PREVEDENA KNJIŽEVNOST: KRATKI ROMAN HASANA BLASIMA

O gorčini izgubljenih godina

I u ovom romanu kao i u ranijim Blasimovim knjigama prisutan je isti krug tabu tema politika-seks-religija, zbog čega su njegova djela u pojedinim arapskim zemljama zabranjena

1858 pregleda 0 komentar(a)
Blasim, Foto: Bengt Oberger/Wikimedia Commons
Blasim, Foto: Bengt Oberger/Wikimedia Commons

”Bulbul i njegov gazda” knjiga jednog od najvećih živih arapskih pisaca, Iračanina Hasana Blasima jedinstvena je kako po tematici koju obrađuje, tako i po jeziku na kojem je napisana. Riječ je o kratkom, politički aktuelnom romanu u kome na satiričan način autor opisuje svoju domovinu i korumpirano društvo. Knjigu je objavila Geopoetika, a prevodilac je Srpko Leštarić. Roman “Bulbul i njegov gazda” Blasim je objavio na Internetu, a srpski prevod zapravo je prvi prevod i prvo štampano izdanje te knjige, dok su u toku pripreme za prevode na mnoge svjetske jezike.

Roman “Bulbul i njegov gazda” sadrži sedam poglavlja: Bulbul i njegov gazda, Bulbul i njegova razmišljanja, Bulbul i njegov dron, Bulbul i pali borci, Bulbul i njegov tik-tuk, Bulbul i korona i Bulbul postaje pisac. Sva ova poglavlja predstavljaju razvojne faze u životu glavnog junaka, mladića, sa nadimkom Bulbul, slavuj, s tim što valja znati da u ovom slučaju Bulbul ne označava poznatu pticu pjevačicu, već je to u arapskom jeziku aluzija na muški polni organ.

Hasan Blasim u ovom romanu piše o današnjem vremenu i proživljenim aktuelnim društvenim događajima u Iraku. Već na samom početku romana, gdje upoznajemo njegovog mladog junaka Bulbula, postaje jasno o kakvim vremenima će tu biti riječ, budući da je on rođen 1984, u jeku iračko-iranskog rata: “Ja i moja mlađa sestra Zehra smo siročad. Majka je umrla na porođaju donoseći na svijet Zehru, a kad je meni bilo šest godina, poginuo nam je otac. Pošao bio u Nedžef na sahranu svom sinovcu, autobus se u putu prevrnuo, zapalio i otac je izgorio.” Poslije ove porodične tragedije Bulbul je prošao kroz pakao građanskog rata. Bulbul je naivan i pošten mladić koji je rano ostao bez roditelja i koji se bori ne samo za sopstvenu egzistenciju već i da tu egzistenciju ispuni poštenjem, hrabrošću, iskrenošću i ljubavi. Koliko je moguće u tome uspjeti u zemlji razorenoj ratovima, u kojoj nevolje i nesreće više ne vrebaju već su postale svakodnevica, dok za dobrotu i iskrenost svako mora da plati visoku cijenu? U odgovoru na to pitanje kriju se neobične vrijednosti, ali i ljepota knjige “Bulbul i njegov gazda” Hasana Blasima.

U najkraćem: ova knjiga predstavlja odu običnom čovjeku koji i dalje, nenaviknut na nasilje, okrutnosti i zločine, voli svoj život uz neprestano nastojanje da taj život učini što poštenijim, ljudskijim. O tom nastojanju, pa i prkosu, malog čoveka piše Blasim, dok istovremeno i njegov junak Bulbul, podstaknut jakim emocijama koje su ga svakodnevnio pritiskale, počinje sa pripremama da napiše knjigu o sličnim temama. Blasim piše i o licemjerstvu države za porodice palih boraca, ali i o Kovidu 19 koji glavnog junaka lišava voljene osobe, da bi se on na kraju domogao Skandinavije, slobode i nove ljubavi.

Geopoetika
foto: ”Bulbul i njegov gazda”

Sedam krimi-priča u ovom romanu mjestimično su osvježene kratkim erotskim sekvencama začinjenih jetkom političkom satirom, za koju narator pred kraj kaže: “Bila je to šega na račun one lopovske družine što nas je u ime religije pokrala i opljačkala.” Blasim je napisao knjigu o gorčini izgubljenih godina i mladih života iz Iraka i drugih arapskih zemalja, koje decenijama prati slična, tragična sudbina. Ali odmah po pojavi te knjige piscu su počele stizati prijetnje po život, ne samo njegov već i njegovih bližnjih srodnika.

I u ovom romanu kao i u ranijim Blasimovim knjigama prisutan je isti krug tabu tema politika-seks-religija, zbog čega su njegova djela u pojedinim arapskim zemljama zabranjena, pa nije ni čudo što ovaj roman, “Bulbul i njegov gazda”, arapski izdavač nije prihvatio da štampa, naime, smatrao je da bi mogao biti previše rizičan za njega. Pored toga što dira u spomenute tabue, on je ovom knjigom napravio jedan neviđen korak: ovo je prvo prozno djelo u modernoj autorskoj književnosti Iraka napisano od prvog do posljednjeg slova na bagdadskom govornom dijalektu, dakle na glavnom iračkom, stvarnom narodnom jeziku. Ovaj Blasimov potez je toplo pozdravljen, osobito od mlađih čitalaca, dok ga je elita napala, sasvim prema Blasimovom očekivanju. “Bulbul i njegov gazda” je i prvi dio trilogije na narodnom jeziku koju on namjerava da napiše.

Hasan Blasim je rođen 1973. godine u Bagdadu, gdje je studirao na Akademiji za film i na tamošnjem festivalu dobio nagrade za scenario i režiju svojih filmova “Gardenija” i “Bijela glina”. Nakon što je zbog svojih filmova više puta hapšen, 1998. godine sklanja se u irački Kurdistan a kasnije, nakon više neuspjelih pokušaja, uspijeva da se kanalima za krijumčarenje ljudi, ali uz muke koje se pričom o svim tim izbjegličkim patnjama, teško mogu bilo kome dočarati, dolazi u Finsku, gdje od 2004. godine živi i danas. Piše priče, romane, pozorišne komade, a snimio je i mnoštvo kratkih filmova i dokumentarnih emisija za televiziju.

Zbog tema kojima se bavi, a prije svega zbog izuzetno kritičkog duha, te oštrog i nemilosrdnog jezika, njegove knjige do sada nijesu objavljivane u zemljama arapskog govornog područja, osim “Ludaka sa Trga slobode” u znatno cenzurisanom izdanju. Njegove priče prevođene su na više od dvadeset jezika. Dobitnik je nekoliko međunarodnih nagrada, među kojima je najznačajnija Nagrada lista Indipendent za najbolju stranu knjigu 2014. godine za zbirku “Irački Hristos”. Po prvi put je nagrada dodijeljena knjizi originalno napisanoj na arapskom, a i prvi put je nagradu dobila jedna zbirka priča.

Pomenimo i to da su Vijesti imale tu čast da 2015. godine objave veliki intervju sa Hasanom Blasamom, koji je uradio potpisnik ovih redova. Tom prilikom Blasim je rekao i ovo: “Djetinjstvo mi je bilo teško i uzbudljivo, istovremeno. Teklo je u atmosferi iračko-iranskog rata i surove diktature koja je gušila svekoliki život i izazivala strah i užas u dušama ljudi. Kako dijete gleda na život nevinim očima i sreću nalazi u jednostavnim detaljima, rat je za nas, djecu, bio kao neka igra. Sjećam se, kad bi iranski avioni doletjeli da bombarduju Kirkuk, grad u kom smo tada živjeli, kako smo se penjali na krovove (koji su u bliskoistočnim zemljama ravni) ne bismo li vidjeli koji iranski avion kako pada, pogođen iračkom protivavionskom raketom. Djetinjstvo je u igri i otkrivanju. Bio sam vrlo posvećen školi i čitanju, ali sam bio stidljivo dijete, koje je raslo u velikoj, tradicionalnoj porodici. Doduše, vjera nije bila prisutna u našim životima, iako smo bili muslimanska porodica. Proveo sam djetinjstvo u Kirkuku, gdje su u miru koegzistirale razne nacije i vjere - živjeli su tu Kurdi, i Arapi, i Turkmeni, bilo je muslimana i hrišćana. I svi smo bili komšije, nijesmo osjećali nikakvu razliku ni u pogledu nacije, ni vjere. U vremenu diktature nauči se kolika je vrijednost slobode. Za mene su književnost i umjetnost bile najbolji odušak u toj diktatorskoj tamnici. Diktatura i ratovi ostavili su dubok trag na svakom Iračaninu. Kao što oganj izobliči kožu, tako rat izobliči ljudsku dušu.”

O nadi za bolje dane poslije Sadama i o tome kakvu nadu gaje njegovi sunarodnici, ovaj pisac je tada rekao: “Irak je mnogo propatio usljed diktature, i Amerike, i kapitalističkih interesa. Da tu nije bilo nafte, ne bi bilo ni svih tih ratova u Iraku. Srednji istok je za zapadni kapitalizam kao jedna obična benzinska pumpa! Pa ipak, ne može se gubiti nada. Iraku će trebati mnogo vremena da se povrati i ozdravi od svih tih ratova, a ne može ozdraviti dok Zapad ne odustane od svojih divljačkih kapitalističkih igara u regionu.”