BOŽO KOPRIVICA: “TVOJ STAS JE PLES”

More, svijetla u brdima

Josip Pupačić nikad ne pjeva bez svog srca, bez svog ludog srca: koje leti, koje iščezava dok ga ne sustižem. Nije ga nikad stigao, lebdi u njegovim stihovima

2409 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Za N. Š.

Junska noć, lipanj, pa 1975, znam da je bio petak. Poslije utakmice na Kalemegdanu Dragan Lubarda, moj učitelj linije i ja krenuli u Kinoteku (Kosovska) da gledamo film Nikolaja Eka Put u život. U Vasinoj ulici Dragan L, iz čista mira, zaustavlja taksi: Do Zagreba. Nosimo lake sportske torbe i taksista misli da smo neke lutalice: To vam je blizu, ne mogu da uđem u Knez Mihailovu, do ekspres restorana Zagreb, više sam volio dok je bio Ruski car. Do hotela Dubrovnik u Zagrebu, Ljudevita Gaja 1, kaže mirno Dragan Lubarda. Već je oko 9 sati, iz hotela prelazimo u kafe Čarli, u istoj je to ulici. Vlasnik Mirko Braun, desni bek Dinama. Pijemo kafu i konjak, ulazi oriđinal 50-ak godina. Povisok, mršav, blijed, s malim ožiljkom ispod lijevog oka, zelene, zelene oči. U ruci drži tri knjige i raširi ih po stolu kao lepezu. Biram Kiše pjevaju na jablanima Josipa Pupačića. I otvara se pjesma: U ono more duboko/Pobjećiću iz ovog mraka,/i smjelo ući u njeg/sa štampom čarobnjaka.

Reč zvezda mogu da podnesem samo u ijekavskoj varijanti: Zvijezda da mi je biti/živjet kao zvjezda/negdje visoko, visoko./Da netko za mene, brojeći zvijezde, kaže:/Ono je moja zvijezda./Zvijezda da mi je biti.

Rez. Bašta kafane Proleće, početak juna, pa prošlo je tri-četiri godine od Zagreba. Probdjeli smo cijelu noć: Dva jelena, Poslednja šansa, bife Lasta kod JAT-a. Treperimo, blizu je 11 sati, ćutimo, uglavnom, ali je blizu bezrazložnih polupijanih čarki. Odlaze polako moji poznanici. Držim visoko glavu da ne klonem, ponekad se i oči zatvore. Na stolu moj blok, zelene korice, unutra sveska svaštara i dvije knjige. Nosim uvijek taj blok, varam da sam još student. Kroz blagu koprenu čujem: - Izvinite, da li je tačno da se iz ove bašte može vidjeti Avala? - Sačekajte da se, u podne, kazaljke poklope i voljom održite ovo sunčano vrijeme i vidjet ćete Avalu, plavu, moj Sibe poludjeli: Poljem dalekim prolazi/veliko stado jaganjaca./Dva jablana u daljini/dva jastreba u visini./Ždrebe jedno poigrava poljem./Radost, beskrajna radost,/u malenom srcu mojem.

- Čitate Biljanu Jovanović? - Da, vi ste s mora, iznenadila je moja ijekavica. - Ne, iz Crne Gore, iz grada N. Sjedite. Otvaram lijeno lijevo oko, još imitiram Ričarda Vidmarka, sklonila se Silueta sa mog sunca. I vidim vitku plavu djevojku kratke kose u lakom mantilu, dužine Volter Hila, u lakoj haljini do sredine butina i starkama višnja boje: Došli ste da upišete akademiju? - Ne, studiram povijest umjetnosti u Zagrebu, a došla sam da vidim odavde Avalu i pojedem jetrice. Ovo vino je ...? - Vlasotinačka plemenka, i za vas jedna čaša. - Vi ste jedinac? - Ne, imam Dubrovkinju i tri brata. Mala, dramska stanka, i čujem: Kad sam bio tri moja brata i ja,/kad sam bio/četvorica nas./Imao sam glas kao vjetar,/ruke kao hridine/srce/kao viganj./Jezera su me slikala/dizali su me jablani... - Ipak ste došli da upišete akademiju, a i ja se spremam: Livade su me voljele./Nosile su moj glas/i njim su sjekle potoke./Radovao sam se sebi./Imao sam braću (Imao sam uspravan hod.)/To su bila tri moja brata./Moj brat, moj brat i moj brat.

Omamljen od dijaloga, otpio sam vino, pogledao u oči Siluetu, hodom, do posljednjeg daha, otišao do šanka, poručio tri deci vlasotinačke plemenke i sifon malo reš jetrice, paški sir i zelenu salatu. Platio i nestao. Kad je hor na vrhuncu moraš izaći iz crkve. U tome je ljepota. Saznaću da je ime djevojke Zdenka i da je iz grada Lovrana, tamo gdje je moj treći brat služio mornaricu. Prvi brat je služio vojsku u Varaždinu, a drugi u Petrinji.

Tri brata Josipa Pupačića (bio sam u njegovoj ulici u Dubrovniku) stradala su od strujnog udara u hidrocentrali na rijeci Cetini. Brat Vicko u leto 1945. U ožujku 1946. brat Ivan. A brat Ante u travnju 1952. I Pupačićeva pjesma Nesagrađena kuća: Nema vrata ni prozora,/ni krova, tvoja kamena kuća,/jer ti si gradio kuću od plavca kamena, od kamena tvrdog kao san./I sišao sam u podrum u kojem otac riše svoj povratak./I kuća je tvoja narasla jedne večeri./I mrak su svrdlari prozori njezini. Igrali su čempresi./Svirala je noć. I krupnjali su tvoji snovi.../Godine urlaju po starom zidu, mili moj./I ruše tvoj dlan. Tvoj san./Kuća je samo temelj, nacrt tvoje smrti: Brate moj!/Otišla je kuća. Otišla je kuća. Otišla je kuća tvoja.

Pjesnik obitelji Josip Pupačić. Porodica je zvijezda, jablan, rijeka Cetina, Slime, otac, braća, majka, sestre. Pupačić je pjesnik ljubavi. Teško je odoljeti, ove sam stihove govorio pred, uglavnom, ženskim profesorskim konzilijumom, odjel psihijatrija na VMA: Nazvao sam je/vidrom i lasicom, rijekom i pašnjakom,/srnom/i jagnjetom. Jer se svlačila kao zora,/jer se podavala kao svijeća/i otimala kao živica.

I još stih iz pesme Blag je tvoj smijeh: Tvoj stas je ples.

Josip Pupačić nikad ne pjeva bez svog srca, bez svog ludog srca: koje leti, koje iščezava dok ga ne sustižem. Nije ga nikad stigao, lebdi u njegovim stihovima.

Pupačić je vidio svoj ambis, svoju smrt u pjesmi Poskok: Znam da me čeka/mrk i crn, spleten, skamenjen i suncem./I da će slomiti/svoj zub/u mome zatiljku./I da će/otrovanu/moju krv/pobjedonosno/piskati/u nebo.

I stihovi iz rukopisa Moj križ svejedno gori: I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi/I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju.

Dana 23. svibnja 1971. Josip Pupačić sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom poginuo je u avionskoj nesreći. Tupoljev 134a letio je iz Londona prema Omišlju na ostrvu Krk i upao u strašnu oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, udario krilom u pistu i zapalio se. Od 76 putnika preživio je samo jedan.

Mogao bih se gotovo u nedogled sjećati stihova iz pjesama Josipa Pupačića: Nokturno, Scherzo, Zavlitlani tjedan, Ptice u zatišju (I jedan ja s pjesmom u krvi), Spasenje noći, Otuđena balada, snivana snivaš, Slime, Akvarel... Al hitam, hitam prema pjesmi More. Iz Pupačićevog rodnog Slimena, blizu one bistre Cetine moglo se, i nije se moglo videti more. Tu pjesmu mnogi tumači vide kao pejzažnu, nostalgičnu, kao mediteransku. A nije. To je njegova himna noći, to je ljubavna pjesma, dostojna jednog opusa. Među najljepšim pjesmama jugoslovenske poezije 20. stoleća: i gledam more gdje se k meni penje/i slušam more d o b r o j u t r o veli/i ono sluša mene ja mu šapćem/ o d o b r o j u t r o more kažem tiho/pa opet tiše ponovim mu pozdrav/a more sluša pa se smije/pa šuti pa se smije pa se penje/i gledam more gledam more zlato/i gledam more gde se k meni penje/i d o b r o j u t r o kažem m o r e z l a t o/i d o b r o j u t r o more more kaže/i zagrli me more oko vrata/i more i ja s morem zlatom/sjedimo skupa na žalu vrh brijega/i smijemo se smijemo se moru.

Gotovo da je nemoguće naći rimu za poeziju Josipa Pupačića, a ipak sam je našao u pjesmi Miodraga Raičevića Svetla u brdima (Milanu Tucoviću): O, mala svetla u brdima, šta nam to javljate?/Čije živote krijete u plamenim srcima,/tako sićušna i uporna?/Ta mala svetla koja smo nekad bili,/dok nismo sišli u grad, i danas svetle,/iako su ostala bez nas./Tako će i sunce, jednom, kad nas ne bude,/izaći veliko i sjajno (kao iznad Zvezdare),/ali ona mala svetla u brdima/ostaće ista kao što su i bila,/bliska, a tako daleka, kao sećanje/na nešto što smo voleli, pa zaboravili,/čega se sećamo kao nečeg što smo zauvek izgubili./Zato ih, u sumrak, tražiš u daljini,/tamo u brdima gde noć svaki poraz/pretvara u ničiju pobedu./Da rezimiramo:/Ta noć koja stiže na prstima, slazeći niz brda,/nikad neće pogasiti svetla u našem sećanju,/mala svetla koja su danas samo senka nečega/što nam je bilo obećano, a nikad istinski dato.