za “Vijesti” govori koreograf Aleksandar Ilić

U Muzičkom centru premijera baleta "Tre sorelle"

Kroz pokret, ples i muziku 11 balerina prikazaće zajedništvo, rivalstvo, žensku pobunu protiv konvencija, tradicije, dogme i patrijarhalne postavke svijeta koja je pogotovo zastupljena u malim sredinama...

4110 pregleda 0 komentar(a)
Ilić, Foto: Luka Zekovic
Ilić, Foto: Luka Zekovic

Bokeška legenda o tri sestre, tre sorelle, koju smo do sada imali isključivo priliku da gledamo kao pozorišni komad, večeras će doživjeti svoju premijeru na drugačiji način.

Riječ je o cjelovečernjem, modernom baletu čije je igranje zakazano za 20 časova u velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore.

Kroz pokret, ples i muziku 11 balerina prikazaće zajedništvo, rivalstvo, žensku pobunu protiv konvencija, tradicije, dogme i patrijarhalne postavke svijeta koja je pogotovo zastupljena u malim sredinama, a upravo je za koreografiju bio zadužen Aleksandar Saša Ilić, direktor Kulturnog centra Beograda i koreograf Instituta za umjetničku igru.

Iako bez velikog iskustva, baletska trupa koja je već nekoliko mjeseci dio MCCG-a uspjela je da odgovori na izazov, a publika će večeras moći da da svoj sud.

”Kod vas postoji sva infrastruktura za jedno kvalitetno obrazovanje i mislim da treba još dosta da se ulaže, prvenstveno u kadar da bi se stvarale nove generacije i mladi umjetnici koji će uspostaviti, pretpostavljam vrlo brzo, jednu vrstu ne trupe, već nacionalnog crnogorskog baleta, što je jedini segment u ovoj umjetničkoj ljestvici koji vama nedostaje”, ističe u razgovoru za “Vijesti” koreograf Aleksandar Ilić.

Koliko je bilo teško sa trupom koja je nedavno oformljena napraviti baletski komad “Tre sorelle”, jeste li zadovoljni znanjem koje su balerine pokazale na prvim probama?

Naravno da je to imperativ kada vi počinjete da radite jednu kompleksnu predstavu. Svi koji znaju radove moje i mojih kolega, a tu je na prvom mjestu Aleksandar Nikolić kao reditelj, Mojca Majcen kao moj asistent, takođe tu je onda i druga moja ekipa koja me prati kao što su kostimografi, scenografi i tehničari svjetla. Nismo toliko mi bili sekantni u smislu da izaberemo tri najbolje igračice sa kojima bismo postigli naravno ono što jeste standard naših predstava.

Više smo htjeli da damo šansu svim mladim umjetnicama da steknu iskustvo kroz rad sa ljudima koji imaju već jednu ozbiljnu karijeru izgrađenu iza sebe. Ujedno, vidjećemo šta će to njima donijeti i u kom smislu će oni dalje sebe razvijati. Ono što upravo mi sa njima radimo je vrhunski profesionalni teatar i prosto se na taj način grade sve naše predstave. Nije lako i mislim da su i one dosta zbunjene.

Proba za “Tre sorelle”
Proba za “Tre sorelle”foto: Luka Zeković

A isto tako, kako vrijeme odmiče stalno smo razmišljali da li da idemo na neku lakšu verziju, nešto što će publici biti prijemčivije da će moći da kaži ‘a da ovo je ples ili ovo je balet’ ili da idemo na ono što zaista jeste naš plesni teatar. Vidjećemo šta je budućnost. Mi smo ovim projektom otvorili jedna mala vrata, a svakako se nadam da će se ovdje kroz godine i uopšte ulaganje u divne mlade ljude, da će i drugi umjetnici koji će raditi sa njima postaviti na drugačiji način neke druge predstave.

S obzirom na to da često slušamo kako je kultura iz dana u dan na sve višem nivou, ima li njenog napretka bez baleta?

Sve može. Svi imamo sindrom postkomunističkog sistema nekadašnje Jugoslavije. To nema veze sa politikom, da me ne razumijete pogrešno. Imamo jedan sistem koji je prevaziđen i zastario - mislim na glomazna pozorišta koja postoje kao što su recimo opere. Srbija ima veliki hendikep.

Naime, na malom prostoru od samo 80 kilometara postoje dva ogromna pozorišta - Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu i Narodno pozorište u Beogradu i dva glomazna sistema. I to je isto problem. Tu se ne dovodi u pitanju problem kvaliteta, i jedna i druga kuća rade dobro, ali je stvar što zapravo nije dobro koncipirano jer recimo jug Srbije i krajnji sjever nema mogućnost da spozna šta je to baletska umjetnost.

Zato je ta decentralizacija veoma važna kod nas u zemlji. Smatram da svako razvijeno društvo treba i ovu granu umjetnosti. Crna Gora ima razvijen muzički dio i to veoma kvalitetan, u poređenju sa regionom na visokom je nivou, imate sjajnu infrastrukturu Muzičkog centra koji iako nije pozorišna zgrada daje neke druge mogućnosti, pa zašto onda ne bismo pokrenuli temu samog nacionalnog baleta.

balet
foto: Luka Zeković

To je zaista dug, uporan rad, entuzijazam kao što ga ima i direktorica Isidora Damjanović koja je pokrenula čitavu ovu stvar. Važno je da vidimo kako će publika prvo reagovati. Tu dolazi do jedne kolizije. U Podgorici imate baletsku školu, a školujete kadar koji nema gdje da se zaposli. Pa ne školujemo sve balerine u Podgorici da bi pustili u bijeli svijet da rade tamo. Morate uspostaviti i neku svoju sistemsku ustanovu gdje mogu da rade.

A opet, s druge strane, imate u Tivtu jedan veoma važan regionalni plesni festival u okviru Purgatorija gdje dolaze ozbiljna imena. I upravo se tu dešava kolizija: pa zašto Crna Gora nema svoju plesnu trupu sa kojom će parirati na festivalu koji je na nekoliko desetina kilometara od glavnog grada?

Komad “Tre sorelle” crnogorska publika dobro zna, ali kao dramski. Koliko je Vama bilo izazovno da isključivo pokretom predstavite kompletnu priču?

Verbalizacija mnogo pomaže da publika shvati priču. Nije bilo lako odabrati na neki način temu ili sadržaj sa kojim bismo mogli da se prvi put predstavimo u okviru neke premijere plesne predstave. Ovo zaista nije balet. To moramo razuvjeriti publiku. Tu smo dosta zajedno debatovali marketing i mi da ne ode informacija kako je ovo prva baletska premijera, jer zaista nije. Ima elemente baleta, ali ovo je savremeni plesni komad iliti savremeni plesni teatar. Nekako su ‘Tre sorelle’ bile nešto što može da se prepozna i što je čitljivo u kodu vaše nacije. To nam je bila osnova da počnemo od nečega što je već poznato, da dodatno ne zbunjujemo našeg gledaoca.

Sa probe za 'Tre sorelle'
Sa probe za "Tre sorelle" foto: PR Centar

A sa druge strane, na nama je misija da čuvamo i predstavimo nešto što jeste naša istorija. Pretpostavljam da današnja omladina koja provodi 70 odsto vremena na svojim telefonima i tabletima zapravo i nema neku želju da sazna nešto o nekoj lijepoj legendi ili nečemu što je njihova istorija. A ovo je bila naša želja da krenemo od nečeg što jeste naša istorija i da ga prepakujemo i presvučemo u jedan savremeni korpus kako bismo to predstavili i možda povukli neku mlađu publiku. Nije bilo tu teško, to su tri lika koja su vrlo decentna.

U svakom slučaju se prepoznaju njihovi karakteri. A onda su ostale djevojke na neki način ili njihovi glasovi ili sjećanja. Priča je bezvremena. Mi svi prolazimo istu priču - zaljubljivanja, čekanja, nadanja, sjećanja, razočarenja... Samo se u današnje vrijeme drugačije komunicira u skladu sa savremenim životom. Mislim da ilustrativno u tom smislu vidjeće se naše tri sorelle ko su i šta su i na koji je način reditelj došao do njihovih karaktera da se one prikažu po svojim različitim osobinama.

Pomenuli ste da ovo nije balet, već savremeni plesni teatar. Koja je razlika?

Klasični balet je zaista vrhunska virtuozna majstorska profesija sa kojom ne možemo da se poigravamo ako nemamo sve elemente koje bismo mogli da spojimo. Mi trenutno nemamo dovoljan broj igračica, a sa druge strane, raditi nešto što je imitiranje nečega, mislim da to nije dobro. Ne treba stvarati zabladu.

Najviše se razljutim kad neko kaže ‘ovo je naš balet’, a onda dođe neki drugi balet, a onda se čuje komentar ‘joj ovi naši kako igraju, ma ovo je balet’. Ne, ne želimo da stavljamo naše umjetnice u jednu neudobnu situaciju gdje one nijesu dostigle taj nivo da mogu da vladaju baletskom tehnikom. Onda su tu i neki drugi aspekti. Treba animirati muškarce da se bave baletom.

Ilić
Ilićfoto: Luka Zeković

Baletska umjetnost je teška profesija i uvijek govorim da su žene mnogo jače od muškaraca, izdržljivije su, mogu više da podnesu, imaju drugačiju vrstu koncentracije, preciznije su. A opet sa druge strane biti muški baletski igrač je privilegija, biti u tom moru lijepih žena. I na kraju krajeva koliko god da se ljute moje kolege, lakše nam je jer je velika konkurencija u klasičnoj baletskoj umjetnosti gdje su balerine.

Što se tiče savremene igre, da narpavimo paralelu to je jedina umjetnička grana koja se najbrže razvija u odnosu na ostale oblasti. I dalje imate zakonitosti u muzici koje se nijesu promijenile stotinama godina. Savremena igra se svakodnevno mijenja i postoji veliki broj tehnika od nekih koje će se baviti narativom, kao što se mi bavimo u ovom našem plesnom teatru, do fizičke savremene igre koja dovodi tijelo do nekih iscrpljivanja, pa na granici performansa, a imate sada toliko škola savremenih igara koje su zapravo započete na nekim pionirima savremene igre. Svi oni proizilaze iz klasičnog baleta, nije uvijek uslov, ali stvaraju neke svoje oblike savremene igre.

Koliko je zapravo laka igra i nešto što je potrebno svakom društvu mogu samo da kažem tri aspekta - to je najaktivnija umjetnost gdje je potrebno minimalno ulaganje da biste dobili vrhunske rezultate; nemate jezičku barijeru, gdje god da gostujete imate samo upotrebu svog tijela i ako predstava dopre do publike nema problema u razumijevanju; treći aspekt je da državni aprat ne mora da se brine da li će to napredovati.

Hoće ukoliko imate kvalitetan tim, ali tu su Izraelci napravili iskorak uopšte u plesnoj umjetnosti. Oni su narpavili od savremen igre jednu zasebnu privrednu granu, potpuno je cijeli svijet prepunjen izraelskim koreografima i igračima jer su oni na vrijeme prepoznali šta je potencijal savremene umjetničke igre.

Probe za balet “Tre sorelle”
Probe za balet “Tre sorelle”foto: PR Centar

Nadam se da smo mi dovoljno pametni u ovom regionu, imali smo dosta gluposti, ali da se ugledamo na njih i da sazrimo. Kad vidie ovih 11 djevojaka koje dolaze iz male sredine i nijesu imale mogućnost da se spoznaju sa svim što ih čeka u njihovoj profesiji, ako nastave time da se bave, a mislim da hoće jer se to vidi iz njihove želje i dolaska na probe, po njihovoj ljutnji kad nešto ne mogu da izvedu ili kad naiđu na nerazumijevanje prema koreografu i reditelju. Mislim da na kraju sve ovo vrijedi.

Rekli ste da kroz ovakve komade treba da čuvamo neke legedne i edukujemo mlađu populaciju. Zašto ste baš pored svih legendi odabrali “Tre sorelle”?

Željeli smo nešto što će se vezati za Mediteran. S druge strane nametnuto nam je da nemamo muškog izvođača, sve su djevojke u ovoj podjeli i nijesmo željeli da miješamo i ubacujemo nekog glumca koji bi nadomjestio manjak muškog igrača. Krenuli smo tom linijom šta je to što bi zapravo djevojke mogle da ispričaju kao svoju priču, a da to na neki način bude nešto što je prepoznato. Tako da su te tri sorelle koje su toliko puta obrađivane u dramskom teatru bi zaista mogle da dobiju neki novi život baš kroz plesni teatar.

Jeste li i sami imali priliku da gledate predstavu Tri sorelle?

Mi smo jedan vrlo čudan tim koji okupljen energijom. Dolazimo iz različitih oblasti, a svako od nas ima izgrađenu umjetničku crtu. Reditelj Nikolić i ja se u puno stvari razilazimo i ne razmišljamo isto što nam nekad predstavlja ozbiljne probleme, ali opet dolazimo do nekih drugih zajedničkih rješenja. Mojica koja je moj asistent ona ima memoriju mog pokreta, zna unaprijed kako bih odgovorio na nešto što je dobro, kako bih ga nadogradio ili što mislim da je suvišno.

Sve u svemu, ono što važi za nas je da uvijek dolazimo spremni na probe. Najviše sam se užasavao rada sa umjetnicima koji žele da improvizuju na probama. Potrebno je izvući maksimum iz umjetnika, ali uz pametnu direkciju i vođenje mojih nekih formulacija. Tako da bila je priprema, pročitali smo čak i nekoliko doktorskih disertacija koje su interpretacije nekih ljudi, jer smo željeli da vidimo na koji način ljudi razmišljaju. I opet, bježali smo, koliko god da se negdje prepoznao taj ilustrativni momenat - kostimski i kroz tri kuće. Željeli smo da vodimo jedan naš koncept.

Jedino voda sve briše i sve pamti

Istakli ste da je najveći problem naći baletskog igrača, a u priči o “Tre sorelle” imamo njihovog brata. Kako ste pokrili njegovu ulogu i jeste li ga izmjestili iz kompletne priče?

Jako je zagonetan taj brat, tačnije ta muška figura koja je prisutna. Cijela ta priča je komplikovana. Imate tri prelijepe gorfice koje svoje srce odrede ka jednom muškarcu i onda se tu dešava jedan potpuni raspad sistema. Najprije da se jedno rodno zajedništvo cijepa zbog nečega što je neka iluzija.

Zbog ljubavi smo spremni svašta da uradimo, ali dokle je došlo to njihovo razjedinjavanje i rušenje tog njihovog zajedničkog sistema ili habitusa koji je ta njihova plata. S obzirom na to da nemamo tu mušku figuru, mi smo ga smjestili u to neko sjećanje i kao neki razum. Nema tu puno razuma, ali taj broj koji nikada ne pristigne ili to jedro koje na neki način leluja iznad njih. Sve one bi željele da taj brod ipak jednog dana uđe u luku, a da onda budu negdje srećne i zbog tog jedra koje plovi nekim morem.

Mi smo na praktičan način uvođenjem nekog mobilijara i scenskih pomagala naznačili šta je ta muška figura. Brod je muška figura, jedno takođe. Njihove kuće su tri akvarijuma koji se potapaju sa tom vodom, ti prozori koji su zatvoreni. Zapravo smo koristili sve elemente koji su zagonetni, ali su pametno promišljeni. Jesu li te kuće potopljene njihovim suzama, jer jedino voda sve briše i sve pamti. Zato nam je važan taj element vode u našoj predstavi.