, povjerenje. To su neke poente i romana i naše predstave.

Nikola zaista rizikuje sve kako bi svom prijatelju iz studentskih dana, a koji je zapravo zarobljeni turski zapovjednik iz bitke na Vučjem dolu, obezbijedio sve. On možda i pretjeruje u tom gostoprimstvu i onome što je njegov prijatelj dobio, oko toga je i čitav zaplet, ali u svemu tome vidimo koliko ljudsko povjerenje i ljudska riječ imaju i treba da imaju moć.

Stiče se utisak da ste sa likovima koje igrate na ti. Pa, kako je bilo biti (kralj) Nikola?

Jeste, to je dobro rečeno, jer ja sam zaista sa likovima ti. Ponovio bih ono sa početka, a to je da pokušavam da pronađem neku zajedničku crtu mene i tog lika, trudim se da tako nešto nađem kod svakoga, čak i kod onih koji su dijametralno suprotni meni. U nekim situacijama ja lično ne bih reagovao ni kao Nikola ni kao profesor, ali se u datim trenucima uvijek trudim da to opravdam i u tome pronalazim neko razumijevanje i saosjećanje, a tome me ova profesija uči.

Gledamo Vas i u popularnoj seriji “12 reči” koja se nedavno ponovo emitovala. Ovom ulogom, s obzirom na domen televizijskog programa, predstavili ste se mnogo šire...

Moram istaći da je na Festivalu regionalnih serija Fedis u Beogradu, rediteljka Jelena Stolica dobila nagradu za najbolju režiju. Moram se osvrnuti i na tu saradnju. Ta serija je zaista specifična, u moru njih koje govore o sličnim temama jer se ova serija fokusira na lične drame svih likova koji su učesnici u svemu što se dešava. Nije fokus na prljavim radnjama, već na likovima. I reakcije su vrlo specifične jer su svi vidjeli originalnost u ovoj seriji.

Rad je tekao kao iskrena i istinska saradnja, sve smo zajedno radili i mnogo mi se dopala ta jedinstvena atmosfera. Nadam se da ćemo snimiti i tu drugu sezonu koja je u planu. “12 reči” se na poseban način bavi svakim od likova, tempo je jedinstven, način pričanja priče, a mogu reći i da serija izgleda prilično filmski.

Miloš Pejović
foto: Duško Miljanić

Prikazivanje najobičnijih stvari koje radi svaki od likova, odnosno svako od ljudi generalno, potrebno je na ekranima, jer nema tih pojedinaca koji su uvijek uglađeni i pošteđeni običnih radnji. Zbog toga mi je bio i zanimljiv komentar jednog od gledalaca koji kaže da mu se dopalo da vidi kako i neki opasni kriminalci ili uštogljeni advokati pospremaju sto, doručkuju, piju jogurt i jedu burek, a u svemu tome se prepliće priča o advokaturi, kriptovalutama, pranju novca, kriminalu, sve je to okosnica, ali su likovi stvarna okosnica.

Čini mi se da ljude sve više privlače psihološki aspekti likova...

Da, to je i trend, posebno nekih evropskih serija koje se rade na slične teme, poput danskih kriminalističkih serija u kojima je fokus uvijek na likovima, odnosima, intimnim osjećanjima tih ljudi. Mislim da je to trend koji nudi bogatstvo i gledaocu i ekipi. Svjedoci smo da su serije postale boljeg kvaliteta nego filmovi, niti su nekog karaktera kakve su bile kao prije 20 godina, već se sve prožima, pa serija i film postaju jedno, na neki način.

Za kraj, kakva je situacija u kinematografiji u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori nažalost nemamo mnogo snimanja i imamo jednu, opet nažalost, nepostojeću produkciju što se tiče te vrste snimanja. Mislim da imamo obilje i glumačkog i rediteljskog, ali i tehničkog kapaciteta. Vidimo hiperprodukciju serija u Srbiji, glumci su stalno uposleni i to je sjajno, ali bi bilo još bolje kad ne bismo morali da se selimo iz Crne Gore da bismo igrali i razvijali se na profesionalnom planu.

Bilo bi dobro kada bismo se bolje uvezali, svi mi sa ovog zajedničkog govornog područja, jer to može izroditi samo kvalitet. Trebalo bi i ovdje raditi malo više, iako to mnogo zavisi od finansija. Rekao bih da je publika željna. Ljudi u Zagrebu me idalje pitaju za seriju “Budva na pjenu od mora” koja je snimana prije skoro 10 godina, a sve zbog toga što imamo i kvalitet i glumce i specifičnosti i razna druga bogatstva koja zanimaju ljude iz regiona. Moramo cijeniti sebe, svoju produkciju i ono što imamo.

Nepodnošljiva količina informacija i samoljublja

Kako mladi, ili ljudi danas uopšte, spoznavaju istinu, razgraničavaju emociju i istinu u odnosu na ono što im se nameće kroz razne načine komunikacije?

Vrlo je teško. Razgovarao sam sa nekim ljudima koji kažu da ljudski mozak ima limit informacija koje može da procesuira, društvene mreže su konstantno prisutne, a informacija je svaka fotografija ili naslov koji mi vidimo, pa zamislite onda to. Nakon nekog limita ljudi poprilično otupe i postanu apatični, stvari im bivaju beznačajne, a svi pokušavaju da prave neki prikaz sebe na socijalnoj mreži, a ne nešto što smo mi intimno, tako da mislim da istinu zaista treba tražiti u sebi kada se odvojimo od svih informacija.

Istina je duboko zakopana u nama i moramo je naći, jer smo to mi kao osobe, a pitanje je da li je to ono što mi prezentujemo na svojim profilima na društvenim mrežama ili je to ono naše intimno, van očiju javnosti.

Mislim da jedna opšta zanesenost predstavljanjem idealnih verzija sebe na socijalnim mrežama dovodi do određenog, ako ne ogrubljivanja kao u našoj predstavi, onda definitivno do otupljivanja i problema poput depresije, anksioznosti i svega sa čime se masovno borimo danas.

Ja sam djelimičan spas od toga našao u prirodi kojoj se okrećem kad god imam slobodnog vremena. Tu je neki rad rukama koji me ispunjava, jer je nepodnošljiva ovolika količina informacija, samoljublja i narcisoidnosti na masovnom nivou. To je pandemija koja vlada isto kao pandemija virusa korona, dugoročno sigurno i opasnija, jer lijek ne postoji i pitanje je šta se može iz toga izroditi.

Priroda je jedino što u suštini imamo i što može da nas izliječi

Kazali ste da mnogo vremena provodite u prirodi. Šta nam priroda nudi?

Ne možemo reći da je sve ono što nam je donio uspon civilizacije do sada loše, jer, ako ništa, životni vijek se produžio... Međutim, ja to gledam na individualnom nivou. Odvojenost i stavljanje u skučene, kockaste prostore u kojima živimo, i koje kao uređujemo, ne čine nas istinski zadovoljnim, već mislim da nam je i na tom individualnom nivou priroda neophodna.

U prvom valu pandemije mnogo ljudi je počelo da otkriva prirodu, a naravno i da je odgovornost na nekim korporativnim strukturama, pa zato mislim da pojedinac najviše može da utiče kroz samoga sebe.

Nevjerovatno je koliko jedan papirić može da promijeni ukoliko se ne baci u prirodu, pored puta, već u kantu za otpatke. Na pitanje da li želimo smeće na podu u našoj kući, odgovor bi bio ne. Treba shvatiti da je priroda jedino što u suštini imamo i jedino što može da nas izliječi, jer sam ja duboko ubijeđen da boravak u prirodi, rad, fizička aktivnost u prirodi liječi. Pitanje je i da li mi na individualnom nivou želimo da budemo neko ko iza sebe ostavlja smeće, a slijedi i pitanje ko smo mi zapravo.