Dirigent iz Austrije, Saša Gecel (Sascha Goetzel), redovan je gost najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama i operskim kućama, a krajem decembra posjetio je i Crnu Goru, kao gost Crnogorskog narodnog pozorišta na svečanom Novogodišnjem koncertu.
Tom prilikom dirigovao je novooformljenim Kamernim orkestrom, sastavljenim specijalno za tu priliku, a koji čine muzičari iz zemlje i regiona.
Gecel je nastupio zajedno sa violinistom Jurijem Ravičem (Yury Ravich), a pridružila im se i sopran Ivana Čanović. Sve troje su tom prilikom publici ponudili događaj za pamćenje, što je i potvrđeno reakcijama i ovacijama nakon svake izvedene kompozicije. Publika je prepoznala umijeće majstora, uživala u poznatim kompozicijama i darivala energiju umjetnicima na sceni, da bi krajnji aplauz trajao više minuta, bio dug, glasan i pun zahvalnosti i poštovanja, pa je umjetnike tri puta vraćao na poklon.
Gecelu je to bio debitantski nastup na crnogorskoj sceni, a oduševljenje nije krio, već je istakao da mu se desio jedan od najljepših momenata za svakog umjetnika - publika je uzvratila pruženu emociju i energiju, a on je, iako okrenut leđima, osjetio povezanost.
”Na sceni su bile zastupljene različite nacionalnosti, što je zaista jedna svetkovina kulture i muzike. Mislim da je kultura jednog naroda izuzetno bitna, kao i njegova istorija i istorija kulture. Mi smo odabranim kompozicijama ponudili jednu drugačiju kulturu na sceni tom prilikom i time slavili bogatstvo i raznolikost, što je fantastično”, kazao je on i istakao zadovoljstvo.
Gecel je jedanaest godina bio umjetnički direktor i glavni dirigent Istanbulske filharmonije “Borusan”, a tokom tog perioda je značajno unaprijedio ansambl. Iako je fokusiran na buduće planove, u razgovoru za “Vijesti” kaže da će pamtiti ovu saradnju i naknadno detaljnije otkriva zbog čega, te i šta je to naučio čitajući o Crnoj Gori, osluškujući muzičare i publiku.
Debitantskim nastupom u Crnoj Gori, u Crnogorskom narodnom pozorištu zatvorili ste 2021. godinu. Uoči nastupa nijeste krili uzbuđenje, a kakvi su utisci nakon koncerta? Kako Vas je ovo iskustvo obogatilo i da li ćete nešto posebno pamtiti?
Prije svega, rekao bih da sam osjetio da su ljudi u Crnoj Gori na neki način veoma skromni. Osjećam njihovu veliku zahvalnost, i veličanstven, uzvišen pristup. Trudim se da uvijek prije gostovanja nekoj zemlji i prije nego što počnem raditi sa ljudima, pročitam i saznam ponešto o istoriji i kulturi te države i naroda, jer želim da razumijem emocionalni DNK te zemlje i njenih ljudi. Crna Gora je veoma strukturisana, skoro pa podijeljena zemlja, rekao bih. Djeluje da je ljude u Crnoj Gori ujedinila sila straha, i to nekog spoljašnjeg uticaja, što je takođe veoma interesantna dinamika jer govorimo o skoro hiljadugodišnjem funkcionisanju na taj način.
Dakle, za mene kao osobu i ličnost, ali i umjetnika, veoma je važno sve ono što dobijam radeći u nekoj zemlji, pa tako i u Crnoj Gori ili u Kanadi. Ono što je važno u Kanadi je da imate, ne samo starosjedioce, “autohtone” ljude, već i raznolikost kultura u isto vrijeme, kako bi svi zajedno stvorili novu zajednicu. Kada je Crna Gora u pitanju, ono što sam ja ovdje vidio jeste da je nekada prvi korak da biste uopšte bili u mogućnosti da stvorite zajednicu ili postignete nešto, da budete skromni. Kada me već ovo pitate, upravo to bi bilo nešto što bih ja ponio sa sobom u Kanadu. Dakle, budimo skromni, budimo zahvalni za sve što imamo u ovom konkretnom trenutku, a onda sa takvim temeljima možemo da stvorimo nešto iznad i nadogradimo dosadašnje. Dodatno, moramo da brinemo i o našoj istoriji, moramo da brinemo o svom narodu, identitetu, tradiciji, o onome što je naš jedinstveni DNK. Rekao bih da sam to imao i ranije, ali sam obogatio u Crnoj Gori, na više načina. Čitajući i osjećajući kulturu i ljude ovdje, ali i njihove reakcije na muziku, pa čak i analizirajući naš razgovor i način na koji postavljate pitanja koja su vrlo konkretna i promišljena, razmišljajući odakle ona dolaze i posmatrajući Vašu perspektivu i ono što je Vama interesantno, to upijam, uzimam sa sobom i idem dalje. Zaključio bih da je zahvalnost i skromnom na prvom mjestu kada želite nešto da stvorite i postignete.
Tokom čitavog nastupa ste dobijali ovacije i aplauze, nakon svakog pokreta, kompozicije, pa i na kraju kada Vas je dug aplauz publike više puta vraćao na scenu. Koliko je to važno za Vas kao dirigenta?
To je za sve muzičare najljepša moguća stvar na svijetu. Mi želimo da stvaramo i kreiramo i to nešto da ekskluzivno izvedemo pružajući jedinstveno, unikatno i emotivno iskustvo publici. Na prvom mjestu uvijek mora biti kvalitet, tako da prije svega želimo da pružimo kvalitet muzike na najvišem nivou. Zatim slijedi emocija i emotivno iskustvo, nas umjetnika i publike, individualno i u kolektivu. Kada se ne možemo povezati sa bićima ljudi u publici muzika gubi značenje i dolazi do nekog nesporazuma. Muzika je jezik duše, a dodirnuti dušu pojedinca u publici je cilj te komunikacije, u suprotnom nemamo šta da radimo. Veoma sam srećan jer smo u Podgorici uspjeli u tome, dotakli dušu publike i to se osjetilo.
S obzirom na to da ste nastupili na Novogodišnjem koncertu, koliko se razlikuje repertoar za takvu vrstu nastupa?
Poprilično. Rekao bih da se umnogome razlikuje, zbog toga jer ono što mi sa scene želimo da izazovemo kod svih u publici je osjećaj potpune ugodnosti, radosti, zabave, ali i zahvalnosti. Svaki put kada pripremam novogodišnji koncert, ma gdje to bilo, pokušavam da pružim pozitivnu atmosferu, težim tome da pokušamo biti laganiji, vedriji, da svjetlucamo i lepršamo. Ono što se obično kombinuje za koncerte tog tipa, kažem ‘obično’ jer sam mnogo puta pripremao repertoar za novogodišnji ili božićni koncert, a ponajviše u Beču, kombinujete melanholiju, inspiraciju, promišljenost, ali sa ciljem održavanja pažnje, pa i radosti i zahvalnosti. Na koncertu u Podgorici smo izveli i jednu simfoniju, jer smo željeli da pružimo publici kompletno djelo, snažno i potpuno. Posljednje dvije godine su bile veoma teške, svi smo prošli lokdaun, a još uvijek živimo u nekom kovid vremenu. S obzirom na to, mislim da je važno znati uživati u kulturi i umjetnosti, imati vrijeme namijenjeno tome, ali i dati sebi vremena za rješavanje nekih stvari, prevazilaženje ili pronalaženje... Simfonija upravo to i radi - pruža posebno i lično vrijeme više nego izvođenje jedne kompozicije za drugom. Koncert jeste dinamičniji i energija jača kada je sastavljen od više kompozicija, dok, kada slušate cijelu simfoniju, ulazite u jednu potpuno drugačiju atmosferu. Simfonija je takva da pruža mogućnost opuštanja i samospoznaje. Kombinacijom simfonija i kraćih kompozicija napravili smo sjajnu atmosferu u Podgorici.
