BOŽO KOPRIVICA: HOTEL “SUNCE”

Smrt kapitena Rome, veselije o suicidu

U ranu zoru 30. maja 1994. u mjestu San Marko, u blizini Salerna, na terasi svoje kuće pucao je iz revolvera marke Smit i Veson, nepogrešivo u srce. Bilo je tačno deset godina od finalne utakmice Roma - Liverpul

11304 pregleda 35 reakcija 3 komentar(a)
Agostino di Bartolomei, Foto: Wikimedia Commons
Agostino di Bartolomei, Foto: Wikimedia Commons

Decembar, prosinac 1993, dan deveti. Pozvala me gospođa Lula Vujošević, mati Dušana Vujoševića. To je negdje oko 11 sati, ulazim u stan Vujoševića, Banatska br. 11, Zemun. Piramidalna tišina, veliki je to stan, gospođa Lula me zamoli da odem do Nataše, njene kćeri. Krenem i vidim Nataša sedi na podu u hodniku pored otvorenih vrata kupatila.

Priđem i vidim visi tijelo Nikole Vujoševića, lijep, lijep čovek, kao španski plemić iz vremena El Greka. - Ajde Nataša, idemo kod gospođe Lule. - Neću, hoću da gledam oca... Sjednem na pod i ostanemo tako sat vremena. Dolazi sudska komisija i pita me: Jeste li vi Nikolin sin? - Ne, prijatelj sam njegovog sina koji je poslom u Italiji.

Devet dana docnije, subota 18. decembar, sa Žunjom na Kaleniću. Karnevalska atmosfera kao u Hofmanovoj priči Zlatni ćup. Veseli smo se vratili na Voždovac, Kostolačka 60, X sprat. Posle deset minuta zvoni telefon. Javlja se snaha Radmila. Vidim po tonu da nešto nije u redu. Pozovem taksi i odlazim na Dorćol. Zgrade koje gledaju na Dunav. Umjesto da uđem u lift, kičma mi kaže da siđem u podrum. Tek su s omče skinuli mog brata i položili ga dolje. Kleknem i stavim mu glavu u krilo. Još mi je na dlanu vatra s njegovog potiljka. Zaledilo se vrijeme, dolazi sudska komisija, ista ona iz Banatske br. 11. Pitaju me u kom sam svojstvu ovdje?

Nasmijem se - ovo mi je brat. Pomislili su da sam mrtvozornik i da obilazim friške samoubice u Beogradu. Moj drugi brat slijedio je let matere Zorke. Zamakla se 11. decembra 1969. Kožni kaiš je okačila o mali klin na zidu velike sobe na Mansardi. O taj klin visila je spomenica očeve sestre Femije, poginule junačkom smrću na Sutjesci. Moj brat Jagoš objesio se o kaiš plavog mantila kupljenog na Nevskom prospektu u Petrogradu. Tamo je radio dvije godine.

U proljeće, 11. maj 1994. pozvao me moj veliki prijatelj Duško Vujošević da dođem kod njega u Brešu. Tamo je radio kao trener. Kad nije imao trening obilazili smo muzičke magazine, knjižare, kafane... Odlazili na izlete u Milano, na obalu jezera Largo... I u Bolonju na finale košarkaškog plej-ofa Italije. U Kinderu je igrao Saša Danilović. Volim crvenu Bolonju, zgradu univerziteta od pre sedam stoljeća, dvije kule s blago pomjerenim temeljima.

U dvorištu kuće gde je Duško V. živio bilo je kamerno košarkaško igralište. Prije odlaska u Bolonju šutirao sam penale. Bio sam utuvio sebi u glavu da će Danilović pobijediti ako pogodim deset od deset. Već sam jedno poluvrijeme na igralištu a nisam uspio. Pogodim osam od deset, devet od deset, četiri puta, a ništa. Upozorava me Duško V. sa terase da kasnimo, ali ne vredi, moja testa dura radi punom parom.

Pogodio sam, i zahvaljujući Vojoševićevoj brzoj vožnji stigli smo na vrijeme na utakmicu. Poslije pobjede sjedjeli smo u kafeu kod bivšeg Kinderovog asa Brunamontija i dogovorili se da nedjelju dana budem kod Danilovića u Bolonji. Crveni grad kao moja terapija. Jedno prije podne Saša D. morao je da svrati do banke, a ja sam sjedio u kafeu i čekao.

Mislio sam kako me zadesio baksuz da se muzej u Bolonji renovira, pa neću moći vidjeti Atenu Lemnai, neću vidjeti njenu božanstvenu glavu o kojoj je majstorski pisao Miloš Crnjanski u knjizi Kod hiperborejada, u poglavlju Telo je njeno u sasvim drugoj zemlji. Pa i Crnjanski je jednom bio u Bolonji a nije vidio Atenu Lemnai, pa valjda će i jedan uličar uspjeti to da preživi. Mislio sam da ću pronaći kafe San Pjetro u kome je Dino Kampana, 1914. prodavao svoju jedinu zbirku poezije Kanti Orfići: Zamagljeno letnje veče/S visokih staklenih vrata u senku toči se zari/I užareni pečat ostavlja mi u srcu...

Uzeo sam novine, sa stalka. Studirao sam, loše, italijanski pod B na Svjetskoj književnosti kod otmene profesorice Milice Popović. Mogao sam tada čitati i ponešto razumjeti. Na naslovnim stranama lista Korijere dela sera i Gazeta delo sport: Tragična smrt kapitena Rome. Fotografija kuće, terase na kojoj se ubio Agostino di Bartolomei, kapiten Rome.

U veliko staklo prozora bljesnu sunce i lice mog trećeg brata koji je u to vrijeme radio u Moskvi. Molovao. Radio u crnogorskom građevinskom preduzeću. Blesnu lice i nestade. Nešto me lecnulo u grlu. Dimitrije K, moj treći brat, rodio se u Ulcinju, na Mitrovdan 1940. Kad su došli iz Beograda 1933. u Ulcinj provodili su obiteljsko proljeće. Trajalo je to proljeće od 1933. do 1941. D. K. je imao djevojku koja je živjela u Milionskoj ulici u Moskvi. Nije mi rekao njeno ime.

Voljeli su da sjede u maloj kafani kod Nikoljske crkve. I Nikolaj Gumiljov, u prepjevu Danila Kiša: Vi ne verujete nikad nikom/Dok sve ne uskladite sa svojim likom.../Taj ludi lovac vama tuđ je/što vinuo se uz strmu stenu/I pijan od sreće i nejasne tuge/pravo u sunce šalje strelu.

Jednom u životu bio sam u Ulcinju. Plivali smo ispod hotela Jadran na Maloj gradskoj plaži, a Pejo kaže iz čista mira, da ga sahranim na Novodjevičjem groblju u Moskvi. Volio je Rusiju iz intonacije pjesnika Tjutčeva, Fedora Ivanoviča: Umom Rasiju ne pamnjat, Rusija se umom ne može shvatiti, objasniti, obuhvatiti - Ako ne može na Novodjevičjem kladbišću, onda bilo gdje u Moskvi - Ti bi volio ispod zidina Kremlja sa generalom Žukovom. Dimitrije se lako nasmiješio. Volio je fudbal više od mene, igrao je bolje od mene. Znam da je to nemoguće, al’ jest tako bilo.

Agostino de Bartolomei, rođen u srcu Rima, odrastao na južnoj strani stadiona Olimpik, prvi je kapiten Rome, a pravi Rimljanin: Un kapitano vero. Dječak, Diba, Nino ili Ago, debitovao je za prvi tim u 18. godini. Švedski as, legenda Milana, trener Rome, Nils Lidholm, postavio je u prvi tim Agostina, umjesto kapitena, ljubimca navijača Franka Kordove.

Posle utakmice sa Juventusom ogorčeni tifozi zaustavili su automobil u kome je bio mladi Bartolomei i žestoko ga išamarali. Ostavilo je to velikog traga na tankoćudnog junošu: Bio sam introvertan od detinjstva. Nisam volio da igram sa drugom djecom, šutirao sam loptu o zid i tako trenirao.

Volio sam sliku Kuće i svetlo Luiđi Rusola, sliku Alberta Đakometija Čovjek koji sedi, sliku Amadea Modiljanija Portret studenta... rečenicu iz Idiota Dostojevskog: Ali plemenito priznanje da je sva njegova tuga samo taština, koju on stalno potiskuje - to ga je užasno mučilo. Ariju E lucevan le stelle iz Pučinijeve Toske... Mladići iz njegove okoline, drugi prvotimci Rome, smatrali su da je sve to izvor Agostinove gordosti i zatvorenosti: Nije imao teleći pogled i agresivnost Frančeska Gracijanija, napisao je Dani Mura, italijanski novinar.

Agostino di Bartolomei imao je fantastičan osećaj za prostor i jak šut. Njegov stil igre najpreciznije je opisao Nils Lindholm: On se nikada ne terenu nije pomjerio ako za to nije imao prijeke potrebe. Fudbalski Euklid, Agostino. Bio je pravedan i borio se za sva prava saigrača, kao pravi kapiten.

Najviše je bio zaslužan što je Roma postala prvak Italije i došla do finala Kupa šampiona u sezoni 1983/84. Finale sa Liverpulom poslije produžetaka završeno je 1:1. Prvi penal za Liverpul trebalo je da izvede Stiv Nikol. Tišina je na Olimpiku kao u vrijeme uskršnje mise. Promašuje S. Nikol. Prvi jedanaesterac za Romu dogovoreno je da izvede Gracijani. Krenuo je od centra ka šesnaestercu, i zasuzio, presreo ga je Bartolomei, oteo mu loptu i odlučio da on prvi izvede najstrožiju kaznu. Agostino se zaleti, zastane pred udarac, a onda opali punom snagom...

Grobelar se nije pomjerio. Vodi Roma. Tajanstveni Grobelar odbranio je šut Brunu Kontiju... Poslednji šut za Romu izveo je Gracijani i promašio. Kenedi, kreator igre Liverpula, bio je poslednji izvođač i sigurno pogodio. Liverpul je postao šampion Evrope. Falkao, elegantni majstor iz Brazila, određen je da bude peti izvođač za Romu, a on je odbio to da uradi. Prema pouzdanim svjedocima Bartolomei je polomio sve u svlačionici poslije utakmice i htio žestoko da kazni igrača iz Brazila.

Ostala je rimska tuga, trn u srcu kapitena Rome. Prešao je u Milan i dva puta pobijedio Romu i na obje utakmice postigao gol. Legendu kluba su surovo najurili iz Rome, ali je na južnoj tribini svijetlio transparent: Mogu da te otjeraju iz Rome, ali ne s naše tribine. Posljednje fudbalske dane brojao je u trećeligašu Salernitani. Imo je divnu porodicu, ženu Marizu i dva sina Luku i Demarka, ali je sve više tonuo u ambis depresije. Živio je između fudbalske bajke i svakodnevice. Ali se ni u jednoj nije osjećao kao kod kuće.

U ranu zoru 30. maja 1994. u mjestu San Marko, u blizini Salerna, na terasi svoje kuće pucao je iz revolvera marke Smit i Veson, nepogrešivo u srce. Bilo je tačno deset godina od finalne utakmice Roma - Liverpul, 30. maj 1984. Učinio je to nakon što je ispratio u školu sina Luku.

U tu tišinu i kako ući u stope, u ritam koraka prije te završne radnje, opet Oto Tolnai: od svih rudarskih poslova/od treninga kosmonauta ipak su najteže/pripreme za samoubistvo/uvažavajmo napore tih ljudi/pomislimo na njihove rukavice od pergamenta.

Rez. Redakcija Književnih novina, 28. oktobar 1994. Spremam se nekud da krenem. U redakciju ulazi Neda Bobić, prevodilac Brodskog i poklanja mi dva primjerka knjige grčkog pisca, imena ne mogu da se sjetim, znam da je u naslovu bio pas, crni pas. Konačno krećem, zvoni telefon, pjesnik Slobodan Zubanović, sekretar redakcije kaže da je poziv za mene. Glas Duška Vujoševića.

Mala stanka, mislim hoće da me pita o predstavi Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića, u režiji Dejana Mijača, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ili o novim knjigama koje su izašle o Beogradu, a čujem: - Ubio se Pejo, Dimitrije. Okrenem se i iz voleja udarim u stolicu na čelu velikog stola, ona ostaje da se vrti. I tako to traje do danas. Dva dana kasnije, novi dio Moskve, hotel Sunce.

Ljubazna recepcionerka kaže da je soba mog brata zapečaćena policijskim žigom. Gledamo se u oči i jedva čujem da će ona tajno otvoriti sobu. Ulazim, otvoren prozor i stolica sa koje je poletio Dimitrije. Sprat peti. Nagnem se kroz prozor i vidim mali trotoar i zeleni travnjak, jedna mlada žena dodaje igračku dječaku koji sjedi u kolicima.

Sa Ljubom Dapčevićem odlazim u mrtvačnicu. Moj prijatelj hoće prvi da uđe, zaustavim ga, moram ući ja prvi: Treba izdržati, još malo obiteljskog pozorišta. Strijepim da lice Dimitrija (limeni sanduk sa malim prozorom) nije čisto. Ni traga od modrica. Let je dugotrajan. Kod svakog otvorenog prozora tijelo mi kaže poleti, stigni Dimitrija.

I pesma Mija Raičevića Stepping stone lu blues:

Stajao je kod otvora za ventilaciju/i pušio se. Ovde sam, viknuo je./Ovde sam, bejbi! Živim u oblacima,/mala! Gde si ti sve ovo vreme?/Mnogo mi se svidelo kako je stajao/tamo, bez namere da bilo šta preduzme./Ne podnosim muškarce koji te samo/uhvate za ruku, čak ništa ne kažu,/kao da se to podrazumeva./Stajao je, kažem ti, pored tog glupog/otvora, a onda je, kad me je video, viknuo:/Ovde sam, bejbi. Nije se pomerao i meni je/to bilo dovoljno./Danas je tačno dve godine./pokušavam da ga zaboravim, ali, izgleda/nešto nije u redu sa mnom./Nikad mi neće biti jasno zašto je stajao/baš tamo. Zašto me nije, kao svi drugi,/uhvatio za ruku i odveo negde gde nas/niko neće videti,zaključao vrata/a ključ bacio daleko, daleko,/čak u reku Hadson, što da ne?