BIJENALE U VENECIJI: GALERIJA UMJETNOSTI NESVRSTANIH ZEMALJA “JOSIP BROZ TITO”, DIO CRNOGORSKE POSTAVKE

Ponos, obaveza i dekolonijalni imperativ

Možda upravo sada, kada svijet umjetnosti ponovo uzdrmava imperativ dekolonizacije, nastaje pravi momenat da kroz proučavanje jednog konkretnog primjera, pokrenemo našu imaginaciju ponovo u pravcu nezamislivog

9010 pregleda 0 komentar(a)
Kolektiv Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito sa gostima, Foto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja
Kolektiv Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito sa gostima, Foto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja

U okviru izložbe Umijeće držanja za ruke/dok se probijamo kroz sedimentni oblak kustoskinje Natalije Vujošević, kojom se Crna Gora predstavlja na 59. Venecijanskom bijenalu, pored djela umjetnika Dantea Buua, Lidije Delić, Ivana Šukovića, Darka Vučkovića i Jelene Tomašević, predstavljena su i djela iz Kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja i to slika Porodica, umjetnice Zuzane Halupove, grafika Golub mira Renea Portokarera, skulptura Srebrna palma nepoznatog umjetnika iz Iraka i video zapis o skulpturi Porodica Bernarda Matemere.

Ovu vrijednu kolekciju, koja je po svom karakteru jedinstvena u svijetu, danas baštini Centar savremene umjetnosti Crne Gore, koji je pokrenuo interdisciplinarni projekat Laboratorija kolekcije nesvrstanih zemalja koji za cilj ima razvoj savremenih istraživačkih i arhivskih umjetničkih praksi i njihovu implementaciju u umjetničke i edukativne programe Centra, kao i povezivanje ove izuzetno vrijedne i bogate zbirke, koja svjedoči o važnom internacionalnom istorijskom kontekstu, sa međunarodnom akademskom i umjetničkom zajednicom, koja za nju iskazuje veliko interesovanje. (Ana Ivanović)

Od ideje do odluke

Listajući dokumentaciju, koja se danas nalazi u podgoričkom Centru savremene umjetnosti, možemo doći do podatka da je ideja o osnivanju Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja postojala još davne 1973. godine. Da bi pomenuta zamisao zaživjela u praksi, trebalo je da prođe još cijela decenija i da se po tom pitanju angažuju mnogi pojedinci i kolektivi u lokalnim samoupravnim preduzećima, gradskim, republičkim i saveznim strukturama vlasti, a nakon toga da se aktivira kompletna mreža pokreta Nesvrstanih. U međuvremenu se u Crnoj Gori desio katastrofalni zemljotres (1979), a godinu dana nakon toga preminuo je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. I kako to nekada biva, upravo nepredvidivi događaji bili su presudni u procesu realizacije ideje o osnivanju Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja. (Ponos i obaveza je podnaslov informativne brošure o Galeriji umjetnosti nesvrstanih zemalja izdate u Titogradu 1982.)

Svečano otkrivanje skulpture Porodica Bernarda Matemere, 1987.
Svečano otkrivanje skulpture Porodica Bernarda Matemere, 1987. foto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja

Osnivanje

Nedugo nakon Titove smrti 1980. godine, definitivno je odlučeno da republika Crna Gora predloži Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove inicijativu da se dvadesetogodišnjica formiranja Pokreta nesvrstanih i prvog Samita nesvrstanih u Beogradu obilježi osnivanjem prve institucije posvećene umjetnosti i kulturi nesvrstanih zemalja, koja će nositi ime nedavno preminulog predsjednika. Već 17. decembra 1981. Skupština opštine Titograd donijela je odluku o otvaranju Galerije i iz budžeta opštine opredjelila sredstva za početak njenog rada (500.000 dinara).

U pripremnoj fazi projekta bilo je predviđeno da se raspiše međunarodni konkurs za izgradnju novog objekta Galerije, ali nažalost nikada nije došlo do njegove realizacije pa je novonastala institucija smještena u zgradu Dvorca Petrovića na Kruševcu.

Formiranje kolekcije otpočelo je pozivom Samita nesvrstanih u Nju Delhiju 1983, a nakon toga u Harareu 1986. Tom prilikom, svim članicama Pokreta nesvrstanih upućen je poziv da učestvuju u radu Galerije, na način što će za ovu instituciju opredijeliti umjetnička djela i artefakte kojima će se predstaviti pojedine države, te zajedno u saradnji sa Galerijom, organizovati različite aktivnosti iz oblasti umjetnosti i kulture.

Sa otvaranja galerije
Sa otvaranja galerijefoto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja

Ekonomija dara

Većina djela iz kolekcije u knjigama ulaska Galerije vodi se kao “poklon”. Doći do tačnih podataka o akterima (institucijama /pojedincima) kojima je bio povjeren izbor djela-poklona, u mnogim slučajevima nije moguće. Naime, pokloni su u dokumentaciji najčešće klasifikovani uopšteno kao “pokloni država” ili kao “pokloni vlada”, bez bliže specifikacije. Od konkretnih institucija i pojedinaca imenovano je nekoliko ministarstava i ambasada nesvrstanih zemalja, nekoliko istaknutih političara i i samo dvije ustanove kulture i umjetnosti: Narodna galerija modernih umjetnosti u Nju Delhiju i Narodna Galerija Zimbabvea. Približno četvrtinu fonda čine pokloni samih umjetnika.

Sve do 1992. godine Galerija je za svoje aktivnosti dobijala finansijsku podršku od strane Saveznog Izvršnog vijeća, odnosno njegovog Fonda solidarnosti sa nesvrstanim i zemljama u razvoju, što je bilo oko 2/3 potrebnih sredstava. Ostatak sredstava neophodnih za zarade osoblja Galerije, obezbjeđivana su od republičkih fondova za kulturu Crne Gore i od Opštine Titograd, uglavnom za adaptaciju i održavanje galerijskog objekta.

Veliki međunarodni projekat
Veliki međunarodni projekatfoto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja

Kolekcija

Fond Galerije nesvrstanih (danas podjeljen u četiri zbirke na osnovu geografske provenijencije) je ekstremno raznolikog karaktera i kao takav jednostavno odolijeva mnogim vrstama klasifikacija. Utoliko je interesantnije djela pojedinačno kontekstualizovati kao svojevrsne estetske i političke reprezentacije i posmatrati ih iz perspektive današnjice.

U okviru kolekcije možemo prepoznati i nekoliko “cjelina” kao što su bolivijska umjetnost formirana i predstavljena publici kroz dvije kuratorske izložbe, djela indijskih umjetnika poklon Nacionalne galerije modernih umjetnosti u Nju Delhiju i djela egipatskih umjetnika, koje predstavljaju specifične kurirane izbore savremene umjetnosti osamdesetih godina 20. vijeka. Veliki broj zastupljenih umjetnica i umjetnika dobitnici su nacionalnih i internacionalnih nagrada i stipendija.

Susreti, razmjene, iskustva

S jedne strane tu su, dakle, mnogobrojne institucije/pojedinci čije je djejstvovanje - spolja - uticalo na rad i sadržaje Galerije, a s druge strane je tu, prije svega, Galerija iznutra - kao zbir konkretnih iskustava zaposlenih kulturnih radnika, umjetnica i umjetnika iz zemalja nesvrstanih koji u njoj zajedno tokom svojih (rezidencijalnih) boravaka kroz proces saradnje realizuju program prevashodno namijenjen crnogorskoj publici. Tu su priče, iskustva i sjećanja Ire Chaudhuri, Bernarda Matemere, Iromie Vijavardene, Josefa Mulia, Eloja Tarcisia i mnogih drugih umjetnica/ka…

Gosti iz cijelog svijeta
Gosti iz cijelog svijetafoto: Arhiv Kolekcije Umjetnosti Nesvrstanih Zemalja

Diplomatija

Prva direktorica Galerije bila je diplomatkinja Milena Vlahović koja je na funkciji bila u ključnom periodu njenog rada (1985–1989). Prije stupanja na čelo ove institucije, bila je ataše u stalnoj misiji SFRJ pri UN; učestvovala je između ostalog i na nekoliko konferencija Pokreta nesvrstanih. U ovom kontekstu bih naglasila da je danas potrebno preispitati i analizirati ulogu kulturne diplomatije kako u samom formiranju kolekcije tako i u kreiranju aktivnosti Galerije, s obzirom na to da su ova dva segmenta rada bila povezana. Rekonstruisati trajektorije kulturne diplomatije nesvrstanih, proučiti zajedničke kulturne politike i razmotriti njihovu efikasnost. Istražiti zašto i kada funkcionišu po difoltu ili nasuprot po logici manje i više bitnih političkih gesta i poruka, koje danas isčitavamo u korpusu kolekcije.

Transformacija u nepredviđenom pravcu

Na Samitu u Harareu 1986. godine donijeta je odluka da se postojeća Galerija transformiše u zajedničku instituciju nesvrstanih zemalja i u tom cilju pripremi i usvoji novi Statut međunarodne institucije. Nacrt Statuta je pripremao Koordinacioni biro sve do Samita u Beogradu gdje je 1989. godine ovaj dokument usvojen. Okvirno je definisao kako osnovne upravne organe (Skupštinu i Savjet) tako i sam način upravljanja. Ključna je bila “široka demokratska osnova” institucije i ravnopravna zastupljenost velikog broja delegata iz zemalja članica i nekoliko političkih pokreta u njenim upravnim organima.

Crna Gora je očekivala da odluke o transformaciji postojeće institucije i formiranju međunarodnog Savjeta i Skupštine Galerije sprovedu savezni organi SFRJ što se, nažalost, nikada nije ostvarilo.

U junu 1995. Vlada Crne Gore donosi odluku o prestanku rada Galerije nesvrstanih, odnosno o stvaranju nove institucije nazvane Centar za savremenu umjetnost u čijim se fondovima i depoima nalazi kolekcija i danas.

Reading scenes of value against the arrow of time

(Reading scenes of value against the arrow of time je naslov poglavlja nedavno objavljene knjige brazilske teoretičarke i umjetnice Denise Ferreira da Silve. U ovom tekstu on dobija funkciju podnaslova sa novim i drugačijim značenjima od originalnog.)

Druga beogradska konferencija Pokreta nesvrstanih bila je i posljednja u državi koje već tri decenije nema na mapama, a koja je 1992. godine isključena iz Pokreta jer je prekršila jednu od njegovih osnovnih odredbi o miroljubivoj koegzistenciji.

Transformacija u novu zajedničku Galeriju i njen statut nisu sprovedeni u praksu; i, tako možemo samo da zamišljamo kako bi bila komplikovana realizacija koncepta koji je definisao upravljanje institucijom u vidu učestalih sastanaka na kojima je trebalo da zasjedaju i zajednički odlučuju o programu mnogobrojni delegati iz izabranih zemalja Pokreta. I danas, u vrijeme online 5G telekomunikacionog standarda i društvenih mreža se ovakav podvig može činiti nezamislivim iz mnogo razloga. Pitanje je da li je to samo problem nedostatka imaginacije na koji se tako često pozivamo?

Upravo u sadašnjosti, kada smo ponovo svjedoci žustrih diskusija o dekolonizaciji kao i radikalnih pokušaja redefinisanja samog smisla muzejskih i galerijskih institucija (A. Azoulay, C. Deliss…), Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja i u svom prvom - realizovanom izdanju, predstavlja unikatni slučaj vrijedan pomnog istraživanja. Ova jedinstvena institucija, koja je funkcionisala zahvaljujući mrežama kulturne diplmatije, ekonomiji dara i svojevrsnih razmjena, pokreće i danas mnoga razmišljanja i pitanja. Kako je u konkretnom vremenu – posljednjoj deceniji Hladnog rata na konkretnom prostoru socijalističke republike Crne Gore bilo moguće realizovati takav poduhvat? Kakvi ideološki, politički i materijalni okviri su omogućili akumulaciju više stotina umjetničkih djela i artefakata, produkciju boravaka desetina umjetnica i umjetnika iz mnogih zemalja članica Pokreta nesvrstanih, organizaciju mnogobrojnih izložbi, nekoliko međunarodnih konferencija i raznoraznih kulturnih manifestacija propraćenih izdavačkom djelatnošću? Kakve vrste iskustava i razmjena su realno ostvarivane kroz svakodnevnu praksu institucije i svih njenih aktera, uključujući i lokalnu publiku? Pitanja bismo mogli da postavljamo još mnogo, a traženje odgovora biće korisno.

Možda upravo sada, kada svijet umjetnosti ponovo uzdrmava imperativ dekolonizacije i kada smo svjedoci mnogih (manje ili više učinkovitih) primjera dekolonijalnih praksi, nastaje pravi momenat da kroz proučavanje jednog konkretnog primjera iz prošlosti, pokrenemo našu imaginaciju ponovo u pravcu nezamislivog…

(Vjera Borozan je istoričarka umjetnosti i kustosica iz Praga. Od 2011. do 2019. bila je direktorica onlajn platforme za savremenu umjetnost Artyčok.TV. Borozan je diplomirala na Karlovom univerzitetu u Pragu. Predavačica je savremene umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu (od 2009.), a prethodno je predavala na Fakultetu likovnih umjetnosti VUT u Brnu. Bila je direktorica Narodnog muzeja Crne Gore i dugogodišnja saradnica inicijative za savremenu umjetnost tranzit.cz)