ARHITEKTURA

S onu stranu svakidašnje jadikovke

Ta gvozdena skalamerija - ta nazovi-scena - u kompletu sa čarobnim jarbolom i čarobnom zastavom koja nestaje (na momente) i ponovo se pojavljuje - to je ujedno i naš kolektivni portret

8224 pregleda 3 komentar(a)
Kontejneri na Starom gradu u Podgorici - septembar 2017., Foto: B. Vukićević
Kontejneri na Starom gradu u Podgorici - septembar 2017., Foto: B. Vukićević

Kad bih pokušao da vam predočim dokle dopire moja žalosna spoznaja o nakaradnim praksama u domenima planiranja i urbanizma - kada bih počeo da iznosim jezive činjenice - kada bih objelodanio detalje iz nekih od najbizarnijih dokumenata kojima mi u potonje vrijeme zatrpavate inbox - vjerovatno bi se našao poneko ko bi mi (i) povjerovao - ali se niko ne bi potresao - niko se ne bi ni obrnuo, preciznije.

Podigla bi se, tu i tamo, poneka gusta muška obrva - ali bi, sasvim je izvjesno, izostale reakcije - a izvjesno je i da bi bilo mučno i vama i meni. Ljudi jednostavno ne žele da znaju detalje o sunovratu koji - kao društvo - doživljavamo i proživljavamo ko zna od kad i kojemu se ne nazire kraj. Odavno smo mi s onu stranu svakidašnje jadikovke.

Osjećaj nemoći pred nakaradnim praksama u svim domenima tzv. javnog života - planiranje i urbanizam nijesu tu nikakav izuzetak, naravno, svuda je potop - uz osjećaj nemoći pred sve učestalijim manifestacijama tzv. društvenog raslojavanja - A zašto i mi, tata, ne kupimo džip? - neminovno rezultira rezignacijom - ili, u prevodu, mirimo se sa sudbinom. Ispod zlaćanog dvoglavog orla Crnojevića na crvenoj pozadini, trebalo bi da stoji: Spremni smo! - Semper Paratus! Ništa nas više ne može iznenaditi.

Ako u Crnoj Gori, u ovom trenutku, postoji nešto što bismo mogli nazvati poletom - onda je to raspoloženje koje očigledno vlada u najužem krugu oko potencijalnog mandatara Abazovića. Konatar, Adžić - a pogotovo doktor Pavićević! Toliko zanosa i elana na jednom mjestu - to nijesmo vidjeli još od 30. septembra davne 2020. godine. Da li su čuda moguća - da li imamo kapaciteta da još jednom povjerujemo da su čuda moguća...

Pušti to, prekide me komši, no mi reči kako su ti doma?

Bogu fala, rekoh, dobro! Hvala na pitanju. Kako ste vi doma?

Ne žalimo se, veli komši. Pu pu pu!

***

Prije par dana sam bio nazočan - nazočio sam, što bi rekli Hrvati - nevjerovatnom događaju. Čovjek šeta psa pored Doma zdravlja u Bloku 5, u jednom trenutku zastaju pored zida - i pas radi ono uz zid (veliku nuždu - Amerikanci bi rekli number two). I taman što sam požurio da tom čovjeku održim slovo o obavezi vlasnika pasa da pokupe/očiste za svojim ljubimcima - čovjek je iz džepa izvadio plastičnu kesu - prevrnuo je kesu - i pokupio je za svojim psom. Every little bit of it. Nijesam mogao da vjerujem.

Svaka čast, rekoh. Ovo je prvi put da vidim da neko pokupi za psom u Podgorici. Izgleda da ima nade za nas. Civilizacija polako ali sasvim sigurno dolazi i u naše krajeve. Sve što nama treba su pozitivne prakse. I vrijeme, naravno. Potrebno je vrijeme da ljudi prihvate pozitivne prakse.

Čovjek se samo osmjehnuo, ništa nije rekao...

Ma je li ovaj naš, pomislih. Ako nije - onda sve pada u vodu. Rečenica - I praised you for picking it up, it’s not common here - mi je bila na vrhu jezika, ali je nijesam izgovorio. Draže mi je bilo da vjerujem u čudo - odlučio sam da vjerujem - svjesno...

***

Ako mene pitate - najnevjerovatnije mjesto u Podgorici je ona poljana usred Staroga grada (neki bi rekli Nemanjinoga grada) poviše Sastavaka. To mjesto je, opet moram naglasiti, po stoti put, oprostite - nulta tačka - Ground Zero - ideje o gradu podno brda Gorica - ili, preciznije, podno brda Ljubović. Postoje indicije, što bi se reklo, da je (možda) krenulo sa nekog drugog mjesta - ali takve tvrdnje nijesu dokazane. Dokaz da je krenulo upravo poviše Sastavaka je tzv. Stara varoš - bivša otomanska kasaba - pjesmom opjevana. Da ne pominjem da je zgrada koja se nalazi prekoputa - s onu stranu Ribnice - zvanična adresa predsjednika Crne Gore: Bulevar Svetoga Petra Cetinjskog br. 12. Ne znam da li prozori predsjedničkog kabineta gledaju na Stari grad i pomenutu poljanu - ali bih, bez razmišljanja, stavio pare da gledaju.

Na tom mjestu su se neko vrijeme nalazili kontejneri za smeće - do momenta kad je gospodin Stijepović, prethodni gradonačelnik Podgorice, riješio da skloni kontejnere u stranu i da baš na tom mjestu postavi tzv. ljetnju scenu. Montaža scene je počela koncem novembra davne 2017. godine - a svečanost otvaranja je bila upriličena u petak, 25. maja, naredne, vesele 2018. godine - dva dana pred podgoričke izbore.

U narednih dvije godine se na tom mjestu (skoro pa) ništa nije dešavalo - uprkos oficijelnim uvjeravanjima da je Podgorica grad “koji tokom čitave godine ima kontinuiran kulturni život”, a ujedno je i “centar kulturnih dešavanja i sjedište značajnih institucija kulture”, te da je baš zato “postavljanje Ljetnje pozornice samo još jedan korak ka još boljem pozicioniranju našeg Glavnog grada na kulturnoj mapi Evrope” - da bi novi gradonačelnik, gospodin Vuković, početkom juna 2020. godine upotpunio scenu jarbolom - sa kojega se (svakodnevno) vijorila zastava države Crne Gore - slava joj i milost - sve do proljeća prošle godine, kad je zastava nestala. I neka što je nestala zastava - nestao je i jarbol.

Ljetnja scena i jarbol (bez zastave) na Starom gradu u Podgorici - srijeda, 17. februar
Ljetnja scena i jarbol (bez zastave) na Starom gradu u Podgorici - srijeda, 17. februarfoto: B. Vukićević

Ubrzo je poboden novi jarbol, naravno, podignuta je nova zastava - i sad svako malo zastava nestaje i opet se pojavljuje - i opet nestaje i opet se pojavljuje - na volšeban način. Jarbol stoji postojano - mada se ne bih iznenadio kada bi se ispostavilo da je i jarbol par puta nestajao i opet se pojavljivao.

Što hoću da kažem? Hoću da kažem da ne postoji nevjerovatnije mjesto u Podgorici od te poljane usred Staroga grada. Ta gvozdena skalamerija - ta nazovi-scena - u kompletu sa čarobnim jarbolom i čarobnom zastavom koja nestaje (na momente) i ponovo se pojavljuje - to nije samo ilustracija našeg kulturnog života - to je ujedno i naš kolektivni portret (u ovom trenutku).

***

I taman što odlučih da vratim serijal naslovljen Arhitektura (Arhitekturica) u mirnije vode - i da u skladu sa tom odlukom proanaliziram (prošamaram) malo onaj nesretni spoj osnovne i muzičke škole u Bijelom Polju - autora prof. dr Rifata Alihodžića, neimara svjetskog renomea, bjelopoljskog Korbizjea (bez onoga “Le” ispred) - skoliše me opet arhitektice mlade - mnogo mlađe od onih iz prethodnih epizoda - i neuporedivo slađe.

Ali o tome u narednom broju...