Osavremenjeni ili moderni tekstovi Vilijema Šekspira ne postoje, jer je Šekspir zapravo uvijek i savremen i moderan sa ma kojom svojom dramom, pokazala je to i nova produkcija Gradskog pozorišta Podgorica, “Ukroćena goropad”. Predstava, po tekstu čuvenog engleskog pisca i u režiji Dejana Projkovskog, premijerno je izvedena u Podgorici u subotu veče u, do posljednjeg mjesta, punoj velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” tri večeri zaredom, uključujući i pretpremijeru i reprizu. Tako se Šekspir nakon dvadeset godina našao na daskama Gradskog, ali ni najmanje onakav kako bi mnogi očekivali njegovo djelo.
I produkcijski i umjetnički zahtjevan projekat nastavio je praksu Gradskog pozorišta da u radnju i izvedbu uključi publiku postavljajući je na samom početku, u kolektivu ali i individualno, kao aktivnog člana ansambla. Predvođeni uvjerljivom, originalnom i nimalo iznenađujućom situacijom/radnjom koju započinje domaćin u ulozi gosta, glumac Goran Slavić u duetu sa gošćom u ulozi hostese, Tatjanom Torbicom, ansambl predstave i ova teatarska kuća suptilno ukazuju upravo na po(r)uku koju su i ranije isticali u predstavama poput “Konji ubijaju, zar ne?” i “Zelena čoja Montenegra”, a to je solidarnost, ali i na tanku liniju između realnosti i fikcije - sna i jave. Moglo bi se zaključiti i da Gradsko pozorište voli da se poigra sa publikom i u bljesku je uključi u tok zbivanja u kojem dalje ona ostaje do samog kraja. Da se to svidjelo i publici, na pretpremijeri, premijeri i reprizi, pokazuju ovacije i reakcije tokom izvedbe, ali i gromoglasan aplauz kojim su praćeni svi činovi, a onda i dug, stojeći pljesak na kraju komada. Djeluje da je reditelj postigao ono čemu je i težio.
”Kad radite Šekspirove komedije, vi zapravo tražite smisao postojanja pozorišta, onda je pozorište jedna velika igra. Mi smo se potrudili da uđemo u srž toga šta danas znači igrati Šekspira. ‘Ukroćena goropad’ je predstava u kojoj smo mi slavili pozorište, a ja sam želio da ovim komadom možemo slaviti pozorište zajedno sa publikom, zato smo se i igrali sa žanrovima, stilovima, pokušavali da podijelimo linije gdje možemo da bi došli do suptilne komedije, do komedije del arte, a s druge strane i da se bavimo iluzijama i svim onim što je pozorište... Potvrdilo se da smo se strašno povezali sa publikom i našli ključ i most kako da Šekspir bude danas prisutan”, rekao je Projkovski medijima nakon premijere.
Scenografija, koreografija i kostimografija napravili su produbljenu vezu sa tematikom komada, metaforu na motiv, zaplet, ali i rasplet, prikazujući lavirinte otvorenih i zatvorenih prostora, vrata i prozora, sa kavezom postavljenim u centralnom dijelu scene. Veliki kavez istovremeno je simbol pokoravanja, kroćenja, zatočeništva, ali i odupiranja, bunta, inata, pa u krajnjem i prihvatanja i prilagođavanja onoga što se nameće i očekuje. Zatvaranje u kaveze i zatočeništvo tuđih vizija, društvenih normi i želja najveći uticaj ima na ženu u bilo kojoj njenoj životnoj ulozi - kćerke, djevojke, supruge. Da predstava pokreće i te teme, i dalje aktuelne u surovoj realnosti koju živimo, ističe mladi i uspješni glumac iz Podgorice Lazar Dragojević.
Dragojević je poznat široj javnosti po svojim ulogama u instranstvu i brojnim nagradama, a u ovom komadu igra glavnog muškog lika, Petrućia, sa kojim se, kaže, ne poistovjećuje, ali u potpunosti ga zastupa.
”Lazar se nikad ne bi ponašao slično Petrućiu, već bi koristio drugačije metode, ali ja sada govorim o Petrućiu kao glumac, jer uvijek pokušavam da razumijem lika kojeg igram. S obzirom na to da je ovaj komad napisan prije više od 500 godina, evidentno je da mi idalje, nažalost, živimo u tako patrijarhalnom društvu. Mene je otac vaspitavao na način da poštujem žensku figuru i tako sam naučio da je ravnopravnost između muškarca i žene neophodna, a mi svjedočimo da na našim prostorima na Balkanu patrijarhalnih ukroćavanja, kao u predstavi i Šekspirovom tekstu, ima mnogo, a to bi trebalo iskorijeniti što prije”, poručio je Dragojević koji je izazvao posebne ovacije domaće publike.
On je medijima nakon premijere kazao i da ne kroti samo Petrućio Katarinu, već svako svakog. Moglo bi se zaključiti da je u ovom komadu najoslobođeniji - Šekspir.
Za Budvanku Milicu Majkić, koja je završila glumu i nastavila da gradi karijeru u Srbiji, ovo je bilo debitantsko predstavljanje u Crnoj Gori i zbog toga je posebno srećna. Za Katarinu, koju igra, kaže da je “žena koja ne pristaje da joj se govori šta treba da radi” i dodaje:
”Katarina definitivno nije ukroćena na taj način. Ja mislim da je ona pristala da igra neku drugu igru koja joj je postala zanimljiva i prepustila se tome. Možda žene nekada treba malo više da se opušte ne bi li uživale”, rekla je Majkić. Crnogorska publika je odavno već zavoljela mladog glumca Omara Bajramspahića koji je sa prisutnima i ovoga puta ostvario savršen odnos pojavljujući se u tri lika.
”Pozorište je igra, a ako se ne igramo i nemamo dijete u sebi, onda nema ni pozorišta ni igre ni života. Projkovski je na više načina prikazao to u ovoj predstavu”, poručio je Bajramspahić, a Pavle Popović dodao:
”Trudili smo se da razigramo ovu dramu i da to ne bude stereotipni Šekspir čiji bismo tekst govorili stojeći na sceni, ozbiljni. Trudili smo se da to bude efikasno, brzo, jako i dobro razmijenjeno sa publikom. Veoma mi je drago i puno mi je srce što je publika to prepoznala, što smo uspjeli da ‘prebacimo rampu’ tako da je publika korespondirala sa nama od prvog minuta predstave, što je veliki uspjeh. Odmah smo uzeli publiku pod svoje, što je i bio cilj”, rekao je Popović.
A da to ni u namjeri nije bio “stereotipni Šekspir” potvrđuje i reditelj Projkovski. On je možda i jedini kojem bi pošlo za rukom da suptilno, komično, pa i kompatabilno, a u realnosti i tragikomično i porazno, na scenu postavi istovremeno Šekspirov tekst koji glumci izgovaraju neposredno prije nego će govoriti djelove iz (danas popularnih) numera koje izvode: Rasta (“Euforija”), Connect feat. Coby (“Džek i Džoni”), MC Stojan X Hurricane (“Tuturutu”), Aca Lukas (“Reci”), Tijana Dapčević (“Zemlja mojih snova”), Who See (“Đe se kupaš”), Jelena Karleuša (“Slatka mala”), Deni Boneštaj (“Crno meče”)...
”Zaista mislim da kada se rade veliki klasici pozorište ne bi trebalo da bude pozorišni muzej, već da uzme klasiku i kao potvrdu nađe zašto je to nešto bitno sada i tu”, istakao je on, a publici ostavio otvorena polja razmišljanja o onome što nova produkcija Gradskog pozorišta postavlja na scenu.
Mladi Pavle Bogojević briljirao je u ulozi Lućenca i nagovijestio bogatu karijeru u pozorištu, kao i student Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinje, Nemanja Todorović koji studira glumu u klasi profesora Branimira Popovića, ali i svi ostali mladi članovi ansambla: Stefan Vuković, Lara Dragović, Vukan Pejović, Vanja Jovićević i Božidar Zuber. Dramaturgiju potpisuje Dragana Tripković, scenografiju Valentin Svetozarev, odličan izbor muzike Goran Trajkoski, kostimografiju Katarina Vukčević, scenski pokret i koreografiju Tamara Vujošević Mandić, a lekturu Radovan Knežević.
Reditelj je zaključio da su se “Ukroćena goropad” u ovom trenutku mogla desiti samo u Podgorici sa “predivnim mladim ljudima sa kojima smo rađali ovu predstavu na probama, u nevjerovatnoj atmosferi istraživanja materijala”.
”Tražili smo komediju, ali smo tokom čitave predstave bili pred našim ogledalom, kao što Šekspir kaže - pozorište je ogledalo života, a mi smo stajali pred tim ogledalom. Ponosan sam na ove mlade ljude koji pokazuju da su budućnost crnogorskog pozorišta i da crnogorsko pozorište može da im se raduje”.
Bonus video:
