DVIJE CRTICE O TITU (2)

Odgovornost za "lijeve greške"

Šire gledano, krivicu za “lijeve greške” i “industriju smrti” snose i zapadni saveznici. Prvenstveno britanski vojni, politički i državni faktor

7546 pregleda 4 komentar(a)
Josip Broz Tito u ratu, Foto: IMDB
Josip Broz Tito u ratu, Foto: IMDB

(Nastavak od prošle subote)

Povezani članci

29. Januar 2022.

Komandant je loše komandovao u miru

Prave, masovne i duboko promišljene (“racionalne”) “lijeve greške” u Jugoslaviji se dešavaju neposredno poslije Drugog sv. rata. Tada je bez suđenja pobijeno više desetina hiljada ljudi koji su se povlačili ka saveznicima, ka zapadu ili prosto bježali od nove, komunističke vlasti. Neki su se povlačili i uz njemačnu vojsku. Ima istraživanja koja navode da je pobijeno nešto preko 100.000 ljudi. Među pobijenim je bilo puno ljudi koji su okrvavili ruke i smrtna presuda im je bila vrlo vjerovatna. Ali bilo je i nevinih ljudi pa i onih koji nijesu zaslužili smrt već dužu ili kraću robiju.

Vjerovatno ne bismo pogriješili ako bismo ove masovne “lijeve greške” nazvali i “industrijom smrti” i nekom vrstom (prvog) balkanskog genocida. Naravno, poslije genocida nad nehrvatima (Srbi, Jevreji, Romi) i Hrvatima-antifašistima koji se desio u NDH početkom i tokom Drugog sv. rata.

Crticu o Titovoj ulozi u “lijevim greškama” pokušajmo da politički predstavimo u nekoliko tačaka.

1) Diskrecionu i najvjerovatnije usmenu odluku o poratnim “lijevim greškama” donio je vrh vlasti tj. Tito prve dekade maja 1945. godine. Po nekim izvorima, sa odlukom su bili upoznati: Aleksandar Ranković i Ivan Maček - Matija, šef OZN-e za Zagreb. Odluka od 14. maja 1945. godine imala je justifikacionu klauzulu kojom su se garantovala prava “onima koji nijesu okrvavili ruke”. Od nje se brzo odustalo, već 18. maja 1945. g. kada su se hrvatsko-slovenačke “lijeve nadležnosti” prenijele na savezni nivo tj. na četiri jugoslovenske armije i njihove generale. Dakle, logično je i ratno-prirodno da se ovako važna i velika državna odluka i njena promptna realizacija nije mogla niti smjela donijeti bez Titovog znanja i naređenja.

Dublje gledano, odluku politički “razumimo” u kontekstu vremena i širih poratnih okolnosti. Ali bez ikakvog pravnog opravdanja. Utoliko prije što su se “greške” desile kada je rat već bio završen.

2) Titova pobjednička baza (obična vojska), je željela pa i tiho zahtijevala odmazdu i osvetu. Sa druge strane, međunarodni pritisak i (po)ratne okolnosti oko Trsta i Gorice znatno su doprinijeli ovakvoj (“Titovoj”) odluci. U pitanje je bilo dovedeno dostignuće Jugoslovenske revolucije i ideologija komunizma. Sa treće strane, Tito je osjećao ugroženost svoje vlasti što je moglo doprinijeti ovako radikalnoj odluci. Sa četvrte strane gledano, ostatke poražene vojske Tito je, moguće, gledao i kao budućeg “trojanskog konja” u eventualnom sukobu Jugoslavije sa Zapadom. (Dio južnog krila savezničkih trupa mogao je promijeniti smjer kretanja i uputiti se ka Beogradu.) Sa pete strane gledano, ovakva odluka je pokušala da definitivno “zaboravi” Titovu saradnju sa Dražom Mihailovićem i saradnju partizana sa četnicima na početku ustanka 1941. godine.

Ovakva odluka nije nova u postrevolucijama i “radosnoj logici” pobjednika. Poznata je francuska poratna De Golova “polemika” sa Klod Levi Strosom kada se ova dvojica nijesu složili oko toga koliko je potrebno pobiti Francuza-profašista poslije Drugog sv. rata. (K.L. Štros se zalagao da se pobije najmanje 80.000 Francuza fašističkih kolaboranata dok se De Gol zalagao da se pobije samo 60.000.)

Stoga nije čudo da se i samom Titu omaklo “radosno” priznanje sebi i svojoj vodećoj ulozi u ovim “lijevim greškama” kada je u slavljeničkom govoru u Ljubljani 26. maja 1946. godine istakao da je “kvislinge i kontrarevolucionarne elemente stigla ruka pravde, ruka osvete našega naroda”. I sam Staljin je ovu Titovu odluku pohvalio koreći 1945. godine državnu poljsku delegaciju koja je - za razliko od Tita - bila blagonaklona prema svojim ratnim protivnicima i eventualnoj opoziciji. A Staljin nije mogao niti smio biti pogrešno informisan. Naročito kada je masovni zločin u pitanju.

Na ovu strašnu “industriju lijevog zločina”, naši (prvenstveno) istoričari, novo-klasni političari ali i brojni intelektualci (akademici, univerzitetski profesori, novinari, pravnici i dr.) gledali su i gledaju kao prostu naučno-seminarsku problematiku. Ovaj zločin je počinjen poslije potpisivanja mira i kapitulacije Njemačke. Čak štaviše, ove “lijeve greške” su se produžile, rečeno je, puno godina kasnije.

I druge “glavešine” (M. Miljanov) oko Tita nijesu bez dijela krivice.

3) Nikada nije ispitana uloga Aleksandra Rankovića i njegovih brojnih direktnih pomoćnika u ovim “lijevim greškama”. Razne službe koje je u ratu i poslije rata vodio ovaj visoki državni i partijski funkcioner (OZNA, UDBA i dr.) proizvodile su ali isakrivale “lijeve greške” svoje vlasti što je bila Rankovićeva službena dužnost. Nikada nije pomenut a kamoli procesuiran u “lijevom grešništvu” ovaj visoki državni funkcioner.

4) Slično Rankoviću je i sa drugim visokim Titovim novo-klasnim funkcionerima koji su pravili “lijeve greške” (Mitija Ribičič, Ivan Maček - Matijaž, Jefto Šašić itd).

5) Edvard Kardelj se solidarisao i našao razumijevanje za odluku o namjeravanom ubistvu oko 700 belogardejaca, kada je gotovo cijela Slovenija bila oslobođena. (Ovi ljudi su se zabarikadirali u zamku Aureberg na Turjaku. Likvidirano je, doduše, oko 100-tinak ljudi.)

6) Milovan Đilas je takođe odlučivao o životu i smrti nekih protivnika Jugoslovenske revolucije.

7) Šire gledano, krivicu za “lijeve greške” i “industriju smrti” snose i zapadni saveznici. Prvenstveno britanski vojni, politički i državni faktor. Britanski saveznici su “prihvatili” oko 25.000-30.000 vojnika i brojnih kvislinga i izbjeglica sa Balkana. Fedmaršal Harold Aleksander i njegov general Patrik Skot kao i general F. Morgan su isticali da su svi vraćeni natrag u Jugoslaviju “bez obzira što smo znali što ih tamo čeka”.

Kada se o tim izručenjima “saznalo” u Forin Ofisu u Londonu, zvanično objašnjenje je bilo da se radi o “gadnoj grešci”. Dakle, vraćanje izbjeglica nije bilo samostalno bez političke odluke vrha britanske vlade na čelu sa Vinstonom Čerčilom. Moguće i dio dogovora pobjedničke trojke: Čerčil - Staljin - F. D. Ruzvelt na Jalti od 4. - 11. ferbruara 1944. godine.

Dakle, “lijeve greške” nijesu samo domaće ratno, političko, vojno, etičko, pravno i svako drugo pitanje. To je i internacionalno pitanje.

Zaključimo.

Prvo.

Ono što je paradoksalno, najmanje “lijevih grešaka” je bilo u Crnoj Gori i te greške nijesu van standarda u poređenju sa drugim sličnim revolucijama.

Drugo.

Da se na vrijeme (pravno) otvorio “slučaj Tito” ‘45. godine ili godinu kasnije, ne bi (vjerovatno) bilo ni brojnih “industrija smrti” na jugoslovenskom prostoru poslije Titove smrti.