Foto: Krsto Vulović

“ka suncu, ka izvoru života”

Za ideju se treba žrtvovati, a svi bismo da budemo stalno na nekoj žurci

CNP novom predstavom “Djeca sunca”, po tekstu Maksima Gorkog u režiji Jovane Tomić, nastavlja društveni angažman i teatarski tiho upućuje na anomalije u društvu, postavlja pitanja, poteže razgovor i suočavanje sa sobom i svijetom

3175 pregleda 118 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Krsto Vulović
Foto: Krsto Vulović

Apel upozorenja na trenutak do kojeg smo došli i koji smo izgradili, bilo u učaurenim mikrosvjetovima ili skupa na globalnom nivou, ponovo je poslat sa scene Crnogorskog narodnog pozorišta predstavom “Djeca sunca” koja je preksinoć premijerno izvedena.

Pitanja koja postavlja Maksim Gorki u svom tekstu smještenom (paradoksalno), u doba kolere 1862. godine u Rusiji, a koji je objavljen 1905. u vrijeme Ruske revolicije (da li još jedan paradoks?) protežu se do danas, a mlada rediteljka Jovana Tomić i dramaturg Dimitrije Kokanov potrudili su se da to i prikažu pružajući publici jednu hermetičnu atmosferu, mikrosvijet iz kojeg je nemoguće otići ili ga promijeniti, a koji se vrti oko malih istina koje se paralelno spoznaju na širem planu.

Toliko je istina, ozbiljnih, nemilih i gorkih, a realnih i aktuelnih, pitanja Gorki postavio da je, čini se, kako to ruski klasici umiju, nemoguće da se i danas ne prepoznamo u njima. Sve i da se želimo izmjestiti u epohu koja je opisana, replike koje glumački ansambl iznosi kao da se dobacaju loptom, nanovo nas bude iz stvarnosti u koju se nijesmo samo zadesili, već koju smo izgradili.

I ako se krene od samog početka komada, od konstatacije hemičara Protasova, a to je da “stari rijetko kad imaju pravo, jer je istina uvijek na strani mladih” (pitanje je), pa preko brojnih drugih problema poput nasilja nad ženama, porodičnog nasilja, (nepostojanja) vrijednosnog kompasa, položaja umjetnosti i umjetnika, ali i statusa ljekara i medicinara, podsmijavanja i nerazumijevanja naučnika, (ne)vjerujućeg naroda i građana, razlike između naroda i građana, sebičluka, ljubavi koju pružamo, ljubavi koju osjećamo i ljubavi koja nam je potrebna, do žrtve čovjeka koji se svjesno udavio u želji da spasi čast svoje nacije (a od kojeg je ostao samo vic), ali i konačnog otvaranja očiju da je depresija nevidljiva i da se smije, da je mržnja slijepa, a da bolest ne znači ništa do strah i udaljavanje, dolazimo do suštine svega, a to je pitanje: Zašto roditi dijete u ovakvom svijetu?

Zašto roditi dijete u ovakvom svijetu pitanje je koje je Maksim Gorki postavio u 19, pa 20, ali djeluje još aktuelnije baš danas, u 21. vijeku. Sastavljena od niza pitanja koja budi u gledaocima, par sjajnih, kratkih i efektnih monologa, komičnih i duhovitih izjava, predstava “Djeca sunca” indirektno kritikuje društvo i pojedinca učaurenog u svojoj školjci iz koje teži ka suncu i slobodi, a kojih se istovremeno i plaši i sa kojima ne zna šta da radi, pa i kroz repliku “Ovo je moguće samo kod nas” govori upravo o nama samima.

Rediteljka Tomić je potvrdila kazala da je cilj bio učiniti predstavu višeslojnom i kompleksnom, ali i da nijesu željeli da iznose bilo kakav konkretan stav ili usmjerenje, već da postave pitanja i pokrenu razgovor.

Jovana Tomić
Jovana Tomićfoto: Krsto Vulović

”Pošto odgovora zapravo nema, željeli smo da pokrenemo neka pitanja i probamo da trasiramo put, ne ka nekom rješenju nego prije zajedničkom osjećanju pojedinca u ovom vrlo turbulentnom istorijskom i političkom trenutku u kom se nalazimo”, rekla je ona.

To je potvrdio i glumac Milivoje Mišo Obradović koji je na sceni uvjerljivo i savremeno oživio naučnika Protasova udubljenog u svoje hemijske eksperimente. On smatra da je najveći poraz i tragika kada je ljudima kao što je Protasov, iz različitih razloga, nemoguće realizovati velike ideje i misli koje imaju i kojima vrijeme i život mogu učiniti boljim.

”Za mene je najveći poraz kad je djelanje ljudi kao što je Protasov, koji imaju ideje i čije velike misli svijetle, jalovo. To nekako zvuči poznato. Svi smo puni nekih ideja i nekih velikih priča, ali nam nedostaje realizacije ili te ideje moraju biti valorizovane u kapitalizmu. A za ideju se, kako kaže Liza u komadu, treba žrtvovati, a svi mi bismo da budemo stalno na nekoj žurci. U ovom komadu se ništa drugo ne dešava osim što se, kao i mi, bavi životom, emocijama, nekim malim prizemnim iluzijama, i u tome prolazi taj život”, kazao je Obradović.

A Lizu, koja je okarakterisana kao bolesna, možda zbog toga što je idealista, a možda i zbog toga što svjesno gleda svijet i istinom otvara oči drugima, istovremeno blisko i daleko, nježno i snažno, iznijela je Sanja Vujisić. U jednom njenom monologu pred kraj predstave stala je suština, izrečena je istina, koja nije uvijek mila. I opominju je: “Na tvojoj strani je istina, a na njihovoj ljepota”, i ljepota je bolja iako je istina potrebnija. Vujisić je kazala da vjeruje da u čitavom komadu i plejadi likova svako može pronaći sebe, ili pak dio sebe. Ipak, ona se najviše koncentrisala na svoj lik.

”Ja sam se najviše koncentrisala na svoj lik, na ono što sam ja tumačila, a to je bila Liza. Bila mi je zanimljiva njena definicija da je bolesna, a ja je u početku nisam sagledavala kroz bolest, više sam je doživljavala kao lika čiju visprenost ostali doživljavaju kao bolest jer njen um prevazilazi taj mjehur u kome svi oni žive. Kroz proces sam našla neku nit između mene i nje kako bih mogla da je igram i da se saživim sa njom”, rekla je Vujisić.

Vujisić
Vujisićfoto: Krsto Vulović

Svi likovi zajedno mogu se tumačiti kao jedan organizam koji se bori za sopstveni opstanak, ali nekada nesvjesno sam sebi nanosi štetu. A ta borba je teška jednako kao i istina, kao nemogućnost realizacije ideja i kreacija, kao sputanost, nesvjesnost, nekada i neprihvaćenost, kao nedostatak razgovora, kao zlostavljanje na koje niko ne reaguje i iz kojeg se, čini se, nemoguće trgnuti. Borba je, poručuje komad, najteža kada se odvija u komfor zoni iz koje težimo promjeni koje se plašimo i istini koju poričemo ili ignorišemo.

”Smatram da je veoma teško izaći iz komfor zone i sa te strane saosjećam sa likovima koji su u svojoj školjki i teško im je da izađu, a mislim da je to zadatak svakog od nas, ali jeste jako teško, pogotovo kada smo u tom nekom ‘građanskom’ sloju. Moja težnja je bila da ‘Djecu sunca’ problematizujem sa svim vrlinama i manama koje imaju, jer smo to oni stvarni mi”, rekla je Tomić.

Zadovoljstvo predstavom pokazala je i publika koja nije mogla odoljeti duhovitosti likova, ali se jednako unosila i u ozbiljne i odlučujuće, nekada i tjeskobne trenutke. Glumačka postava komada: Mišo Obradović, Sanja Vujisić, Vanja Jovićević, Slavko Kalezić, Stefan Vuković, Lara Dragović, Olivera Vuković, Lazar Dragojević, Jovan Dabović i Mirjana Spaić, ponovo će izvesti predstavu četvrtog, a zatim 28. aprila.

Zaključak koji se može izvesti je da Crnogorsko narodno pozorište nastavlja svoj društveni angažman i teatarski tiho upućuje na anomalije u društvu, birajući tekstove koji postavljaju pitanja, potežu razgovor i suočavanje sa sobom i svijetom, a kroz sve to poručuju da treba stremiti napretku, slobodi, razumu, jer “čovjek je slobodan samo u oblasti razuma”. Treba težiti oslobođenju, (samo)svjesnosti, istini, progresu, visinama... Pa tako, umjesto pitanja “Zašto roditi dijete u ovakvom svijetu?” neophodno je stvarati bolji svijet i nadvladati većinu koja vuče ka dnu i onemogućava puni zalet, širenje krila i let “ka suncu, ka izvoru života” koji se možda krije i u nama samima.

Kostimi i scena kao portal iznenađenja i zaokreta

Snažan i uvjerljiv portal kojim se tekst Maksima Gorkog transponuje u današnjicu je definitivno i scenografija, kostimi, koreografija i muzika koji se mijenjaju više puta tokom komada.

Iako će u jednom trenutku glumci, naizgled oslobađajuće i razuzdano, iskoračiti iz svojih kostima epohe, uglađene elite visokog društvenog sloja i predati se nagonu ritma, igre, tijela i pokreta koji su i najbliži savremenom dobu, već u sljedećem će ponovo zamijeniti svoje kostime koji renesansno i romantičarski prikazuju idiličnu i skoro pa utopijsku scenu mikrosvijeta, da bi u narednom trenutku istu tu spokojnost i radost urušila realnost, a tako će nastaviti i do kraja iznenađivati publiku. Svako naredno presvlačenje donijeće nova pitanja i predstavljati svojevrstan zaokret u vremenu, umu, pa i karakteru, ali ne i u prostoru i okolnostima, iz kojih je, izgleda, najteže.

Brzim izmjenama, prelazima, energičnom dinamikom, pa i tišinom, uz egzistencijalna pitanja i suočavanja, komad nalazi mjeru i traje baš koliko je potrebno da ne dozvoli gledaocu da pogleda na sat ili telefon.

Scenografkinja predstave je Jasmina Holbus, kostimografkinja Selena Orb, asistentkinja kostimografkinje Gordana Bulatović, kompozitor Luka Mejdžor, koreograf Igor Koruga, a izvršna producentkinja Janja Ražnatović. Adaptaciju teksta potpisuju Dimitrije Kokanov i Jovana Tomić.