Kraljica Artemisija od Halikarnasusa, Rejčel Vol, Meri Kričet, Lej Šo Žen, Stikl, lejdi Elizabet Kiligru..., samo su neka od imena koja otkriva ili na koja podsjeća umjetnica, istraživačica i feministkinja iz Austrije, Elisa Andesner na jednom od svojih radova velikog formata. U pitanju su imena žena pirata ili ti piratkinja koje su zaista postojale kroz istoriju, od antike do modernog doba.
Baš zbog toga što malo ko zna za bilo koje od imena sa fotografije na kojoj Andesner stoji nalazi u samom centru držeći u ruci raširenu hartiju sa imenom koje se čini možda i najpoznatije od svih “Bildet Banden!” (Pipi Duga Čarapa), umjetnica je odlučila da započne projekat “Pirate women”, odnosno “Žene pirati”, a istoimena izložba otvorena je krajem marta u podgoričkoj galeriji “Art” na Trgu nezavisnosti i dostupna za posjetioce do 28. aprila.
Sve je krenulo pitanjem da li je bilo žena pirata u istoriji, da bi pitanje zašto mislimo da je odgovor negativan podstaklo na razmišljanje, a sljedeće ko su žene pirati današnjice pokrenulo veliki umjetnički, društveno-angažovani projekat u kojem su učešće uzele i žene iz Crne Gore, a rezultat predstavljen u jednoj od galerija JU Muzeji i galerije Podgorice.
Tim povodom, Andesner za “Vijesti” ističe da je oduševljena reakcijama publike i da nosi pozitivne utiske sa otvaranja izložbe koja je realizovana uz podršku ambasade Austrije u Podgorici, Pokrajine Gornja Austrija, Linz Kultura i Opštinskog udruženja žena u Lincu, dok su prijatelji izložbe nevladine organizacije Asocijacija Spektra, Queer Montenegro i Stana.
Elisa Andesner u razgovoru za “Vijesti” govori o tome kako je došlo do saradnje sa ženama piratkinjama iz Crne Gore, nudi nove poglede na ženu, ženstvenost i ljepotu, govori o ljepoti i doživljaju lijepog danas, priča o feminizmu i idejama od kojih polazi i saznanja do kojih dolazi.
Izložba “Žene pirati” otvorena je u Podgorici do narednog četvrtka. Prije svega, zašto baš “Žene pirati” i kako je tekao umjetnički proces koji je rezultirao ovom izložbom? Kako je došlo do Vašeg istraživanja piratstva, ali i fokusa na žene?
Žene pirate vezujem za iskustvo koje me je povelo ka razmišljanju o raznim legendama o piratima za koje se vezuje interesantna istorija, interesantan osjećaj i emocije, a odjednom sam se zapitala da li je bilo žena među piratima. Bila sam ubijeđena da nije da bih kasnije, nakon dužeg istraživanja, shvatila da je zapravo bilo mnogo žena pirata u prošlosti. Tako sam došla do imena i podataka koji pokazuju da su žene pirati stvarno postojale i da ih je bilo još u antičko doba.
Pa ipak, nekako je ostavljeno ustanovljeno u društvu, ili možda samo na filmovima, da žena na brodu donosi nesreću...
Pa jeste, vjerovalo se da žena na brodu donosi lošu sreću. Možda su se zbog toga žene pirati oblačile kao muškarci. Ali ipak, pogledajte ovu veliku fotografiju na samom ulazu u galeriju, na njoj su ispisana imena mnogih žena pirata iz istorije, onih žena koje su stvarno postojale i stvarno bile pirati. Tu je, recimo kraljica Artemisija, ratnička kraljica Halikarnasus (Queen Artemisia of Halicarnassus) koja je živjela je u antičkom dobu... Sa druge strane, imamo i Meri Kričet (Mary Critchett) koja je živjela je u 18. vijeku i bila jedna od četiri žene koje su ostale upamćene iz Zlatnih godina piratstva (1650-1730). Tu su i mnoge druge... Kad sam došla do svih tih podataka, prvenstveno imena, bila sam zbunjena i zapitala sam se zašto sam uopšte mislila da su pirati isključivo muškarci? Odgovor je zato što i dalje muškarce i žene dijelimo po rodnim ulogama i stereotipima, pa tako muškarce povezujemo sa onim što slika pirata predstavlja za nas - oni su avanturisti, slobodni, poletni, borbeni i mogu da rade šta god (po)žele, dok za žene sve to nije prihvatljivo i one su fine, dobre, kulturne. Ipak, sve to nije baš tako.