Prije nego ste počeli da dirigujete svirali ste violinu. Koliko se to međusobno razlikuju - instrumentalista i dirigent, i zbog čega je Vaš izbor upravo to da budete “čovjek u sredini”, što ste jednom prilikom i izjavili da je bila Vaša želja kada ste kao dječak sa rodilteljima bili na jednom koncertu?
Ranije sam svirao violinu, bio sam profesionalni violinista, ali kada sam postao dirigent i počeo graditi karijeru kao dirigent prestao sam sa sviranjem violine na profesionalan način. Svakako, svirao sam još nekoliko godina, ali, lično za mene dirigovanje je na neki način neodoljivo! Tako da, da - dobro ste shvatili, biti dirigent, “čovjek u sredini” nešto je što sam oduvijek i želio. Toliko repertoara, toliko različitih stvari za učenje, ne samo partiture, već i ono što je u partiturama i tako dalje još mnogo toga. Čitavog života sam se praktično fokusirao na to da postanem i budem što bolji dirigent mogu biti.
Koliko je moćno osjetiti energiju muzike i upravljanja muzikom u sopstvenim rukama?
Ne bih rekao da je toliko u rukama. Možda je bilo, ili mi se činilo da jeste, kada sam bio mlađi, ali mislim da morate zamisliti dirigenta pomalo i kao scenografa, majstora scene. Kada ste mlad i veoma talentovan dirigent vi sve vrijeme pružate svoju energiju i dajete sebe u potpunosti, a onda što stariji bivate to postajete kompaktniji, suptilniji, više težite minimalizmu u nekim trenucima, shvatate da nježan mali pokret može biti moćniji nego neki veliki i naporniji, energičniji, ekscentričniji. Zapravo, ono što kao dirigent radite može se tumačiti skoro kao metafizička transmisija energije. Dakle, ne zasniva se sve toliko u moći, već više u sjedinjavanju muzike, umjetnika, energije orkestra, soliste i publike. Dirigovanje je tako kao da spajate svakog individualca na najbolji mogući način, svakog individualca u dvorani vi povezujete muzikom, uz pomoć tog jedinstvenog jezika muzike.
Da bih zaključio, u mom slučaju se ne radi toliko o moći i ulozi koju imam kao dirigent, pa se ne osjećam moćno dok stojim na sceni, već se osjećam prirodno i opušteno... Kada plivate u mirnom moru ili u okeanu, možete da odredite koliko brzo ćete plivati i kada ćete odmarati, opustiti se... To je upravo ono što i ja osjećam. Dirigovanje doživljavam kao plivanje okeanom. Kada krene muzika, krećete i vi, počinje orkestar, a onda svi zajedno otkrivate razne čari tog fascinantnog svijeta i jezika.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, nastavljate angažman u Kanadi?
Tako je, biću dirigent Nacionalnom orkestru mladih (The National Youth Orchestra of Canada) tokom 2022. godine... Hvala na interesantnom i inspirativnom razgovoru.
Upoznavanje različitih kultura je bogatstvo duha
Imate bogato iskustvo za sobom, bili ste angažovani širom svijeta. Bogatstvo rada sa različitim orkestrima, ljudima, kulturama i zemljama isticali ste više puta. Koliko je to važno generalno za čovjeka i ljudsko biće, umjesto učaurenosti u sopstvenim okvirima?
To je jedan od najvećih darova za bilo koje ljudsko biće. Biti u mogućnosti i imati tu privilegiju i luksuz da putujete svijetom, upoznajete različite kulture i učite o njima jeste bogatstvo. Svjetska kulturna baština i kultura koju baštine različiti narodi zapravo je priča o ljudskoj vrsti i čovječanstvu. Bez kulture mi ne bismo postojali, ne bismo imali identitet i jedinstvenost. Stoga, mislim da je za bilo koje ljudsko biće važno da iskusi to nevjerovatno i neodoljivo iskustvo upoznavanja novih ljudi i kultura, a prvenstveno da se tako nešto, zarad budućnosti i života ljudi na planeti, učini prijemčivim... Zamislite samo te suprotnosti - odete u Indiju i tamo imate poštovanje kulta svete životinje, krave, a onda otputujete negdje drugo i vidite koliko se krava uzgaja da bi je ljudi zaklali i kasnije pojeli... Tako možete vidjeti dijametralne razlike ljudske prirode i djelovanja, a kriterijumi za dobro i loše bazirani su isključivo na kulturološkim temeljima i ideologijama. To takođe, pomaže i u komponovanju muzike. Muzika je poznata kao univerzalni jezik za sve ljude i kulture širom svijeta, što zaista i jeste, a kao takva ne zahtijeva poznavanje pravila, vokabulara i sličnih elemenata, da biste se muzikom sporazumijevali. Ne morate čak umjeti da svirate neki instrument da biste razumjeli i osjetili muziku. I muzika kao takva je jedini jezik tog tipa. Naši maternji jezici su različiti i njima se ne bismo mogli sporazumjeti, zato nam je potrebno poznavanje trećeg jezika... Tako, ja moram znati engleski jezik, neka pravila i vokabular, baš kao i vi kada želite da me razumijete. Ali u muzici nije tako. Ne morate znati da svirate neki instrument, ne morate ni lijepo pjevati, ne morate razumjeti muziku da biste je zaista osjetili. Za muzičare koji putuju širom svijeta to je nevjerovatno iskustvo zbog toga što oni osjećaju dušu i bića ljudi, u zavisnosti od reakcija publike ili pojedinaca, a tako mogu osjetiti kulturu, tradiciju i slično.
Dirigujući širom svijeta osjetio najrazličitije emocije
Koliko se reakcije publike razlikuju u zavisnosti od toga gdje nastupate?
Skoro svuda širom svijeta ćete dobiti sličnu reakciju, bez obzira na to koja je kultura u pitanju, zbog toga što svi slično reaguju na muziku. Muzika je zapravo opipljiva baza za dušu ljudi što je iznad onoga što um može obraditi ili razumjeti. I to je fascinantno, nekada neodoljivo. Desi se da, kada imate velika djela, ljudi u publici plaču, nekada glasno uzdahnu, dodiruju se, međusobno se povezujući još više. Dirugujući širom svijeta osjetio sam najrazličitije emocije, dvije potpuno kontrastne reakcije - čisti smijeh i radost i, čak, smrt i uništenje, istovremeno. Teško je to procesuirati u trenutku, posebno ukoliko želite to racionalno objasniti i shvatiti, ali ako prestanemo da pokušavamo da pronađemo način da objasnimo, onda ćemo i razumjeti, a osjetiti tako nešto je neprocjenjivo. Ne znam hoću li ikada u svom životu biti toliko osviješćen i u mogućnosti da shvatim šta je to muzika zapravo, u svojoj biti i suštini. Ono što svakako znam jeste da je muzika definitivno jedan od elemenata na koji bi se čovječanstvo trebalo osloniti, a koji nas može ujediniti, povezati, pomiriti. Kada stvaramo muziku u atmosferi gdje imate deset različitih kultura iz deset različitih država i ljudi sarađuju sa istim ciljem, a onda dođu drugi ljudi, isto tako različiti da slušaju tu njihovu muziku, shvatate koliko je muzika snažan i moćan ujedinitelj i koliko je ona zajednička. Ne postoji druga forma koju znamo da bolje komunicira.
Bonus video:
