Često se može čuti da ovo vrijeme liči na devedesete.
I liči.
Oblaci tmasti vuku se po crnogorskom nebu; kao zla kob prikradaju se sumorne godine...
Bilo je to vrijeme kada sam, na podgoričkom Trgu Ivana Milutinovića, ugledao svog profesora đe u dugom redu smjerno čeka džak brašna!
Je li to nekakav crnogorski usud!?
I Njegoš vaktile zavapi: Bože dragi koji sve upravljaš... provedri mi više Crne Gore, uklon’ od nje munje i gromove i smućeni oblak gradonosni...
Devedesetih su otišle u svijet desetine i desetine hiljada mladih, visokoobrazovanih ljudi. Prali tanjire po restoranima i mrtvace po grobljima; radili poslove “koje oni nijesu šćeli”. legendarna glumica Mira Furlan, junakinja filmova znamenitog crnogorskog reditelja Živka Nikolića, u Los Anđelesu konobarica...
Slute se devedesete...
Političarima puna usta “građana”. A građanima se suše crijeva.
Cijene divljaju.
Današnji tridesetogodišnjaci i tridesetogodišnjakinje, koji su se devedesetih rađali, ne znaju u kakvim smo jadima živjeli.
Devedesete... Ne ponovile se!
Inflacija je ludovala; dinar bezvrijedan. Za platu ste jedva mogli kupiti teglu džema. I što još? Možda kesicu bibera! Što još? Ništa!
A crnogorski iseljenik, Vojislav Krstov Martinović, rođen 1915. na Cetinju, imao je dvije godine kada se s roditeljima uputio u Južnu Ameriku; odrastao u,Argentini. Vrstan publicista. Često je objavljivao članke u naprednim iseljeničkim listovima, šireći istinu o svojoj staroj domovini. Istina i pravda, kao osnovne ljudske kategorije, dopirale su tako do sjetnih iseljeničkih duša. Osnivao je i radovao se formiranju svakog novog crnogorskog društva širom Južne Amerike. U sjećanju mu je posebno ostalo Društvo “Durmitor” u Kordobi. Zahvaljujući iseljenicima, crnogorska kultura dopirala je do Južne Amerike.
- Članovi “Durmitora” su 1938. godine u Kordobi izveli djelo kralja Nikole “Knjaz Arvanit Crnojević, brat Ivan-begov” - pričao mi je Vojislav Krstov Martinović. - Na pozornici je prikazano jedno od najznačajnijih književnih djela kralja Nikole. A onda je nastalo veselje, pa je naša mladež dočekala zoru igrom i pjesmom...
Crna Gora je jedna jedina. Neodoljivo vuče. Poslije decenija provedenih u Argentini, zajedno s majkom i sestrom, Vojislav K. Martinović, riješio je da se vrati u rodni kraj.
U rascvjetalom, raspjevanom, Borhesovom, divnom Buenos Airesu, prodali su svoj restoran, došli u zavičaj i ušteđevinu uložili u ovdašnje banke.
- Naš povratak dovoljan je dokaz koliko smo željeli da se ostvari - kazivao je Vojislav K. Martinović. - Da se iz divne gostoljubive Argentine, zemlje u kojoj smo moja sestra i ja proveli naše djetinjstvo, mladost i poodmakle godine, ostavimo rođake i veliki broj prijatelja, vratimo u Crnu Goru...
Svoje pare više nijesu viđeli. I da nije bilo Veljka Milatovića, koji im je pomogao da dobiju neveliki stan u Titogradu, završili bi na ulici...
Početkom 1993. izišla mi je iz štampe zbirka putopisa o iseljenicima, “Djetelina sa četiri lista”, koju je sjajno opremio moj drugar, istaknuti crnogorski slikar, Božidar Pavićević Zodijak. Recenzenti Dušan Kostić i Kosta Radović.
Inspiracija za naslov - iseljenička. Kad je slikarka Nada Luković Zorić, početkom šezdesetih, krenula iz domovine u Ameriku, ubrala je djetelinu s četiri lista i stavila u svoj pasoš.
- U Firenci mi ukradu taj pasoš - sjeća se Nada. - Onda ja nađem dvije djeteline s četiri lista. I ovdje, u titogradskom parku na Kruševcu, naiđem na djetelinu s četiri lista. Presrećna sam zbog toga. Metnula sam je u Bibliju koju stalno nosim sa sobom. To znači da ima nešto, neki znak; opet ću se vratiti u Crne Goru. Ta djetelina s četiri lista, to je sreća; kao da me Crna Gora zove...
Živi u Los Anđelesu. U Titogradu je, u Galeriji Doma omladine “Budo Tomović”, izložila svoja platna. Zatim je prenijela izložbu u Mostar.
I: podsjećanje...
... Putujem Skandinavijom s titogradskim Kulturno-umjetničkim društvom “Aluminijum”, u organizaciji Matice iseljenika Crne Gore.
Dok zurim kroz prozor autobusa, na dugom putu od Geteborga do Stokholma, razmišljam, nešto, o vremenu i ljudima; prolaznosti. Bože, kao da je juče bilo! Ove riječi izgovorili su mnogi prije mene, a biće tako, vjerujem, i poslije... Obale Lima. Ljeto. Beranska gimnazijalka, Ljiljana, s knjigom u ruci...
Ukazuje se snjegopadni Stokholm, glavni grad Švedske; pristanište na Baltičkom moru; izgrađen na malim ostrvima i rtovima, međusobno povezanim brojnim mostovima. Razvijena industrija, brodogradnja, mašinogradnja... Najstariji dio grada potiče iz sredine XIII vijeka. Prepun ustanova kulture; poznat i po Nobelovom institutu...
Šveđani vrijedni; dani kratki, s malo sunca, ali pšenicu uzgajaju ne samo za svoje potrebe, već i za izvoz!
Vjetar huji; štipa zima, sura, stokholmska.
Noć: a kao dan... Ansambl Kulturno-umjetničkog društva “Aluminijum”, igrom i pjesmom, oduševljava publiku... Toplo je u Iiseljeničkom klubu “Sutjeska”, u srcu Stokholma. Atmosfera, kazati se ne može.
A sekretar “Sutjeske”, Dragan Ivanović, zubni tehničar iz Sokoca, raspričao se o Starom kraju.
- Nije nama, ovdje, ni malo bolje nego tamo - veli Ivanović tmulnim glasom. - Nema ovdje onog našeg uživanja. Mi se razveselimo kad nam neko dođe iz domovine. Odavde bih radije ulagao dolje, jer ovdje meni srce ne ulaže...
Našem stolu prilazi visoki brkajlija:
- Traži vas Ljiljana!?
Književnica i nekadašnja predsjednica švedskog PEN centra, Ljiljana Boričić Dufgran dugo je u Švedskoj. Suprug Koni, Šveđanin. Djeca, Helena i Štefan, govore po crnogorski...
- Mog supruga upoznala sam u domovini. On je najbolji primjer kako se od Šveđanina može napraviti Crnogorac. Više zna o Crnoj Gori nego ja - kaže Ljilja. - A kada sam došla ovdje, o Švedskoj nijesam znala više negoli moja baba. A, nije bilo lako, nije... Poslije nekoliko mjeseci otišla sam u Stokholmsku gradsku biblioteku. Nađem Andrića, počnem u autobusu da čitam. Idem nekoliko stanica i plačem, plačem...
... Poslao sam joj primjerak knjige “Djetelina sa četiri lista”.
Iz Stokholma mi 24. maja 1993. piše:
”Dragi Slobo,
Odavno me nije obradovao i iznenadio neko kao ti sa tvojom knjigom o jugoslovenskoj emigraciji. Naravno, pročitala sam je na dušak, što će reći iste večeri. Uživala sam. Prevela Koniju. Pričala prijateljima. Neprestano mislim na sve vas mile i drage u sjenci rata, straha i nevolje. Grozno je što se ne može nikako pomoći. Pozdravi porodicu i pozdravi mog kolegu iz Beograda, grafičkog urednika tvoje knjige, Božidara Pavićevića Zodijaka. Još jednom hvala - jer ovo je bilo kao melem na ranu. Puno pozdrava svima od svih nas a posebno mene - Ljilja”.
Nakon dva dana, 26. maja 1993. Ljilja iz Stokholma šalje novo pisamce na kojem su, kao u nekom herbarijumu, pet djetelina s četiri lista:
”Dragi Slobo,
Čestitam od srca na knjizi i hvala!
Ljilja”.
P.S. “Ove djeteline je brao u našoj bašti beogradski slikar Nikola Džafo. Kao da su čekale na pravu priliku da budu upućene na pravu adresu... Smilji uruči takođe naše pozdrave”.
Šest godina kasnije, stiže mi pismo iz Beograda, datirano 23. septembra 1999. mog prijatelja, srpskog pisca Milisava Savića:
”Dragi Slobodane,
Hvala ti mnogo na knjizi putopisa. Prosto je zadivljujuće koliko si proputovao sveta - što baš nije u tradiciji većine srpskih pisaca. Ja, inače, u svojoj biblioteci imam posebno mesto za putopisne knjige. Držim ih na dohvat ruke zbog svoje proze. Kad mi zatreba opis nekog grada, ja onda potegnem za nekom putopisnom knjigom. Jer ovo vreme nije vreme izmišljanja, bar u pisanju. Onaj deo o Ljiljani Boričić (iz antologije Draga Šćekića) posebno me je dirnuo. A sve se složilo kao u kocke... Odlomak čitam u Beranama, jednog melanholičnog popodneva... i gle, evo Boričićke u njenom rodnom gradu, na obali Lima, sa knjigom u ruci, preplanule... Boričićke koja nije više to (kao što nismo ni mi), Boričićke koju odavno nisam video (i možda je bolje što je tako, jer je uglavnom pamtim iz tih limskih, mlađih dana). Ja sam - rekao sam ti - Boričićku upoznao preko jedne svoje prve ljubavi, takođe Beranke, ona je za moju devojku bila primer žene koja zna kako treba biti sa muškarcima (valjda je u to vreme u nju ludo bio zaljubljen Božo Bulatović), za razliku od nje kojoj to ne ide baš lako... I što se tiče mene, i nije išlo lako. Od tada je mnogo godina prošlo, i ja nemam pojma šta se desilo sa tom mojom Berankom (a i ne trudim se da saznam, prosto da ne bih pokvario lepu sliku iz mladosti), i ona mi se, sa neumitnim bolom o prolaznosti, o našem starenju, ponovo vraća posredstvom tvog teksta, i to upravo u svom rodnom gradu.
Svako dobro...
Milisav Savić”.
Dok je bio direktor beogradske izdavačke kuće “Prosveta”, Savić mi je objavio putopisnu knjigu “Proljeće u Bronksu”, recenzirao i napisao predgovor, naglašavajući: “... Danas daleki svet gotovo svako može da obiđe i vidi, ali to ne znači da o tom svom putovanju može da napiše i dobru i uzbudljivu priču. Slobodan Vuković to i može i ume”.
Knjiga “Proljeće u Bronksu” stajala je u maštovito aranžiranom izlogu kultne knjižare “Geca Kon”, u Knez-Mihailovoj...
Još dok sam bio student, Sergije Lukač, urednik NIN-a, čuveni profesor žurnalizma, uveo me u NIN, za koji sam pisao dvadeset godina. Početkom 2009. godine, NIN je sačinio izbor mojih tekstova i objavio mi knjigu pod naslovom “Između dva neba”, koju, u ime izdavača, potpisuju Vladislava Ratković, predsjednica Upravnog odbora NIN-a i Slobodan Reljić, glavni urednik NIN-a. Djelo je dizajnirao grafički urednik NIN-a Miodrag Sinđelić. Na promociji knjige “Između dva neba”, koja je održana 7. maja 2009. u Međunarodnom pres-centru u Beogradu, glavni i odgovorni urednik NIN-a Slobodan Reljić je rekao da je “između NIN-a i Slobodana Vukovića uspostavljen jedan poseban odnos u kome je bilo obostranog uvažavanja i obostranog poštovanja integriteta što je donosilo obostranu dobit za obe strane. Slobodan Vuković je pisao u ritmu koji garantuje kvalitet; to je ono što mi novinari kažemo: piše kad ima šta za novine...”
U knjizi “Proljeće u Bronksu” objavljen je i pogovor Sergija Lukača.
A kada je, s proljeća, 2004. Lukač umro, telefonirao sam da izjavim saučešće njegovoj supruzi Ognjenki Milićević, redovnoj profesorici glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
- Voleo vas je! - izusti Ognjenka.
...Tutnje godine... Vrijeme leti.
A Cigani, kao u pjesmi Radonje Vešovića, raznose proljeće uz Lim...
Bonus video:
