Najbolji način na koji bi se crnogorska kinematografija mogla unaprijediti, popularizovati i postati vidljivija na međunarodnom nivou je da neko filmsko ostvarenje što prije osvoji zvučno priznanje poput Oskara za najbolji strani film, Zlatnu palmu, Zlatnog lava i slično. Iako je svjestan da nije lako i da je konkurencija velika, to je predlog koji je u razgovoru za “Vijesti”, iznio direktor za odnose sa medijima u Švedskom filmskom institutu Jan Jeranson (Jan Göransson).
Jeranson je do juče boravio u Crnoj Gori povodom manifestacije Dani švedskog filma i programa “Švedski vajb u filmu” koji organizuju Ambasada Švedske i Filmski centar Crne Gore. U Crnu Goru je stigao u nedjelju, otvorio manifestaciju u ponedjeljak, održao masterklas u utorak, a u međuvremenu se dodatno upoznao sa publikom ovdje, ali i radom Filmskog centra. Ipak, to mu nije prvi put u Crnoj Gori, pa se prisjeća nezaboravnog Perasta koji je posjetio kao gost Forteca filmskog festivala koji godinama organizuje producentkinja i glumica Jelena Mila sa ciljem povezivanja i upoznavanja nordijske i balkanske kinematografije.
”Bio sam u Crnoj Gori 2018. godine na Forteca filmskom festivalu u Perastu i oduševio se. Tada sam održao i masterklas studentima koji su bili veoma prijatni, zaiteresovani i pametni, uživao sam. Sada sam ovdje drugom prilikom i moram istaći da je i ovoga puta sve lijepo i veoma dobro organizovano. Nadam se da ću doći opet”, kaže on na samom početku razgovora.
Primjećuje sličnost u prirodi i pejzažu koji ima Crna Gora, a posebno preovladava njegovo oduševljenje Perastom, pa predlaže:
”Mislim da bi trebalo da napravite neki dobar film o Perastu, istorijske tematike. Možda već postoji, ne znam, ali mislim da bi to bilo fantastično jer čitav grad ima mnoštvo starih kuća i zgrada koje sve izgledaju kao muzeji. Toliko toga na jednom mjestu mislim da bi bilo odlično područje za snimanje “romcoma” (romantične komedije), ali još bolje, odnosno savršeno za stvaranje istorijskog filma”, poručuje on.
S obzirom na to da je u filmskom biznisu prisutan više od tri decenije, a da u Švedskom filmskom institutu radi od 2006. godine i da svake godine organizuje konferencije za medije, seminare, sastanke na Kanskom i Berlinskom filmskom festivalu, kao i tokom ceremonije za dodjelu nagrade Oskar, Jeranson je u razgovoru za “Vijesti” naveo nekoliko predloga čijom primjenom bi se mogla unaprijediti crnogorska kinematografija, funkcionisanje Filmskog centra, a najbolje bi bilo, kaže, osvojiti Oskara.
”Neko mi je rekao da je Filmski centar Crne Gore osnovan 2017. godine i moram da primijetim da je u pitanju prilično mlada ustanova. Drago mi je da postoji i da je prisutna na sceni, a nadam se da bi u budućnosti mogla da se spoji i sa arhivom (Crnogorskom kinotekom?) kako bi ponuda i domaćoj i inostranoj publici bila veća i bolja. To smo uradili mi u Švedskoj 1963. godine kada je Švedski filmski institut objedinio sve iz oblasti filma - i produkciju novih ostvarenja, ali i arhiviranje starih, uz digitalizaciju, restauraciju filmova i slično. Pored toga, svakako je bitno i biti prisutan na što više filmskih festivala širom svijeta. Za kraj bih poručio autorima da pokušaju da dobiju Oskara za najbolji strani film ili možda glavnu nagradu na Kanskom festivalu i sličnim velikim filmskim smotrama”, ozbiljno i zamišljeno priča Jeranson.
I ako možda nijesu bile takve ambicije crnogorskih autora, savjet koji je Jeranson uputio djeluje ohrabrujuće. Na pitanje ima li još neki dodatni savjet kojim bi olakšao posao nekom od naših filmskih majstora u trci za Oskara ili pak neku drugu veliku i važnu filmsku nagradu, Jeranson sa osmijehom odgovara da je svjestan velike konkurencije i ističe da to ne znači da je bilo šta nemoguće.
”Mislim da je mnogo ljudi iz svijeta filma zainteresovano za ovaj region i za kinematografiju ovog regiona, pa samim tim i Crne Gore. Važno je umrežiti se, biti vidljiv i predstaviti se na što više festivala A kategorije, razgovarati sa agentima prodaje, raznim distributerima i slično. Naravno, sve to je veoma teško, konkurencija je velika, a filmska industrija brza i nemilosrdna, ali sve je moguće ukoliko kvalitet i ambicije postoje”, kaže on.
Prije nego što je počeo da radi za Švedski filmski institut, Jeranson je radio pri Nacionalnom odboru filmskih cenzora, ali i na televiziji Canal+, gdje je pisao filmske kritike i bio urednik časopisa Canal+. Čest je gost na televiziji i radiju gdje govori o novim filmskim dostignućima, a takođe je učestvovao u nekoliko međunarodnih dokumentarnih filmova. Tri puta je bio jedan od domaćina gala ceremonije švedske nacionalne filmske nagrade “Guldbaggen”. Pored brojnih prestižnih festivala na kojima je bivao angažovan, Jeranson je 2020. bio i član žirija Balkan New Film Festival-a (BaNeFF) koji u Švedskoj već više od decenije organizuje Jelena Mila. Sve to čini da je upućen u aktuelnosti balkanske kinematografije.
”Jedne godine sam bio član žirija BaNeFF-a, godinu prije proglašenja pandemije. To je bilo veoma interesantno iskustvo. Takođe, ja sam i član Evropske filmske akademije (European Film Academy) EFA, u sklopu čega sam bio u prilici da gledam nekoliko filmova iz različitih balkanskih država. Ove godine je film ‘Quo vadis, Aida’ osvojio nagradu za najbolji evropski film, a pored toga mnogo mi se dopao i njen film “Grbavica” koji je sjajan. Upoznao sam rediteljku Jasmilu Žbanić i mogu da kažem da mislim da je nevjerovatno talentovana i da je veoma dobar primjer za sve druge reditelje iz ove regije”, ističe on.
Na pitanje šta je ključno da bi se kreirao dobar i kvalitetan film, kaže da je u pitanju čitav proces koji obuhvata mnogo toga, od odabira teme, osluškivanja potreba publike, do marketinga.
”Prije svega, mislim da tema svakog filma igra veliku ulogu u tome kako će ga publika i kritika prihvatiti, ali i u načinu na koji će on kasnije komunicirati sa publikom. Svakako, mislim da svi koji se bave filmom treba da osluškuju publiku i njihove želje, ali i da imaju što je bolje moguće razvijene odnose s medijima i dobar marketing za film. Publici treba priuštiti da zna sve novitete vezane za neki projekat, od prvobitne ideje, preko razvoja pa dalje, prije i posle snimanja. S tim u vezi, mislim da na najbolji način treba koristiti društvene mreže, Fejsbuk, Jutjub, Instagram, TikTok i slično, putem kojih kompletna ekipa može da komunicira s javnošću i čuje njihove glasove, afinitete i sugestije. A onda, od posebne je važnosti dobro marketinški najaviti premijeru filma i projekcije koje slijede. Nakon toga treba pokušati prikazati film u što je više zemalja moguće, a uz to pokušajte i da prisustvujete projekcijama i razgovarate sa publikom na filmskim festivalima i slično. Nekada sve to može biti teško za reditelje (i ostatak ekipe) jer je sve to veoma naporan proces, a kada uzmete u obzir da snimanje filma takođe nekada zna biti prilično iscrpljujuće, onda se može desiti da nema snage za taj finalni korak, što obično bude greška. Zato kažem, treba posvetiti što više pažnje publici”, savjetuje Jeranson.
Tome doprinose događaji i manifestacije upravo poput Dana švedskog filma koja je organizovana u nekoliko crnogorskih gradova, a koja se danas i zatvara. Jeranson ocjenjuje da je to dobar potez Filmskog centra Crne Gore.”Mi u Švedskom filmskom institutu takođe imamo dane i manifestacije posvećene kinematografiji drugih zemalja, od onih posvećenih ostvarenjima iz Norveške, preko Indije do Južne Amerike, a takođe imamo i festival posvećen balkanskoj kinematografiji. Mislim da su takve stvari važne jer publika i struka upoznaju nove kulture, ali i poslovnu klimu i načine funkcionisanja drugih filmskih organizacija. Ono što je interesantno kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana, jeste da su mnogi ljudi došli u Švedsku tokom šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina, ali i tokom rata, a ponajviše ih je Srbije i Crne Gore. S obzirom na to da u Švedskoj živi mnogo ljudi koji potiču iz bivše Jugoslavije i država nastalih njenim raspadom, mislim da je veoma važno za njih da vide filmove iz svojih zemalja u kojima više ne žive. Svako, neki od tih ljudi su se kasnije vratili u zemlje iz kojih potiču i tako sa sobom ponijeli dio duha švedske kulture natrag. Pa ipak, i zbog takvih slučajeva je interesantno gledati filmove različitih produkcija. U svakom slučaju, gledajući ostvarenja različitih produkcija, svi su na dobitku”, zaključuje Jeranson.
Priroda igra važnu ulogu u svim švedskim filmovima
Švedska i skandinavska kinematografija ima jedinstven stil i izraz po kojem se ističe, posebno posljednjih godina, a Jan Jeranson smatra da je jedan od ključnih razloga tome i priroda.
”Mislim da mi u Švedskoj imamo dugu tradiciju njegovanja i prikazivanja prirode na filmu. Prirodni predjeli u švedskim filmovima nerijetko igraju glavnu ulogu, baš zbog toga što imamo fantastične i spektakularne pejzaže koji se mogu iskoristiti za ostvarenje bilo koje tematike. Ako se vratimo u zlatno doba švedskog filma i period nijemog filma, takođe ćete vidjeti da je priroda veoma važan i neodvojiv segment i u tim ostvarenjima. Svakako, slične stvari vidim i u vašoj državi, Crna Gora ima predivnu prirodu, ali i u filmovima sa ovog podneblja”, zaključuje on.
Superheroji ne bi trebalo da dominiraju bioskopima
Jan Jeranson u razgovoru za “Vijesti” otkriva da je ljubitelj istorijskih filmova, a baš takav jedan je predložio da se napravi o Perastu. Dobar film je onaj koji ne pruža samo zabavu, već gledajući nešto i naučite, otkrijete ili spoznate, tvrdi on.
”Ja volim istorijske filmove, jer istovremeno mogu da naučim nešto i saznam nešto novo i interesantno iz naše prošlosti. Takođe, volim političke filmove, kao i one koji govore o LGBT populaciji, jer mislim da oni treba da budu više zastupljeni i vidljivi u kinematografiji, što bi bilo dobro i za publiku i za njih same. Pored toga, mislim da je važno praviti priče u kojima su žene protagonisti. Naravno, važno je imati što više žena u oblasti filma, kao rediteljke, scenaristkinje i slično, ali mislim da je važno i da ženske priče nekada na snažan i efektan način ispričaju muški autori. Naravno, volim i kada me film dobro zabavi, pa ne bih izostavio ni horor ili naučnofantastične filmove, ali ne sve”, iskreno odgovara Jeranson. Na pitanje šta misli o sve češćim filmovima čiji su protagonisti superheroji, ali i o onima koji budu “urnebesno” popularni jedno vrijeme, a onda ih svi zaborave, kaže da ih i sam gleda, ali misli da ne bi trebalo da budu nosioci bioskopskog repertoara.
”Znam tačno na šta mislite, to su oni filmovi koje pogledate jedan dan, a narednog ih se ne sjećate, ili kao što kažu ‘Na jedno uvo ušlo, na drugo izašlo’ (smijeh). Naravno, u potpunosti poštujem sve ljubitelje Marvelovih filmova, na primjer, jer ih i ja sam gledam, ali ne prečesto. Mislim da takvi filmovi ne bi trebalo da dominiraju bioskopskim repertoarom. Mislim da bi veliko platno trebalo da bude namijenjeno artističkim, umjetničkim filmovima. Tako, ako volite arthouse filmove treba da imate mogućnost da ih gledate na velikom platnu”, tvrdi Jeranson.
Bonus video:
