Kultura, događaji i procesi u toj oblasti, danas su, izgleda, više nego ranije, u nesrazmjernim odnosima. Pravna, politička, ekonomska i finansijska sfera sve više se ogrće globalističkim konceptom, povlačeći za sobom i kulturno-umjetničke sadržaje i obrasce. Takva “ujediniteljska” karika je, bez sumnje, dobrodošla ako se ima u vidu razjedinjena, polarizovana i sve turbulentnija društvena scena u svjetskim civilizacijskim okvirima.
Čak i sa fenomenološke strane gledano, to će doprinijeti da se materijalni, razvojni i stvaralački potencijali jednog društva ili geografske sredine nađu na univerzalnoj svjetskoj mapi i tako uđu u veoma zahtjevnu konkurentsku igru. Međutim, svaka misija, pa i ova, ima svoju drugu stranu. U rečenom globalizacijskom poravnanju, dešava se da njegovi konstituenti gube na svojoj prvotnosti, autentičnm žaru i autohtonosti, na svježini svoje primarne poruke.
Takva situacija nerijetko priziva i pitanje: da li je za jedno djelo, stvaralački čin, ideju ulazak u opšti globalistički sistem jedini referentni put do priznanja njegove prave vrijednosti, ili je ona (vrijednost) jednako valjana i ništa manje značajna od one kojom je identifikovana i tokom njenog “prethodnog života”? Sve su to nedoumice koje nam, zapravo, govore da se specifikum kulturoloških identiteta najprije ogleda prema mjerilima zavičajne prepoznatljivosti, a potom i kroz dodatnu širu provjeru, izvan granica sopstvenog jezika i tako, po mogućnosti, osigurava pristup do šire publike, novih estetskih ukusa i analitičkih prodora.
A ako pokušamo da konkretizujemo ovih nekoliko prethodnih napomena, ne moramo ići daleko. Dovoljno je samo navesti prevode nekoliko knjiga sa našeg na strane jezike, odnosno objavljivanje nekog od naslova iz strane literature na našem jeziku i osjetiti da je fenomen književnog pisma, po pravilu, izvan i iznad lokalnih barijera, jer njegov standard apsorbuje samo ono što se pokazalo suštinskom vrijednošću koja, u ovom slučaju, ima dvostruku moć da nas poveže, uporedi, balansira od originala do prevoda, i obrnuto.
A to znači da jedna knjiga, na primjer, prelazeći granice jezika na kojem je napisana u onaj drugi, na koji je prevedena, samim tim već zalazi u širi, zahtjevniji recepcijski nivo. A još kad se prevođenju priđe planski, kvalitetnom selekcijom i na duže staze, onda već možemo govoriti o uspješnoj promociji određene književnosti i određene kulture i izvan njenih granica.
Upravo to “izvan” bilo je povod da u ovom tekstu samo ilustrativno navedemo nekoliko detalja vezanih za prevođenje na poljski i sa poljskog na crnogorski/srpski jezik jednog od najpoznatijih poljskih pjesnika, esejista i prevodilaca Gžegoža Latušinskog. Zašto baš Latušinskog?
Latušinski je autor bogatog opusa - više romana, zbirki priča, antologijskih izbora, kritičkih osvrta i poezije, ali njegov najznačajniji doprinos svakako je - prevođenje sa poljskog i na poljski jezik mnogih pisaca slavenskih zemalja - Češke, Slovačke, kao i onih novonastalih na post-jugoslovenskom prostoru, nakon raspada devedesetih prošloga vijeka.
Usavršavao je slavistiku na postdiplomskim studijama na filološkim fakultetima u Zagrebu i Beogradu, bio lektor poljskog jezika na Beogradskom univerzitetu, kulturni ataše poljske ambasade u Beogradu, da bi, povratkom u Poljsku, nastavio svoj kulturni i književni rad, bio na čelu više institucija kulture, ne prekidajući saradnju do zadnjeg momenta (umro je prije dvije godine u Varšavi) sa mnogim piscima, izdavačima i umjetničkim institucijama na postjugoslovenskim prostorima.
Ne računajući mnoge nacionalne poljske nagrade, Latušinski je dobitnik priznanja za prevodilaštvo od Matice Hrvatske, Udruženja književnika Srbije i Ministarstva kulture. I to zasluženo jer, zahvaljujući njemu, do poljskih čitalaca stizao je i Slavko Mihalić, Mile Stojić, i Miloš Crnjanski, M. Kovač, B. Pekić, D. Maksimović, A. Puslojić i mnogi drugi.
Koliko smo mi u Crnoj Gori prepoznali snagu ovog prevodilačkog diva? Ne možemo se mnogo pohvaliti da je bilo dovoljno sloge i volje da se sa prevodima naših knjiga, autora ili odgovarajućih tema proputi do poljskog čitaoca. Bar ne u zvaničnim institucijama Crne Gore, udruženjima pisaca, Ministarstvu kulture, prije svega, pa i u opštinskim institucijama, kao i u izdavačkim kućama, koje bi, po prirodi svoga posla, trebalo da taj izazov prihvate kao obavezu.
To što se jednim dijelom i postiglo, bilo je rezultat pregnuća pojedinaca, njihovog angažmana na jednoj od najljepših relacija povezivanja dva naroda, njihovih kultura i stvaralačkih praksi, a koje ni kroz istoriju, dalju i bližu, nijesu bile strane jedna drugoj. Sam Latušinski, tokom svojih nekoliko boravaka u Crnoj Gori, iskazivao je nesebičnu ljubav za njen istorijat, kulturu, tradiciju ali i za njen savremeni obrazovni i stvaralački aspekt.
Tako su se rađali i poetski motivi u kojima se ogledao život Crne Gore, nadrealnost njenih slika, kao u pjesmama “Cetinje”, “In memoriam”, “Buljarica” - iz zbirke “Život u pjesmi”, koju je autor sam preveo na crnogorski, a objavilo Udruženje književnih prevodilaca Crne Gore, 2013. godine. Latušinski je sastavio i preveo na poljski jezik Antologiju crnogorske poezije 20.vijeka, 2009. godine. Knjigu koja ima širi kulturološki aspekt i u kojoj se prelamaju različiti stvaralački toposi sa prostora Crne Gore, pod naslovom “Czarnogorskie klimaty”, što u prevodu znači “Crnogorska obzorja”, autor je pisao na poljskom, a radi se o literarnim ogledima, književnim razgovorima, istorijsko-poetskim reminiscencijama, putopisnim fascinacijama… zapravo, o jednom vidu sociološkog situiranja savremenog života u našoj zemlji.
U knjizi su svoje mjesto našli, kao sagovornici Gžegoža Latušinskog, i Milovan Đilas, i tadašnji premijer M. Đukanović, i Jevrem Brković, i Mirko Kovač, i Ilija Lakušić, Nikola Gvozdenović, Ranko Radović, Slobodan Vukanović, Igor Rakčević, Ramiz Bašić; tu je i osvrt na poeziju Duška Novakovića, na Antologiju crnogorske poezije (prethodno prevedene na poljski)…
Sve su to tačke jednog znakovitog i veoma značajnog mozaika u koji su utkane slike našeg tekućeg života, kulturnog miljea, ali i onog svevremenskog koji je obilježio Crnu Goru, čiji današnji profil možemo i mi da dopisujemo. “Crnogorska obzorja” samo su jedan od 60 naslova objavljenih u izdavačkoj kući Agawa, kojom je Latušinski tako uspješno rukovodio. Agawa je izdavač i izbora iz poezije Slobodana Vukanovića.Tematska različitost, bogatstvo stilova i žanrova, prevodilačkih vještina nijesu vezani samo za poljske stvaraoce, već i za mnoge prevedene autore slavenskih i post-jugoslavenskih zemalja, koji su profilisali poetiku i filozofiju ovog izdavača.
Ovaj svijetli primjer otvorene književne saradnje koju su vezivali manje-više pojedinačna htijenja, vizije duhovnosti i nasušna potreba da se zađe u nove, nepoznate prostore i stvaralačke izazove pokrenuo je i pitanje: da li smo kao društvo, tj. na institucionalnom nivou, mogli da uradimo više? A trebalo je samo pokucati na vrata koja su nam bila širom otvorena, pokucati na već ponuđene šanse. Istovremeno, ponuditi i sopstvene vrijednosti, a imamo ih, da u transmisiji jezičkog prevoda i protoka do nove recepcije i novih čitanja, te vrijednosti postanu vidljivije i prisutnije, dalekosežnije i perspektivnije.
Da podignu analitički prag za svoje temate, problemske krugove, poetske vizije, pa i etička mjerila. Treba naglasiti ovom prilikom da je veoma zapažena zbirka pjesama “Crno igralište” (“Czarne boisko”) Balše Brkovića, koju je na poljski prevela Agnješka Šrajer, prokrčila svoj put do tamošnje čitalačke publike, i to kao finalista međunarodne nagrade Evropski pjesnik slobode 2021.
Ovdje je, samo ilustracije radi, dato nekoliko napomena o prevodu crnogorske književnosti na poljski jezik posljednjih godina. Situacija, međutim, nije ništa povoljnija ni kad je u pitanju prevođenje na druge jezike. To što pojedinci, uglavnom iz srednje i mlađe generacije pisaca, prateći različito profilisane evropske fondove, asocijacije i konkurse, uspiju da se izbore za prevod i štampanje svoga djela (a ponekad ne izostane ni nagrada), jeste za pohvalu.
Ali to je samo djelić ovdašnje književne produkcije koja bi svojim, onim vrijednijim dijelom, mogla da ima pristup “globalnom književnom tržištu”. Za male zemlje, a jedna od njih je i Crna Gora, čiji jezik i kultura nemaju ni upliv ni frekvenciju onih dominantno prisutnih u svijetu, pronalaženje puta ka svjetskoj umjetničkoj sceni svakako da zahtijeva dodatni napor i znanje, ali i mudrost koja češće zna da bude pravi podsticaj i kvalitetnije rješenje od onog što ga može pružiti određena finansijska podrška.
U tom kontekstu, samo da napomenemo: Sveslavensko književno društvo dodjeljuje Gžegožu Latušinskom 1994. godine visoko priznanje “F. M. Dostojevski” za veliki doprinos u zbližavanju srpske i poljske književnosti; Matica Hrvatska dodijelila mu je 2008. godine nagradu “Ljudevit Jonke” za izvanredna dostignuća u promociji hrvatskog jezika i književnosti u svijetu; tri godine kasnije, Udruženje književnika Srbije prima Latušinskog kao počasnog člana, a Književni klub “Branko Ćopić” uručio mu je Povelju za prevođenje Antologije srpske poezije XX vijeka. A Crna Gora? Tu je jedino Povelja za uspješnu saradnju, dodijeljena od strane Udruženja prevodilaca Crne Gore.
Kada je, prije pet godina, grupa crnogorskih pisaca i kulturnih radnika predala dopis - molbu Vladi Crne Gore da se Latušinskom, kao posvećenom prevodiocu crnogorske književnosti na poljski i promoteru najšireg spektra stvaralaštva i kulture na našim prostorima, u znak pažnje i zahvalnosti dodijeli priznanje - odgovora nije bilo. Ni do danas. Niti obrazloženja zašto ga nema.
Nažalost, u međuvremenu, tačnije 27. juna, 2020. godine, stiže vijest iz Poljske: nakon kraće bolesti, preminuo je Gžegož Latušinski, prevodilački gigant, kako su ga nazivali. Veliki pjesnik i veliki slavista, čovjek mira i nade, neumorni tragalac kroz jezičke dubine, magije i zagonetke, istovremeno. Ako su neki, da parafraziram naslov jednog filma, “izgubljeni u prevodu”, crnogorski pisci su se, zahvaljujući Latušinskom, “našli u prevodu”. Otuda, možemo reći da je u plodnoj, a tek započetoj saradnji, ostao ključ našeg izlaska na poljsku književnu scenu, ali i podsticaj i opomena, istovremeno, da se krene i prema drugim književnim destinacijama Evrope i svijeta.
Na kraju, da se vratimo na početak teksta, na tezu da fenomen književnog pisma ne poznaje granice. Granice su u ljudima, a ne u knjigama. Gžegož Latušinski je pokazao da je upravo u knjigama bio bezgraničan i kao čovjek i kao pisac.
Bonus video:
