Ubrzana umjetnost fenomen je koji se može posmatrati i analizirati na globalnom nivou, nakon što je savremena umjetnost smještena u muzej, a događa se i u Podgorici od 15. marta, zaključak je razgovora sa akademskim slikarom Mladenom Blaževićem.
Fasciniran brzinom i automobilizmom, Blažević približava i spaja svoje pasije pri čemu nastaje “sport-art”. To na najbolji način predstavlja i njegova multimedijalna izložba “Ubrzana umjetnost” u Dvorcu Petrovića na Kruševcu čiji koncept definitivno nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koji crnogorsku umjetničku scenu uvodi na novu stazu, baš poput karting staze koja usmjerava posjetioce kuda i kako kroz izložbu, od sobe do sobe... A u svakoj od soba različita je postavka koja u krajnjem prikazuje iscrpan i kompleksan naučni, eksperimentalni, umjetnički, sportski, ali i filozofski i savremeni produkt svjedočeći sam svojoj svrsi.
Pored jedinstvene postavke, Blažević će u utorak predstaviti i svoj rukopis, ljubavno-informativnu poeziju i basne za odrasle. Promocija dvije zbirke biće upriličena u Dvorcu Petrovića u ambijentu izložbe, a o svemu tome Blažević više govori za Vijesti i najavljuje predstojeći događaj.
Na otvaranju izložbe ste se pojavili u autentičnom trkačkom odijelu i sa kacigom na glavi na kojoj ste imali i kameru. Šta sve postavka obuhvata i kakve utiske nosite do sada?
Prije svega, veliko mi je zadovoljstvo što se predstavljam u Dvorcu Petrovića. To je šansa koju nijesam ni pomislio da propustim, već da iskoristim i prikažem što više segmenata svog rada mogu. Svakako, to nije nikakva retrospektiva, ali izložba obuhvata radove iz različitih vremenskih perioda koji međusobno funkcionišu i koji su i danas atraktivni.
Izložba prikazuje crteže koji su digitalno formatirani i uveličani, tu su svega tri slike koje su bile dovoljne, a koje su povezane sa video radom, odnodno video igrom. Tu je i biciklo koje tri puta mijenja formu i ima tri naziva. Ono je posebno važno, jer je 2017. upravo to biciklo bilo prvi prikaz mog doktorskog rada i teme “Estetika brzine”. Takođe, predstavljeno je i mehaničko vozilo koje, da ne bi bilo zabune, nijesam ja pravio, jer ono već postoji i funkcionalno je. U njemu sam godinu-dvije istraživao ono što želim da prikažem kada je ova sfera u pitanju, a sada, kada se ono kao takvo nakon tog perioda istraživanja prenese u galeriju i ono samo prelazi u kinetičku skulpturu. Možda neko ne misli tako, ali kako ćete to dokazati kada ja to istraživanje konstantno radim na licu mjesta, na stazi, na zvaničnim kupovima, bez ikakvog namještanja i montiranja. To je svojevrstan prelazak umjetnika na teren i preuzimanje uloge sa mjesta u kojem se nalazi. Isto to predlažem svima, jer mislim da je to suština ubrzane umjetnosti.
Sama postavka sastoji od nekoliko segmenata: hronika sadrži 20-ak crteža i može da se napravi novi koncept, putem digitalne i 3D štampe koja može konstruisati cijelu izložbu, kompletiranu. Prostorne instalacije poput bicikla, kartinga i još neke, oko pet-šest instalacija u kombinaciji sa video radovima mogu činiti zasebnu izložbu. Takođe, i video radovi su izložba za sebe. Slike koje su izložene nastale su 2020. godine, one takođe mogu biti posebna priča, a uspjele su i u ovom konceptu. Ako budem ponovo slikao iznijeću i jedan novi koncept slika koji sigurno neće biti dosadan i koji neće odstupati od koncepta ubrzane umjetnosti.
Za postavku je od posebnog značaja i kompletna saradnja na kojoj sam zahvalan svima, i Maši Vlaović i kustoskinji Mileni Mijović Durutović koja je u potpunosti razumjela moj rad, direktorki CSU Jeleni Božović, kao i svim ljudima iz kolektiva, tehničkoj službi, karting centru Podgorica sa kojima sam sarađivao, ekipi koja je snimala kompletno otvaranje i izložbu i svima koje sam zaboravio u trenutku da spomenem. Svi smo bili okupljeni oko istog cilja čiji je rezultat sada pred publikom.
Jedinstven segment izložbe je i muzička soba
Tako je, u samom konceptu ima još nešto, jer me je pored izložbene postavke interesovao i zvuk. Zvuk je prilagođen publici, prisutan je sve vrijeme. I muzika je dio izložbe, jedna moja pjesma je odsvirana na otvaranju, izveli su je momci iz Oriona koji su napravili demo jednog teksta koji nije iz Ljubavno-informativne poezije, već je to dio mojih pjesama koje pišem za muziku, za pjevanje. Imam tekstove za definisana tri albuma za različite žanrove. Oni su na otvaranju demonstrirali i kako se pravi muzika, a sasvim spontano su se i momci iz publike oslobodili i zasvirali, što mi se dopalo. Koncept takođe sadrži poeziju i prozu, sve se to uklapa i u vizuelni i u zvučni koncept, ali i u instalaciju, pa i u taj otvoreni muzički studio u koji neko može da pođe i svira i snima...
Po mom mišljenju, izložba je inspirativna, meni samome, a vjerujem da može biti inspirativna i drugim umjetnicima, slikarima, muzičarima, književnicima, pa i sportistima, što da ne. Takođe, ako nekog interesuje, moja Gopro kamera je bila uključena, pa imam sačuvan i materijal iz tog ugla koji će uskoro biti montiran. Izložba traje do 15. aprila što je skoro kao čitava vječnost u kontekstu da je treba održati aktuelnom, upravo zbog ubrzane umjetnosti. S tim u vezi, rekao bih da je umjetnost sama po sebi neodrživa. Jednostavno se vidi da umjetnost ne može da funkcioniše mimo društva i da se itekako mora direktno uvezati sa svim društvenim segmentima. Direktno uvezivanje znači da umjetnik treba da izađe na teren, a taj teren treba da bude vezan za ono čime se taj neko bavi i tako nastaje umjetnost ili ubrzana umjetnost, u mom slučaju sport-art. To nije nikakvo zezanje, već pravac za sebe.
Rekla bih da je u pitanju nov pojam i fenomen. Šta je ubrzana umjetnost i šta je sport-art?
Ubrzana umjetnost se događa, ako ne od ranije, onda od 15. marta u Podgorici. Moram da przinam da nikad nijesam volio umjetnost više od automobilizma, dizajna, transporta, auto-moto sporta, tako da je to spajanje brzine, sporta i umjetnosti moralo da se desi. Ona se stvarala, istraživao sam je i sada je posastavljena kao ideja i ono što je sada bitno jeste da traje. Ona će biti zatvorena u Dvorcu Petrovića, ali njen život se nastavlja. Centralni dio izložbe i njen razvojni dio će biti dio mog rada kojim branim doktorsku tezu “Estetika brzine”. Nastojaću da i u narednom periodu kompletan ovaj kontekst predstavim u nekoj od galerija u Beogradu, jer sam tamo magistrirao i tamo branim doktorat. U utorak će biti promovisano i moje izražavanje kroz dvije zbirke - poezije i proze. Nemam ambicije da budem književnik, to su ljudi koji tome posvete čitav život, dok ja pišem basne koje vjerujem da su zanimljivo štivo.
Ubrzana umjetnost je ideja koja polazi od stava i saznanja da je sve brže od same umjetnosti. Ja nemam problem sa ubrzanjem čovječanstva, to se dešava po ko zna koji put u istoriji, ali brže nego ikada. Posljednji put kada je bilo tako primijetno brzo je početak 20. vijeka i tako kada napravite jedno poređenje i nađete podatke u literaturi, sve će vam postati jasno. Dakle, nije to neka razlika, samo su načini i razlozi drugačiji. Ono što je bila industrijska revolucija, to je revolucija digitalne tehnologije i medija i to je svima jasno. No pitanje je i da li je umjetnicima jasno? Ne znam koliko drugim umjetnicima jeste ili nije, ali meni jeste. Nemam ništa protiv industrije, naftnih postrojenja i slično. Djeluje da je stalno neka obaveza da moramo biti protiv nečega, posebno protiv nečega što zagađuje ovu planetu. Ja mislim da ovu planetu ne može ništa da zagadi, ali mi možemo da zatrujemo sami sebe, a planeta Zemlja će opstati, sa ili bez uslova za život čovjeka. Civilizacija je uvijek umjetnosti i umjetnicima davala sve. Danas pogotovo imamo sve, tehnologiju, tehniku, tradicionalne načine izražavanja, sve je to dostupno i upotrijebljeno i u umjetnosti, ali čini mi se da je sve to dovelo samo do nekog efekta. Postoji nedostatak ideje i vizije umjetničke, na globalnom nivou. Tako, ubrzana umjetnost je promjena, promjena u funkciji promjene unutar umjetnosti pri čemu prvo umjetnik mora da se promijeni. I sâm sam radio na tome i uspio sam, a to nema veze sa karakterom, već sa mojim odnosom prema umjetnosti, mojim novim shvatanjem umjetnosti, shvatanjem novog doba, novog vremena, novog dana, jer je svaki dan novi dan. Toliko je sve ubrzano da ovaj period tek treba da se okarakteriše u nekom narednom periodu. 2017. godine smo dobili novi Tejt (Tate) u Londonu, Muzej savremene umjetnosti. To znači da savremena umjetnost ide u depo, a čim se smješta u muzej i depo, znači da nam je potrebna nova umjetnost, kako god se ona zvala. Razmišljajući o tome shvatio sam da umjetnost treba da se ubrza tako što će se umjetnik ubrzati. No, umjetnicima je vazda neko kriv, krivi su generali, krivi fabrikanti, industrijalci, političari, društvo, a kako mogu biti krivi svi oni jer u umjetnosti nešto ne funkcioniše... To po mom mišljenju nije ni pitanje uopšte...
Istakao bih da svaki posjetilac izložbe treba da pročita i moj stejtment (izjavu) u kojem govorim o šest brzina u umjetnosti, šest promjena. Pored toga, važno je i trajanje, a sve to ću prezentovati kroz svoj doktorski rad, a planiram i da napravim jednu knjigu o estetici brzine u umjetnosti i fenomenu ubrzanja društva. Ja želim da kroz umjetnost povežem sve djelatnosti sa svojim radom i da to ide jedno prema drugome u kontekstu jedne od brzina koja predstavlja socijalno ubrzanje. Potrebno je da se umjetnik usmjeri prema društvenim kategorijama bez razmišljanja, jer ne može umjetnost da funkcioniše sama za sebe. Umjetnost u našim društvima je kao duga, građanstvo ide ka njoj i želi da je spozna i osjeti, ali se ona konstantno izmiče.
Dio izložbe su i Vaše basne za odrasle i poezija, a u utorak će biti upriličena i promocija tih izdanja u Podgorici. Šta publika može očekivati?
Ljubavno-informativna poezija će biti prvi put zvanično promovisana 29. marta u 19 časova, u Dvorcu Petrovića, a iste večeri predstavićemo i basne. Kada je riječ o basnama, artbook je osmišljen izvanredno. Dizajnerka Milena Damjanović je uradila značajan dio posla koji sam joj i povjerio uz puno povjerenje. Kada su basne u pitanju, pišem uglavnom kratku formu, a inspirisan zahtjevom i predlogom da napišem nekoliko dužih priča koje bi “nosile” knjigu, odnosno artbook, napisao sam i dodatne priče, što me je tek inspirisalo i kad je došlo do realizacije i kada sam pročitao predgovor Brana Mandića koji je baš u njegovom stilu i doživljaju. Ostavio sam jednu temu za koju ću pisati duži singl, odnosno dužu pripovijetku.
Artbook će biti dostupan na promociji a čine ga predgovor Brana Mandića i 27 tekstova sa 27 ilustracija 27 izmišljenih pisaca. Ti pisci su nacrtani, imaju svoj lik i sudbine. Basne su obično dijalozi koji se događaju pri susretu životinja i predmeta koji se oduvijek događaju, a dio toga sam iskoristio i za izložbu, predstavljene su tri u skladu sa temom brzine - susret između voza i konja, reakcija miša na prolazak automobila i autentičan susret žabe i zmije.
Kako su nastale basne za odrasle?
Basne sam počeo da pričam u određenom krugu ljudi i to je prešlo u neku vrstu stand-up nastupa, a onda sam shvatio da mi treba promjena, okrenuo sam se sportu i odlučio da te basne zapišem. Fondacija Ćano Koprivica je došla do njih i finansirala objavljivanje na čemu sam veoma zahvalan. One su zapravo provokacija za odrasle, mada sam siguran da će i djeca imati reakciju i da će ih i oni shvatiti na svoj način.
Šta nam poručuje “Ubrzana umjetnost”?
Ja ne tvrdim da sam izmislio nešto novo u umjetnosti, jer neko negdje na svijetu definitivno jeste razmišljao o svemu tome što i ja ovdje radim, ali znam da je sve to ovdje novina, kao i u Beogradu gdje ću odbraniti svoj rad. Ono što je važno jeste da to nije fiktivno istraživanje, već je moja metoda živa i eksperimentalna, a ja sam se direktno upustio u eksperiment i krenuo do kraja, van umjetničkog terena.
Svako vrijeme mora nešto da donese, iako djeluje da se vijek iznova ponavlja, na različite načine. Zato umjetnost mora da doživi nove tokove, to je pitanje vremena i prostora, ali po mom mišljenju i fenomena brzine koji određuje sve, tako da je sve pitanje vremena, prostora i brzine. Mislim da sve oblasti i naučne i filozofske treba da se pozabave brzinom kao pojmom, ali i ubrzanjem kao njenim elementom. Usporavanje je samo uslov za novo ubrzanje, a ja time nijesam ni želio da se bavim, to je suština rješenja u umjetnosti. Izgleda da postoji opšti strah od ubrzanja i brzine i uvijek se o tome govori u negativnom kontekstu, a ja prema tome imam otpornost. Ja bih rekao da je brzina zdrava i da treba svi da shvatimo da se nalazimo u 21. vijeku.
Izložba je primjer timskog rada
Različiti žanrovi, tehnika, mediji i jedinstven koncept, prikazani su u Dvorcu Petrovića u Podgorici. Izložba obuhvata radove koji su nastali u prethodnih 20 godina, ali kako se formirala konkretna postavka?
Bilo je kompleksno. Radi se o dužem vremenskom periodu tokom kojeg se sve formiralo. Ja sve što radim zovem “arhiv”, bilo da je u pitanju depo, različiti folderi ili digitalna dokumentacija, to je sve za mene arhiv koji obuhvata dvadeset godina mog rada, stvaralaštva, odnosno života. Kada imate toliko vrijeme i jasno određene pristupe i izraze, a to je kod mene uvijek bilo vezano sa tim da kada pristupam nekoj temi želim da se izrazim drugačije, onda je uz to bio neophodan i jedan tim ljudi koji se i formirao. Kompletna izložba je primjer timskog rada kakav treba da postoji u praksi, ako do sada nije.
Sve je počelo sa Crnogorskim likovnim salonom “13. novembar” na Cetinju za koji me je ove godine odabrala selektorka Maša Vlaović koja se već neko vrijeme interesuje za moj rad. Možda nekome izgleda kao da sam sada izvučen iz naftalina jer se na podgoričkoj sceni nijesam predstavio od 2008. godine, iako jesam imao izložbe u drugim gradovima. Ipak, ja sam uvijek radio i stvarao, još od Srednje umjetničke škole “Petar Lubarda” na Cetinju, Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Nakon magistarskih studija prestajem da slikam i ta kreativnost koja postoji u meni prelazi u pisanje, dakle 2005. godine. Multimedijom sam počeo da se bavim 2012. na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, iako me novi mediji oduvijek zanimaju. Desilo se da su ljudi 2019. i 2020. godine počeli intenzivno da se interesuju za moj rad. Predstavio sam se u Pljevljima gdje sam izložio radove nastale do 2008. godine, pa u Bijelom Polju gdje sam izdvojio crteže, a par mjeseci kasnije sam prikazao crteže i radove sa saradnicima iz drugih medija.
Ljubavno-informativna poezija nastaje od 2020. godine. Za moj rukopis se zainteresovao i dr Mirko Jakovljević, izdavač i publicista iz Kolašina koji mi je tražio da za potrebe zbirke napišem još pjesama i zbirka je i objavljena u julu 2021. godine. U međuvremenu Maša Vlaović me je obavijestila da su za moj rad zainteresovani i drugi, a ona je ta koja, kao što sam rekao, prati moj rad i vjeruje da to što radim treba da se vidi. Dobijam poziv od Fondacije Ćano Koprivica.
U međuvremenu pripremam doktorsku tezu za FSU u Beogradu, a sve to me je vuklo da dodatno radim. Rekao bih da sam napravio jedan važan krug, od Novembarskog salona, izdavanja knjiga, izložbi, pa do Centra savremene umjetnosti Crne Gore.
Bonus video:
