USPUTNI ZAPISI

Njegoš u Americi

Pedantni Nenadović je zapisao: “Znate li vi” - reče Njegoš vice-admiralu - “da sam ja mnogo puta promišljao, da zažmurim, pa da ostavim Jevropu, da dođem u Ameriku, i da ništa više ne čitam o Jevropi”

7574 pregleda 109 reakcija 3 komentar(a)
Holivud, novembra 1988. Na Stazi slavnih. Slijeva: Slobodan Vuković, Slobodan Marunović, Veselin R. Đuranović, Foto: Privatna arhiva
Holivud, novembra 1988. Na Stazi slavnih. Slijeva: Slobodan Vuković, Slobodan Marunović, Veselin R. Đuranović, Foto: Privatna arhiva

Prijatan susret, u “La Madlenu”, na ćošku Devete avenije i četrdesettreće ulice; sjedim s Gordanom Rašović, junakinjom brodvejskog hita “Shayna Maidel”, (na jidišu “Lijepa Đevojka”).

- Možete obići sva pozorišta u Njujorku, ali nećete naći bolju predstavu od ove - ističe kritičarka Lajza Karlin.

Rođena Čikažanka, Gordana je već u šesnaestoj godini počela da pohađa Ruzvet koledž, jer joj se, veli, žurilo. Njena prva uloga u Njujorku bila je u predstavi “Refu i njeni prijatelji”, za koju je dobila visko priznanje, Nagradu svijeta pozorišta.

Igra osam predstava nedjeljno; srijedom i subotom po dvije. A na Brodveju konkurencija velika.

- Za mene je igrati na Brodveju najvažnija stvar. Srećna sam što igram u Njujorku - kaže Gordana.

Čitala je Na Drini ćupriju.

- Dopada mi se Ivo Andrić - veli Rašovićeva. - Danilo Kiš, veri najs...

Njujork, Njujork... Sve je u njemu reportaža. I: vazda nov i uvijek isti. Njujork...

A Cetinjani, Pajo Kusovac, i Mili Tatar, taksisti njujorški. Znamo se odranije. S Pajom sam školski drug, i kasnije, bili smo zajedno na beogradskom Pravnom. Duhovit, po cetinjski.

Jednog dana sjedimo u holu “Hiltona”, na Menhetnu. Pajo došao s ćerkicom Mijom. A iza nas, neka balkanska faca, kao da prati što pričamo. Bilo je to vrijeme kada je po svijetu barjačila takozvana ekstremna jugoslovenska emigracija.

- Pajo, ajde da se odmaknemo od ovog čovjeka! - rekoh mu tiho. - Tu je i ova tvoja ćerkića Mija...

A Pajo se nonšalatno okrenu put njega, onako pokrupan, izmjeri ga od glave do pete, podiže obrvu i glasno reče:

- Ko?! A ja bih mu grkljan iščupao!

Onaj se brže-bolje pokupi i ode.

Vozio je Pajo i Džona Lenona, planetarno popularnog Bitlsa i mirotvorca.

Diplomirani pravnik, njujorški taksista, Kusovac mi pokazuje čuvenu Dakotu, zgradu na Petoj aveniji u kojoj je živio legendarni Lenon sa suprugom, Japankom, Joko Ono. Na Petoj i apartman Žakline Kenedi...

I Mili Tatar je u svom žutom fordu vozio poznate ličnosti.

- E, pa zamisli, vozio sam onog glumca što igra šerifa u Ajkuli. Sasvim slučajno, tri puta sam ga vozio; đe baš na mene da nabasa! Pita me poznajem li Bekima Fehmiua. Dugo taksiram, ali nikad mi se nešto loše nije desilo. Putnika procijenim još kad mi diže ruku da stanem - priča mi Mili Tatar. - Desi mi se, doduše, kad u auto uđu kurve ili pijanice, neće da plate. To sam imao nekoliko puta. Onda kažem prvom policajcu i sve se brzo sredi. Biti taksista je težak i naporan posao; što ono kažu Amerikanci, treba imati gac, kuražnost, sigurnost u sebe, odlučnost. Dnevno donesem kući od stodvadeset do dvjesta dolara. Zaradim, u stvari, više, bruto oko trista, ali kad odbijem za otplatu kola, benzin, hranu, ostane blizu dvjesta, a to je dovoljno. Imao sam ponude od biznismena, advokata i političara, da vozim limuzinu. Oni rijetko upadnu u taksi, ali desi se, jer se i ja često namjestim u Volstritu đe se oni muvaju. Ali morao bih da nosim ono livrejisano odijelo, da živim u tim njihovim dvorcima, a ja sam ti slobodna duša...

I okrenusmo prema Bronksu.

A u Bronksu, Gusinjani. Ovdje ih ima više nego tamo. Artur avenija je njihova “čaršija”. Lako ih je prepoznati; po hodu, druženju, sjetnom pogledu. Oni su u Njujorku, ali Njujork nije u njima. Duša im je u Crnoj Gori. Hodaju lagano, zamišljeni, nogu pred nogu, s mislima na Alipašine izvore, Grebaju... Gusinjani ne bi bili to što jesu, da gdje god da su, ne misle na svoje Gusinje. A želja da mu dođu najjača je u proljeće. Tada je Gusinje i najljepše.

Na kraju Artur avenije (ili na početku, zavisi s koje strane dolazite), svrate u restoran “Ivangrad” Kadrije Škrijelja. Uđoh i ja. Nogata i sisata pjevačica, drma: “Srce je moje violina...” Raspilavili se Gusinjani, baš kao u “Starom kraju”. Moj sto ubrzo prekriliše brojne čaše viskija; stižu iz svih djelova restorana. Pomislih: eh, da su mi ovdje titogradski novinarski pajtaši: Brkica, Vito, Miško, Jovan, Mišo, Boban, Đorđe... Đe bi nam kraj bio... Ustalasao bi Ist River...

Veliki putnik bio je Njegoš. U svojoj knjizi Njegoš i Trst, Vesna Kilibarda navodi da je crnogorski Vladika-pjesnik, u Trstu, duže ili kraće, boravio petnaestak puta, idući u Beč, u Petrograd i u Italiju.

Govorio je ruski, francuski, služio se njemačkim, a poznavao je italijanski jezik.

U Beču je Njegoš boravio šest puta. Dva puta je u njemu bio na proputovanju za Rusiju, četiri puta je sam Beč bio cilj putovanja.

Preko austrijske teritorije Crna Gora je održavala vezu sa svijetom...

A tek u omiljenom mu Rimu!? Njegoš ga je više puta posjećivao.

Pisac i diplomata, Ljubomir Nenadović (1826 - 1895), jedan od prvih srpskih književnika novijeg vremena sa širokim evropskim obrazovanjem; pisao i pjesme, a najviše se proslavio putopisima koji su daleko prevazilazili literaturu toga vremena. Bio je impresioniran Njegošem. Naslovljava svoju, može biti najbolju knjigu, Pisma iz Italije, a u stvari, to je knjiga o Njegošu i Crnoj Gori, u kojoj opisuje Njegošev pjesnički i ljudski lik.

Ljuba Nenadović je objavio i djela: Pisma iz Njemačke, Pisma iz Švajcarske, O Crnogorcima...

...U Napulju je boravio Nenadović, a crnogorski vladika je u blagoj napuljskoj klimi tražio spas za svoju grudobolju. Viđali su se gotovo svakodnevno; vladika ga je predstavljao kao biogradskog profesora, ili novinara, a ponekad bi rekao: “Ovo mi je sada sekretar”.

Jedno veče proveli su u vili Rotšilda, i, kako je zapisao Nenadović, “društvo je bilo lepo i odlično”. Naglašavajući da je vladika bio obučen u crnogorske haljine, Ljubomir Nenadović piše: “...Razgovor se uglavnom vodio francuski. Do vladike nije se moglo doći, jednako su ga okruživale najlepše dame i molile da im priča o Crnoj Gori, o četama, o ratovanju Crnogoraca. Vladika je bio dobre volje; govorio je neprestano. Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se tada njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. On je često pri tome pričanju dolazio u poetsko oduševljenje. Kud god je kročio, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe. Samo na jednom ovakvom večeru mogao je svako videti da je to poeta, da je veliki poeta. On je govorio onako, kao što je u ‘Gorskom vijencu’ govorio...”

Vladika se te večeri upoznao s vice-admiralom američkog ratnog broda “Nezavisnost”, koji je bio ukotvljen u zalivu. Sjutradan je vice-admiral došao kod Njegoša i rekao: “Da poglavar slobodne Crne Gore ukaže počast i posjeti ubojnu lađu slobodne Amerike”.

Vladika reče Ljubomiru Nenadoviću da ide i on. “Ali - veli - ne hoću da ideš u tizim haljinama; nego u crnogorskim”.

”I tako, koje od njegovih haljina, koje od one trojice, preođenem se i obučem kao Crnogorac. Kad sam se bio obukao, svi su gledali uza me i niza me, kako mi stoje crnogorske haljine” - bilježi Ljubomir Nenadović. - “Đuka se smeje i kaže: ko bi rekao, Gospodare, da je ovo oni isti. Serdar Andrija pravi mi komplimente, kako mi dobro stoji crnogorsko ruho: E, Boga mi, sada si čovjek kao i mi”.

Ljubomir Nenadović dalje piše: “Vice-admiral dočekao je vladiku na stepenicama lađe. Kako on, tako i svi oficiri, bili su obučeni u paradnu uniformu. Po lađi bili su uparađeni svi vojnici s puškama i odali su vojenu počast vladici i njihova vojena muzika svirala je, a lađa je bila okićena množinom zastava, među kojima je vihorio veliki amerikanski barjak sa svojim zvezdama. Vice-admiral proveo nas je od najdonjeg bokonja lađe, pa do gore, i sve nam pokazao što se imalo videti. Posle smo seli u oficirskoj sobi, gde su nas poslužili nekim pićem nalik na rum, ali je blaže od ruma...”

U čast ove posjete, američki vice-admiral poklonio je Njegošu mapu Sjeverne Amerike i jedan mali zlatan novčić koji je kovan u vrijeme oslobođenja američkih država.

Vladika je vice-admiralu poslao na dar nešto od crnogorskog oružja.

Tokom prijema na američkom brodu, crnogorski vladika je s oduševljenjem govorio i slušao o Americi, o njenom napretku, o njenim ustanovama, o njenoj slobodi.

Pedantni Nenadović je zapisao: “Znate li vi” - reče Njegoš vice-admiralu - “da sam ja mnogo puta promišljao, da zažmurim, pa da ostavim Jevropu, da dođem u Ameriku, i da ništa više ne čitam o Jevropi. Ljutim se na tuđince, ljutim se na svoje. Sedamdeset miliona moga plemena mrtvim snom spava, kad svi narodi napreduju i uživaju plodove slobode i prosvjete. Otišao bih iz Jevrope; nije, kad me neprijatelj pritisne nego kad vidim, da ovako veliko pleme, kao što je slovensko, nema toliko ni fizičke ni moralne snage, da izbavi jadnu moju braću od tiranske turske ruke”.

Kada je crnogorski vladika odlazio s američkog broda, grunuli su topovi; dvadesetjedan top pozdravio je crnogorskog suverena.

”Na mnogim drugim lađama zastave se podignu uvis, a svi mornari kao tice poleteše na katarke: obale se zacrveneše od gomile sveta; i sa svih strana zahori se: ‘Eviva, eviva!’ Vladika je podizao svoju crnogorsku kapu i blagodario im.” - piše Nenadović. - “Sa više lađa kapetani i mornari dizali su ruke uvis i mahali kapama. To su po svoj prilici Dalmatinci, koji su poznavali vladiku”.

Vladika se pripeo i na Vezuv, iako je to škodilo njegovim bolnim grudima.

Reći će Njegoš, Crna Gora je kremen koja na svaki udar oganj daje...

Njegoš je, ipak, stigao u Ameriku!

U organizaciji Jugoslovenskog kulturno-informativnog centra u Njujorku i Matice iseljenika Crne Gore, u prepunoj sali, na osamnaestom spratu oblakodera na Trećoj aveniji, prikazana je Potonja ura Njegoševa, prof. dr Slobodana Tomovića, u izvođenju Slobodana Marunovića i režiji Blagote Erakovića.

Zatim je promovisana knjiga Crna Gora na Menhetnu, autora ovog teksta.

Izražavajući zadovoljstvo što je monodrama napunila salu Kulturno-informativnog centra u Njujorku, direktor Centra, Damir Grubiša, rekao mi je da ovakve predstave čine od Kulturno-informativnog centra značajan punkt okupljanja.

- Mi smo svjesni da su naši iseljenici integrisani u ovo društvo, da su oni već Amerikanci; i po stilu života, i po vrijednostima koje su usvojili živjeći i radeći ovdje - kazao mi je Grubiša. - Ali ono što ih veže za staru domovinu, to su korijeni i kultura, koja premošćuje mnoge provalije i spaja ljude...

Crnogorski iseljenici ovacijama su dočekali izvođenje ovog vrhunskog dramskog djela, po tekstu crnogorskog filozofa, redovnog profesora Univerziteta Crne Gor, dr Slobodana Tomovića (1929-2016). Tomović je rođen u Mateševu; Gimnaziju učio u Kolašinu, Beranama i Nikšiću. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, smjer Čista filozofija, a doktorsku disertaciju odbranio 1973. na Beogradskom univerzitetu temom Njegoševa filozofija.

Prvak Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodan Marunović, poslije Njujorka, mondramu je sjajno izveo i u Čikagu, Detroitu, San Francisku, Los Anđelesu i San Pedru.

U Čikagu je jedna stara Crnogorka prišla glumcu Marunoviću i vidjevši ga u vladičanskoj odori, poljubila ga u ruku, misleći da je stvarni vladika...

Monodrama Potonja ura Njegoševa prvi put je izvedena u Titogradu, 19. maja 1988. na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Samo šest mjeseci kasnije, Potonja ura stigla je u Ameriku i od tada uspješno putuje svijetom i vremenom...

U Potonjoj uri, vječni Njegoš konstatuje: “Možda je jedino smrt put do najviše tajne, ali to nije niko posvjedočio”.