Nažalost, čini mi se da je ta kultura predrasuda i stereotipa prisutna i danas...
Jeste! Vidite da je bila prisutna čak i u mojoj glavi. Iako za sebe smatram da sam feministkinja, prva reakcija mog mozga bila je “Ne, žene pirati ne postoje”. Bilo mi je važno da se to promijeni u mojoj glavi i generalno u načinu shvatanja i razmišljanja o ženama. Tako sam krenula da istražujem i radim seriju slika kojima ću proširiti tradicionalnu sliku ženstvenosti i onoga što smatramo za ženstveno. Baš zbog toga su specifične grupne fotografije koje prikazuju različite žene koje zauzimaju stavove i poze koje im odgovaraju. Neko bi rekao da su to muške poze, ali ne, to smo mi, žene! Mi smo takve kakve jesmo i ne izigravamo muškarce, već smo jake i tako smo se i postavile. Poenta je bila da se svaka od nas pronađe i oslobodi, prihvati sebe, stane kako joj odgovara, zauzme položaj, pokaže sebe kroz tu fotografiju, tada shvatimo da možemo da radimo i budemo ono što jesmo kako god da želimo. I sve to su takođe ženske karakteristike. Sloboda i volja nijesu samo muške osobine.
Na Vašim fotografijama nalaze se i neke djevojke/žene iz Crne Gore. Kako je došlo do te saradnje?
Kada sam dobila poziv direktora JU Muzeja i galerija Podgorice, Vučića Ćetkovića, da se izložbom predstavim ovdje u Podgorici shvatila sam da želim da napravim fotografije ljudi odavde koje će govoriti o tome ko su žene pirati u Crnoj Gori. Vučić me je pozvao da se dogovorimo oko koncepta, ja sam mu rekla o čemu sam razmišljala i naglasila da želim da publika u Crnoj Gori vidi svoje žene pirate. Njega sam pitala da mi preporuči one koje on prepoznaje kao takve u društvu, a njegov odgovor bio je predlog saradnje sa aktivistkinjama iz LGBTIQ zajednice za koje je kazao da istinski jesu ono što žena pirat predstavlja. One se bore za mnogo stvari, objasnio mi je, za jednakost, slobodu, bolje društvo, aktivne su i angažovane. Nakon što sam sa oduševljenjem prihvatila taj predlog njih šest su se međusobno organizovale, tako da ja nijesam ni imala mnogo posla onda. Bilo mi je zadovoljstvo sarađivati sa svima njima.
Sarađivali ste sa aktivistkinjama, piratkinjama koje po zanimanju nijesu modeli i koje se bore za sebe, svoj po položaj u društvu otvarajući vrata i drugima. Da li Vam je saradnja sa takvim ličnostima predstavljala dodatni izazov?
Tako je i zaista sam srećna zbog toga što se nijedna od njih ne bavi profesionalno modelingom, a ja tako nešto nijesam ni tražila. Ono što sam željela jesu prave osobe ispred kamere. Željela sam normalne ljude, žene onakve kakve jesu. Ni ja nijesam model, ali sam fotografisala samu sebe. Ove fotografije ne govore o površnoj, fizičkoj ženskoj ljepoti i njihova poenta nije reklama u tom smislu ili pogled na žene na takav način. Ove fotografije svjedoče postojanju različitih tipova žena koje postoje i koje treba da postoje, jer ljepota je u različitostima. Biti različit i drugačiji, sa različitim bojama kože, različitim polovima, položajima, sa sopstvenim crtama lica i slično... Znate, važno mi je da naglasim da postoje ljudi koji su savršeno lijepi, iako se ne uklapaju u današnje stereotipe izgleda i ne uklapaju se u nametnute standarde ljepote, mode i slično. Takođe, na svojim fotografijama želim da vidim karaktere ljudi na njima.
Možete li sve to povezati sa današnjim pogledima na ljepotu, posebno kada su u pitanju žene? Djeluje da one prolaze kroz mnogo više (pr)ocjena na ljestvici kriterijuma za lijepo, ali isto tako lako bude meta osuda, kritika, različitih komentara... Ono što je evidentno jesu i nametnuti okviri i konture koje se tiču tjelesne mase a nemaju veze sa zdravljem, oblikom figure, a tek “sezonska” frizura, oblici usana, obrva i još mnogo toga učinilo je da crte lica, oblik tijela i čovjek sam po sebi postane dio brze mode koja globalno uniformiše pojedince...
Da, tako je, to su sve neki sveprisutni nametnuti standardni. Saglasna sam da je mnogo više problema za žene nego za muškarce na tom polju, zbog toga što se žene još uvijek posmatraju kao objekti, da li seksualni objekti, objekti za dekoraciju, ili kako već. Zato je pritisak na ženama mnogo veći i zbog tog takvog pritiska se očekuje da sve žene izgledaju kao modeli, kao ljudi iz magazina i da se ponašaju po nekim očekivanim principima. Takođe, ono što se sve više očekuje od žena je i da što duže izgledaju mlado i da se odupru godinama kako god znaju, najčešće uz pomoć raznih preparata ili estetskih zahvata. Kada gledate filmove rijetko ćete vidjeti realne, starije ili sredovječne ljude, a čak i kada su mladi ljudi u pitanju uvijek će biti zastupljeni neki koji su oličenje fizičke ljepote...
Postoji li još uvijek različitost u ljepoti, ali i ljepota različitosti, pa onda i ljepota duha?
Postoji, ali nažalost djeluje da danas svi (ili velika većina) teže tome da izgledaju isto. Problem je u tome što nijesmo svi isti i ne možemo svi izgledati isto, a to ne shvatamo. Mnogo je bolje i ljepše biti ponosan na različitosti, na sopstvene crte koje nas čine jedinstvenima, pa i kada nam se ne dopadaju, ali ih treba zavoljeti a ne ispravljati i utapati u masu.
Može li umjetnost nešto promijeniti u svemu tome?
Ono što meni lično najviše znači u umjetnosti je rezultat rada, a najvažniji od svih rezultata za mene je upoznavanje novih ljudi, najčešće jakih, interesantnih i samosvjesnih žena. Ta mreža ljudi i žena raste sa svakim novim projektom i istraživanjem i sve se zasniva na tome. Tim putem, nadam se, utičem i na one koji učestvuju ili kasnije gledaju moja djela. Ne mislim da umjetnost može promijeniti nešto drastično, ali vjerujem da može da inspiriše i podstakne ljude da razgovaraju, razmišljaju, možda i da promijene sopstveno mišljenje. Umjetnost je vrsta edukacije i obrazovnog procesa, na neki način. Umjetnost je tu i da oplemeni, ali i da pokrene razne važne teme i razmišljanja.
Feminizam je inspiracija za umjetnost koju stvaram
Rekli ste da ste feministkinja. Kako kroz svoj rad povezujete feminizam i umjetnost?
Za mene je feminizam inspiracija za umjetnost koju stvaram. Feminizam mi je neophodan za rad, za istraživanje, za stvaranje, zbog toga i pribjegavam što češćem razgovoru o feminizmu i feminističkim temama jer me to dalje inspiriše za novi i budući rad. Feminizam je sadržina i suština mog rada. Mislim da umjetnost može promovisati feminizam na pravi način i ne samo feminizam, već i razgovor na bilo koju temu i razmišljanje o važnim društvenim temama, što je od posebnog značaja.
Ove fotografije ne govore o površnoj, fizičkoj ženskoj ljepoti i njihova poenta nije reklama u tom smislu ili pogled na žene na takav način. Ove fotografije svjedoče prisustvu različitih tipova žena koje postoje i koje treba da postoje, jer ljepota je u različitostima. Biti različit i drugačiji, sa različitim bojama kože, različitim polovima, položajima, sa sopstvenim crtama lica i slično... Znate, važno mi je da naglasim da postoje ljudi koji su savršeno lijepi, iako se ne uklapaju u današnje stereotipe izgleda i ne uklapaju se u nametnute standarde ljepote, mode i slično
Bonus video:
