glumci jelena simić i branko ilić za magazin o predstavi "noć tribada"

Pozorište može i utiče snažno na pojedinca

Cilj predstave “Noć tribada” je da se kroz umjetničko-pozorišnu formu afirmiše borba za istinskom ravnopravnošću između žena i muškaraca i važnost emancipacije žena u Crnoj Gori

15607 pregleda 1 komentar(a)
Glumačka ekipa predstave “Noć tribada”, Foto: Duško Miljanić
Glumačka ekipa predstave “Noć tribada”, Foto: Duško Miljanić

Inspiracija za predstavu “Noć tribada”, koja će premijeru imati 30. maja u Etno džez klubu Sejdefa u Podgorici u 20.30 sati, a reprizu dan kasnije u Centru za kulturu Tivat, bio je kontroverzan odnos prema ženama koji je imao čuveni švedski književni stvaralac August Strindberg.

Komad “Noć tribada” koji je napisao Per Olov Enkvist, režira Branko Ilić, a pored njega u predstavi igraju Jelena Simić, Ivona Čović i Lazar Đurđević, scenografkinja je Vana Prelević, a kostimografkinja Tijana Todorović.

”Radnja komada prati njegov odnos prema supruzi i njenim odlukama i postupcima, koji su suprotni njegovoj volji. Akcenat priče je na disfunkcionalnom muško-ženskom odnosu u kom muškarac pokazuje netrpeljivost prema ženinim izborima, pravima i emancipaciji. Posebno zanimljiva je okolnost socijalnog sloja kom pripadaju junaci komada, a to je visoki društveni sloj, društvena elita. Ova činjenica podržava tezu da tema rodne neravnopravnosti i rodnog nasilja postoji među svim društvenim grupama, kako među siromašnim, tako i među bogatim, uglednim, poznatim članovima društva. Ono što je posebna karakteristika odnosa koji se tretira u predstavi je psihološko i ekonomsko zlostavljanje žene, koje je početni oblik nasilja, mnogo ga je teže prepoznati, preduprijediti i sankcionisari, te je neophodno na njega prvenstveno skrenuti pažnju, a ovaj komad stavlja fokus upravo na taj problem”, piše u najavi projekta.

”Svi koji učestvuju u stvaranju predstave “Noć tribada” vjeruju u moć koju pozorišna umjetnost ima u buđenju empatije i promjeni svijesti jednog društva. Svi koji budu gledali “Noć tribada” daće doprinos u borbi protiv porodičnog nasilja, s obzirom na to da će sva prikupljena sredstva biti usmjerena ka tom cilju. Naime, umjesto uobičajene kupovine karte gledaoci će donirati sredstva u iznosu koji sami odrede, kako bi zajedničkim snagama doprinijeli u borbi protiv nasilja nad ženama. S toga vjerujemo da ćemo i na ovaj način doprinijeti borbi za bolji položaj žena u Crnoj Gori”, dodaje se u saopštenju.

Prikupljena sredstva će, u saradnji sa NVO koje se bave borbom protiv porodičnog nasilja, biti raspodijeljena na način da se pomoć pruži tamo gdje je najpotrebnija.

Simić, Ilić, Čović i Đurđević
Simić, Ilić, Čović i Đurđevićfoto: Duško Miljanić

Realizaciju predstave “Noć tribada” podržali su Evropska unija i Savjet Evrope kroz program “Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022”, a predstava nastaje u produkciji NVO Teatra mladih, uz podršku Univerziteta Crne Gore, Pravnog fakulteta, Fakulteta dramskih umjetnosti i Centra za kulturu Tivat.

O projektu čiji je cilj da se kroz umjetničku-pozorišnu formu približe teme koje su aktuelne u crnogorskom društvu, te da se afirmiše borba za istinskom ravnopravnošću između žena i muškaraca i važnost emancipacije žena u Crnoj Gori, za Magazin su pričali Jelena Simić i Branko Ilić.

Možete li nam otkriti više o liku koji igrate u predstavi “Noć tribada”?

Ilić: Avgust Strindberg. Pisac. Ekscentrik. Često optuživan da je ženomrzac. U svakom slučaju muškarac koji je imao problem sa razumijevanjem sa ženama. Patrijarhalni čovjek opterećen dominacijom. Genijalan pisac. Predstavnik najvišeg društvenog sloja, koji je svoju netrpeljivost prema ženama savršeno kamuflirao i preokretao u osudu žena.

Simić: Jaka, a ranjiva, skeptična i iskrena. Siri Fon Esen je glumica, mama troje djece, bivša supruga čuvenog pisca Avgusta Strindberga. Rastrzana je između bivšeg supruga i njihovog propalog braka, brige o djeci i pokušaja i želje da pokrene svoju zaustavljenu karijeru i uradi nešto izuzetno važno za sebe. Za nju je pozorište prostor slobode i stvaranja u kojem, sticajem okolnosti, doživi konačno lično oslobađanje.

Simić
Simićfoto: Duško Miljanić

Na koji način se predstava bavi temama kao što su ženska ravnopravnost, emancipacija i nasilje nad ženama?

Ilić: Bavi se otvaranjem pitanja šta to znači slobodna žena? Da li je u našem društvu žena zaista slobodna, da li je uopšte slobodna i ako je slobodna da li je zbog toga optužena od strane društva.

Bavi se psihičkim nasiljem nad ženama, kao i fizičkim. Psihičko nasilje nad ženama, koje je najučestalije, ostaje neprimijećeno, nekažnjeno. Ono ima svoje korijene u vaspitavanju i tradiciji. Zato je nevidljivo, a prisutno i osjetno.

Simić: Sva četiri lika iz ovog komada iznose i sukobe svoje stavove na te teme. Riječ je o stvarnim likovima, koji su živjeli prije nekih 150 godina, o djelu koje je inspirisano njihovim životima i odnosima pisano prije 50, a mi ga igramo danas. Zaista smo se i mi, a vjerujem da će se i publika zapitati kako je moguće da ključne stvari vezane za pomenute teme gotovo da se nisu pomjerile. Naizgled i u nekim segmentima ima napretka, ali suštinski ne. Važno je to osvijestiti, govoriti o tome i raditi da se već jednom dođe do promjena nabolje.

Koliko predstave mogu uticati na publiku i društvo generalno?

Ilić: Onoliko koliko je kultura dominantna u društvu. Otprilike je to srazmjerno izdvajanju iz budžeta države za kulturu, dakle ispod 1 (jedan) odsto. Ostaje jedan mali dio ljudi kojima je kultura potreba, koji su tako vaspitani... Kada kultura bude tretirana kao najvažniji projekat od državnog značaja, tada će je tako percipirati i “običan” svijet. Računajmo da će taj broj ljudi bivati sve veći...

Simić: Nisam sigurna. Na prvu bih rekla malo, ali u tom slučaju se osjećam kao da iz nekih ličnih razočarenja omalovažavam našu važnu i plemenitu profesiju. Pozorište može i utiče snažno na pojedinca. Ako iz recimo ovog projekta mi koji smo stvaraoci izađemo sa više svijesti o ovako važnim temama i ako još neko u publici doživi isto, onda je misija pozorišta uspjela. To se nezaustavljivo prenosi dalje, izlazi iz okvira prostora u kom se igra i ne završi se aplauzom i gašenjem razmišljanja na teme koje obrađujemo. Misija pozorišta, ali i svakog čovjeka u njemu je da upozori i da nauči društvo i sredinu u kojoj djeluje da ozdravi. Pa onoliko koliko je to moguće. Rekla bih da je važno imati i strpljivo njegovati tu namjeru i odlučno je sprovoditi, tada će i doći do željenih rezultata.

Ilić
Ilićfoto: Duško Miljanić

S obzirom na to da se radnja predstave odvija prije skoro dva vijeka, da li ste se usudili da je modernizujete ili je izvodite u orginalu?

Ilić: Komad je napisan na osnovu istinitog događaja 1889, P.O. Enkvist je pisao o njemu 1975, a mi ga igramo 2022. kao da se ništa od tada nije promijenilo u odnosu muškaraca i žena. Mi se uglavnom plašimo promjena, pogotovo ako su u suprotnosti sa onim kako su nas vaspitavali. Ne mora baš sve što je dio tradicije, vaspitanja biti ispravno. Sin je isto što i ćerka, brat što i sestra, muž što i žena... Ili bi tako trebalo da bude, a nije. Valjda će nekad biti.

Dakle mi komad igramo kao da je Strindberg među nama... Mnogo je Strindberga među nama...

Koliko ste se, pripremajući se za ulogu, inspirisali svojim okruženjem?

Simić: Ne znam da li to nazvati i inspiracijom ili frustracijom. Prilikom svih naših analiza, razgovora, preispitivanja stavova, nalazila sam toliko primjera iz svog užeg i šireg kruga da sam često ostajala vrlo uznemirena i poražena činjenicom koliko mržnje, neuvažavanja i manjka svijesti je među nama. Koliko odsustva normalne komunikacije i empatije, kako je moguće da je toliko teško samo stati i saslušati i razumjeti drugoga.

Koliko je za glumca i režisera zahtjevno raditi na jednom projektu iz oba ugla?

Ilić: Vrlo zahtjevno. To se može samo ako imate glumce koji su osviješteni, koji razumiju stvari i zajedno sa vama stvaraju predstavu.

Gdje će se još igrati predstava nakon premijere?

Ilić: Igraće se na raznim scenama u Crnoj Gori, nadamo se i šire. Važan je humanitarni aspekt koji ima ovaj projekat, a to je da će prihod od karata za prvih pet igranja, zajedno sa dobrotvornim prilozima biti namijenjen nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom žena od nasilja.

Iz predstave “Noć tribada”
Iz predstave “Noć tribada”foto: Duško Miljanić

I dječji svijet je izuzetno dramatičan

S obzirom na to da ste crnogorskoj publici poznati i po dječjim predstavama, kako je napraviti prelazak iz dječjeg svijeta u često dramatičan svijet odraslih, između projekata na kojima radite?

Simić: I dječji svijet je izuzetno dramatičan, čak i više nego nas odraslih. Samo mi imamo naviku da ga gledamo na drugačiji način. Kao i u vaspitavanju, tako i u teatru za djecu moramo se ozbiljno i pošteno baviti njihovim upoznavanjem i doživljajem svijeta, njihovim problemima i osjećanjima, a ne da ih pojednostavljujemo, banalizijemo i tretiramo sa manjkom poštovanja. Čak se i u našoj profesiji teatar za djecu i mlade često tretira pogrešno, na njega se gleda i o njemu govori kao o manje vrijednoj oblasti pozorišnog stvaralaštva. Kako u pozorištu, tako u životu i eto nam odgovora na pitanje kako su nam umovi, stavovi i postupci jednako loši kao prije dva vijeka. Kakav smo primjer imali i kakav smo mi primjer onima koji uz nas rastu?

Zato odbijam da pravim ikakvu razliku između teatra za djecu i odrasle. Osjećam se privilegovano da sa djecom i mladima razmjenjujem prije, tokom i nakon predstava. Iznenadili bi se svi koliko možemo da naučimo od mlađih. Često više nego oni od nas.