Naša duhovnost po rođenju nije ono što je po shvatanju.
Ona mora stalno da se mijenja, jer smo elastična struktura i čovjek sam po sebi ne može biti neko ko se može lako slomiti, ali se može povijati. Ono što je suština i što duhovnost mora da ima kao srž jeste mogućnost slobodnog prostora da primi još jedno duhovno mijenjanje.
Tako govori umjetnik i slikar Milutin Obradović, odgovarajući na pitanje koliko je bitno duhovno kretanje i promjena za umjetnika.
Slikar kojem na slikama preovlada motiv konja, kao i očiju, pojašnjava za “Vijesti” da je to više zbog “energija koje ga vode”. Kaže i da šta god da krene da slika, dobije oblik i formu konja.
”Mislim da je figura konja neko ko zapravo drugačije, ljepše udiše vazduh koji isto mi udišemo. Samo što nekako taj teret koji on trpi, pretvara se u beskonačnu figuraciju, prelijepu i božansku. I taj teret ga čini ljepšim i dinamičnijim, što ne bih rekao da je slučaj kod nas ljudi”, kaže slikar i dodaje da ga opsesija mistikom gracioznosti uistinu plijeni.
Oko, koje se može zapaziti skoro na svakoj slici, kaže da nije ništa drugo do naša savjest koja nas gradi i ograđuje da ne budemo loši i na pogrešnom putu.
”To je zapravo ono oko koje nas posmatra i na žurci u diskoteci i u crkvu na molitvi, to je isto oko. To je ona savjest koja nas čuva i kad smo sami u svojoj samoći da ne posegnemo ka svojim mislima, da naše želje budu dobro nahranjene nadom. To oko je zapravo neki oblik koji gradi karakter, čuva vrijeme i uobličuje budućnost”, priča Milutin Obradović.
Publika u inostranstvu živi kulturu
Njegove izložbe su se našle i u Parizu, Rimu i Firenci, a kao upečatljivu razliku između izložba koje ima kod kuće i u inostranstvu izdvaja publiku.
”Ono što bih ja razdvojio između inostranstva i ovdje je to što publika to drugačije gleda, ona živi kulturu. A mi smo vrlo mala sredina, koja može vrlo lako sebe da popravi, ali očigledno da to ne čini”.
Ističe da imamo pogrešan sistem vrednovanja kulture, te i da je kao u sportu - kada nemate petliće, ne možete u budućnosti imati dobru reprezentaciju.
”Mi nemamo školu, niti u školi posvećujemo dovoljno načina i vremena da bi učili kako se posmatra izložba, likovno djelo, kako sve to može da uliva nadu u neko profesionalno bavljenje”
Obradović će svoje radove izlagati u junu ove godine u Beogradu u galeriji Doma vojske i dodaje da se tome raduje i da mu je velika čast što će izlagati u tako eminentom prostoru.
Kada je u pitanju Crna Gora, kaže da mu se čini da smo dovoljno malo tržište da treba “malo da me nema”.
”Smatram da svoje stvaralaštvo treba da pokažem na nekim drugim meridijanima, ali ne isključujem mogućnost da ću je imati i ovdje”, priča umjetnik.
Najveće priznanje je kada umjetnik ostane svjež
Obradović je i dobitnik velikog broja nagrada, ipak kao jedno od svojih najvećih priznanja stvaralaštva vidi u tome što je i dan danas živo i budi veliko interesovanje galerija i publike.
”Mislim da je najveća nagrada kada je umjetnik svjež i kada nakon 10-20 godina koliko ja se profesionalno bavim nakon završene Akademije, u stvari to što sam ostao svjež svakim svojim novim djelom. I to nisu hvalospjevi, to je uistinu tako. Vidim da se krećem i da pomjeram svoje granice likovnih formi. Nisam se učaurio još uvijek i nadam se da neću”, kaže Obradović.
Jedna od nagrada je i njegov humanitarni rad, Fondacija koja je “usmjerena ka pomaganju porodicama i pružanju podrške u izazovnim trenucima, a Milutin smatra da “nismo toliko siromašni, ali smo zaboravili da moramo biti potrebni”.
”Fondacija je tu samo da bismo bili potrebni nekome ko u ovom vremenu nije u mogućnosti. Sa druge strane, kada od svoje slike prebacim novac na Fondaciju, a to uradim uvijek, i kada uđem u neki dom i djetetu kupim obuću ili nešto što im je neophodno, ja čvrsto vjerujem i znam da sam to uradio budućem najboljem ljekaru ove zemlje, pravniku, umjetniku... da sam to uradio da bih ovu zemlju unaprijedio”, kaže Obradović.
Međutim, smatra i da dok god budemo siromašni duhom, bićemo još siromašniji materijalno, te i da nas je prestiglo vrijeme “gdje smo željeli da zaboravimo ko smo, a to nije bio ni način ni cilj”.
”Sve dok budemo siromašni duhom, bićemo još siromašniji materijalnošću. Onda kada budemo svoj duh uzdigli do onog nivoa, kada naš duh i naše mišljenje bude prešlo u ulogu kreativnosti ili u ulogu da možemo da sagledamo sebe, da to može roditi i dati nešto, tek tada nećemo više biti ljudi koji će oskudijevati u bilo čemu”, smatra umjetnik.
Tužilaštvo nije ništa uradilo po pitanju plagijata
Milutin Obradović je takođe prošle godine podnio prijavu zbog plagijata, ali kako kaže, tužilaštvo do sada nije ništa uradilo osim što je vlasnika Konsul galerije iz Podgorice Žarka Radulovića pozvalo kao svjedoka na saslušanje. Ne zna da li se radi o opstrukciji, pritisku ili da pak “nemamo vremena da stvari koje su jasno i glasno naznačene u prijavi riješimo”.
”Ali da mi je jako krivo, krivo mi je. Ja sam prošao kroz to, ali moje kolege i budućnost, umjetnici - vjerujte mi da im država ovim načinom ophođenja prema meni nije ulila dovoljno nade da će oni sjutra biti uspješni i da niko neće krasti njihova autorska prava nego da će biti država iza njih kao jak oslonac. Da njihova intelektualna svojina ostane njihova”.
Nada se da će se nešto stvarno desiti i da će tužilaštvo početi da radi, jer smatra da će “vrlo brzo postati bajata tema”.
Posebno mu je žao što oni koji su plagijat uradili ne porade na svojoj kreativnosti, što sebe tu malo nisu pronašli.
”I da žive od svojih ruku, ali od svoje ideje. Što su morali da se oslanjaju na tuđu ideju, motiv, originalnost. Žao mi je ljudi koje su prevarili, jer smatram da su samo sebi stvorili gore, a od toga nikako bolje. Jer svaka moja slika ima sertifikat i ugovor i predugovor, ne smatram da sam tu izgubio. Već naprotiv, da su izgubili njihovi klijenti i povjerenje tih ljudi. Ali nadam se da će tužilaštvo stvarno da se probudi, da riješi ovo i da ja budem neko gdje će im biti na ponos jer će reć: ‘Riješili smo to, uveli smo barem neki red’”, kaže Obradović.
Kultura mora da ima stepen zaštite, ali i mi svijest o njoj
”Kultura svakog doba daje nama u nasljedstvo ono što mi kasnije zovemo tradicija. Ona je potpuno živa, u svakom periodu čovječanstva. I da je dovoljno živa da mora da se zaštiti, izričito mora kao što se štite prava svakog živog bića”, smatra Obradović.
Ističe i da kultura mora da ima svoj stepen zaštite, ali da prije svega moramo da imamo svijest o kulturi i da je to što se dešava u okviru plagijata, krađe muzeja i nedostatka eksponata je nešto što je narušilo našu tradiciju.
”A da ne pričam koliko je to osiromašilo ili stavilo ogromnu fleku na našu kulturu”, kaže on.
Smatra i da institucije treba prije svega što prije da reaguju da se to izričito dobro, valjano i oštro kažnjava.
”Samim tim, taj rizik od stepena kazne bi bio veliki i to bi bila velika obaveza tim nepočinstvima, kada se dese da se ne dešavaju. Jer nema drugog načina osim kazne, kao što je to uradila Evropa i čitav svijet. Osim kazne nećemo ništa drugo ni imati. Ako nešto ne uradimo što prije, u oblasti muzike, glume, likovne umjetnosti, smatram da nećemo zadugo imati nešto što će biti tradicija. Ili da ćemo imati nešto što će biti jako loše. Treba stati i korigovati i staviti kazne na veći stepen i da bi to dalo veći doprinos u zaustavljanju svega ovoga što je naravno loše”, ističe Obradović.
Bonus video:
