MAKEDONSKI PISAC ZA ART VIJESTI

Osmanli: U novom društvu nema mjesta za sjećanja

Koliko su negacije i posezanja za makedonskom istorijom, jezikom i identitetom učestalija, jača je i jugonostalgija jer je u jugoslovensoj poratnoj zajednici makedonski narod dobio svoje kompletno priznanje

5345 pregleda 0 komentar(a)
Osmanli, Foto: A1 On
Osmanli, Foto: A1 On

Makedonski pisac Tomislav Osmanli (1956) je nagrađivani prozaista, dramski pisac, teoretičar medija i autor preko 30 knjiga, među kojima su i prve makedonske knjige posvećene sedmoj i devetoj umjetnosti (filmu i stripu). Za Art Vijesti govorio je o svojim nagrađivanim knjigama.

Prije skoro deceniju, beogradska Dereta je objavila vaš roman XXI, koji je zapravo knjiga o Makedoniji u 21. vijeku. Podjele, balkanski mentalitet, rastuća netrpeljivost, nagovjestaj sukoba, sve se to slilo u ovu vašu knjigu. Je li to još jedna varijacija na temu Balkan kao bure baruta, ili je zapravo neizbježna stvarnost?

- Dovolite mi, da za informaciju čitalaca, dodam da je knjigu takođe objavio i OKF iz Cetinja u prevodu Marine Markoske, a da na srodnim jezičkim područjima postoji još i hrvatsko izdanje Sandrofa iz Zagreba u prevodu profesora Borislava Pavlovskog. Jako mi je stalo do doga da ta knjiga koja je 2010. dobila najveću makedonsku nagradu Roman godine, svoje narative o iznevjerenim mentalitetnim matricama prijateljstva, gostoprimstva, bratstva ili makar prijateljstva među bliskima i poštovanja prema različitima, iskaže po svim jugoslovenskim sredinama. Moguće je da će se “Dvadeset prvi” dogodine pojaviti i u Sloveniji. Interesantno je, međutim, da je u štampanom i u audio izdanju vodeće egipatske izdavačke kuće Al Arabi iz Kaira, ovaj roman objavljen na arapskom i snimljen u audio-formatu, da je bio predstavljen na sedam festivala u širem jezičkom arealu, da je imao više izdanja, i najposlije, da mi ta objava još uvijek donosi privilegije, kao na primjer da na portalu Goodreads pratim odličan rejting romana i veoma pozitivne glasove kritičara, kao i komplimente i preporuke čitalaca iz tih daljih sredina gdje se, očito, prepoznaju etičke vrijednosti o kojima ovaj makedonski i postjugoslovenski roman govori.

Dakle, nije samo Balkan, prema staroj sintagmi, bure baruta, već je to u međuvemenu postao i cio svijet. Bliski istok je u ratnom stanju dokle god moje životno pamćenje doseže, dakle čak i prije ratova u našim zemljama, a takvo ostaje neprekidno, čak i nakon sklapanja naših krhkih mirova; tamo, već generacijama, novorođena djeca udišu dim i barut. Evropa je, evo, poprište žestokog i opasnog ratnog sukoba između dva bliska, nekada bratska identiteta. To podsjeća na naša krvava iskustva. Tekući ukrajinski sukob u jednoj dimenziji doživljavam kao postjugoslovenski rat... Ima u svim tim sukobima, neki zajednički sadržatelj, što među žrtvama, a posebno kod glavnih počinilaca.

Ima neki potpaljivač fitilja, inače unaprijed pripremanih barutnih buradi, sada istočnoevropskih, ranije balkanskih, a cijelo jedno istorijsko vrijeme i svjetskih barutana. Ima neki zloduh koji se teško objektivizuje, kojeg sam pronašao u formi utvara (roman nosi podnaslov “Knjiga fantazma”), duhova prošlosti koje huče kroz onaj isti prolaz koji je jedan dobromisleni profesor, Kliment Kavaj, jedan zabludjeli dobromisleći naučnik, sociolingvista sa skopskog univerziteta, u kojim - na osnovu jednog autentičnog svedočanstva Branislava Nušića o lagumu ispod crkve i dugačkom prolazu koji ide ispod starog grada Ohrida, vjeruje, da se stiže u prostor izgubljenog mira i dobrobiti - obratno: huče utvare i zlodusi prispjeli iz, činilo se, definitivno upokojene prošlosti…

”Brod. Konzarhija”
”Brod. Konzarhija”foto: Privatna arhiva

Roman XXI ima 33 junaka, medju kojima su i Branislav Nušić, Kemal Ataturk, braća Miladinov... Šta povezuje ove likove?

- Povezuje ih princip nade u neporažene vrijednosti. Svi su ti likovi, i ovi eponimni koje pominjete, a ima ih još više, kao i anonimni, iz moje fikcije, ironično su slikani. To su velikani sa karikiranim slabostima, koje im s druge strane ne umanjuju istorijske uloge i značenja. Svi su oni svojevrsni maštari boljih svjetova, a javljaju se u preokretu radnje koja počinje kao sasvim realistična, da bi promijenila tok i pristupe, u okolnostima u kojima se plemenite fantazije o boljitku, potiskuju rečenim fantazmima; potraga za novim boljim vremenima i boljim prostorima se, nekim začudnim mehanizmom otkačenog toka vremena, vraćaju brideći, obrnutim pravcima, prema našoj sadašnjosti, hrupeći iz podzemnih prolaza i memljivih laguma, ili pristužući po našim stanicama nestvarnim vozovima iz prošlosti. Ja sam u romanu fokusirao onu neizvjesnost koja je vladala krajem prošlog vijeka, kada se nije znalo hoće li računari koji vladaju savremenom stvarnošću prepoznati novo vrijeme ili će “milenijumska buba” kibernetskih softvera baciti procese, sisteme i sam vremenski tok, u neko paralelno vrijeme-prostor, gdje se gubi pravolinijski tok, a vreme iskače iz regularnih tračnica i, umjesto u bolji 21. vijek, ubacini nas u neki žestoki hijatus, u prazninu bezvremenosti. U romanu “domicilni” junaci - Maja i Gordan, Meto fiktivni lik sa makedonskog ratišta koji postoji u brizi svog oca i u košmarima ostalih likova, njegov otac Kiril penzionisani željezničar, staljinista iz prkosa, jedna penzionisana učiteljica sa zaludnim građanskim nazorima, Majin otac, pomenuti profesor Kavaj... - svi oni dramatično preživljavaju makedonski međuetnički sukob 2001, a nakon njihovih bjekstava na najsigurnijem mjestu na svijetu, ne iste nulte godine vjekova na prelomu, oni zapanjeno svjedoče i strahoviti teroristički napad na Ameriku i rušenje bliznakinja Svjetskog trgovačkog centra u Njujorku. I najednom se sve relativizuje. Aktuelno postaje pitanje: gdje je danas bezbjedno, kada nije ni “ovdje”, ni “tamo”? Na kom se mjestu danas čovjek može sigurno skloniti? Na fiktivnom, jedino. Bilo na onom za kojim traga profesor Kliment Kavaj, ili u Paramaribu glavnom gradu daleke, egzotične, male i pitome, multietničke karipske zemlje smještene na rubu začudnog, tog nekog začudnog hronotopa na prelazu dvaju stoljeća, u jednom fantastičnom ljetovalištu gdje se sreću Braća Miladinovi, Ataturk, Zaza Gabor, pjesnik Kočo Racin, može biti i Sartr i gospođa De Bovoar, Grk Jorgos Zorbas koji je živio i umro u Skoplju i bio realni prototip svjetski poznatom Kazancakisovom fiktivnom junaku Aleksisu Zorbasu… sve sami likovi koji se, inače, u onome što nazivamo stvarnost - nikada međusobno sreli nijesu.

Zašto baš Nušić? Kakve su njegove veze sa Makedonijom i Ohridskim jezerom?

- Nušić je autor jedne sjajne, malo poznate putopisne knjige čiji je naslov “Kraj obala Ohridskog jezera. Bilješke iz 1892. godine” i dodatnim objašnjenjem: “sa 33 slika u tekstu, šest nacrta i jednom kartom”. Ta je knjiga, inače po prvi put izdata u Beogradu, daleke 1894. godine - mnogo više od običnog bedekera. U njoj do punog, izražaja dolazi ne samo preciznost i pripovjedački talenat Nušićev, već i njegova erudicija, sposobnost čitanja antičkih epigrafija urezanih u stelama i po ohridskim mramorima koje je gradom pronalazio, kopirao i isčitavao, dakle poznavanje grčkog jezika, kao dio njegove poliglotije sa cincarskim, po svoj prilici turskim, staroslovenkim i svakako makedonskim kojim se i docnije sporazumijevao sa lokalnim življem, zatim arheologije, znanje iz geografije, etničkih obilježja življa prije svega u samom Ohridu i njegove gradske, vjerske i obrazovne strukture, a zatim i u cijelom jezerskom arealu, sjajni opisi običaja svih etniciteta koji žive na tom specifičnom prostoru, zatim precizni opisi biologije, ihtiologije, anemologije jer Nušić u knjizi na primjer pouzdano nabraja i opisuje sve vjetrove koji duvaju drevnim “bijelim” ili “svijetlim” jezerom... da bi knjigu završio nesuđenom posjetom jednoj tada još uvijek živoj legendi Tašuli, inspiraciji velikom broju književnika, rodom Grkinji, robinji iz ratnog pohoda, kasnije najvoljenijoj ženi ohridskog prvaka Dželadin bega, koja je zadržala svoju vjeru, begu rodila jedini porod, kćer koja nije preživjela, i ženi koja je doživjela duboku starost i o kojoj je Nušić ostavio prvu bilješku na samom kraju ove svoje značajne knjige...

Elem, u toj u takvoj putopisnoj prozi, Nušić veoma pouzdano navodi i podatak da se ispod starog grad nalazi podzemni hodnik, koji nakon “dva sata hodanja” vodi do crkve Sv. Petke u obližnjem selu Velgošti. Taj se podzemni prolaz, piše Nušić, zove “Volčani” i, napominje, da je i sam zašao u njega, ali samo donekle, jer se svod na nekim mjestima bio obrušio, te se on nije usudio da nastavi dalje do izlaza na drugoj stranu... Upravo ideja izlaska na neku drugu stranu u nevremenima još nerođenog novog stoljeća, meni je dala mogućnost da imaginiram fantastični dio romana koji neki analitičari i kvalifikovani čitaoci smatraju jako stvarnosnim.

Vaš novi roman “Brod. Konzarhija” je roman iz bliske budućnosti. Kakva je vaša romaneskna vizija ovakvog svijeta?

- Moj kolega po peru, Vladimir Jankovski, pisac i književni analitičar svojevremeno je napisao da je ta distopijska knjiga “nastavak autorove igre s vremenom, istinom, realnošću i iluzijom, simulakrumima i holografima kao dominantnim stvarnostima”. Želio sam da napišem romaneskni “holoraf” u žanru negativne utopije iz bliske budućnosti, u jednom hiper-tehničkom i hiper-posjedovnom vremenu (radi se o 2039. godini i konzarhiji koja se zove “Brod i krajbrežje”). Konzarhija je futirustički sistem, zajednica akcionara umjesto građana, društveno uređenje koje sam iskreirao i, kao pravnik po obrazovanju, nadam se i pristojno opisao. To je društvo čija kohezija ne počiva na ljudskim već jedino na akcionarskim, apstraktnim posjedovnim vrijednostima razvijenim iz korporativnog sistema koji uveliko vlada našim svijetom. Konzarhije su stoga teritorijalne zajednice svedene na nevelike finansijske regione u koje su se, prema tom distopijskom viđenju, usitnile dotadašnje države, i za prvake koje sam nazvao konzarsima i berzarsima, imaju najimućnije pojedince u tim akcionarskim zajednicama... Protivmjeru - otuđenju koje roman nagovještava u skoroj budućnosti, koja je, meni se čini već dobrano počela - jesu pasaži nostalgičnih podsjećanja na stvarne ljudske vrijednosti iz prošlih vremena, koje su potisnute apsolutnim profiterstvom i egoizmom akcionara kao osnovne društvene jedinke, nečim što se u hiperfinanijom uređenju smatra osnovom konzarhijske etike. Društvo je bazirano na potražnji jer je svaka ponuda manje važna. Interes je sve.

Pragmatizam je nova filozofija. U novom društvu nema mjesta za sjećanja. Prošlost je nepoželjna. Sadašnost, čak i kao korišćeno gramatičko vrijeme, je apsolutno data u tom društvu. Kozarhija je budućnost koja se globalizovano nameće iz centara moći koji su u romaneskoj negativnoj utopiji prilično reljefno opisani... Sve su te premise povodi za komične, satiričke, žestoke erotske dekonstrukcije otuđenog načina mišljenja i djeljanja, najvećeg broja likova u konzarhiji, diktaturi obezličenog posjedništva.

Osmani
Osmanifoto: Makfaks

U jednom dijelu ovog romana vaša junakinja Tatjana Urova se pita: “Ko sam ja?” Njoj, kako pišete, iz glave ne izbija pitanje njenog stvarnog identiteta, uz to i nove misli: postoji li uopšte taj njen stvarni identitet.... Zašto je pitanje identiteta tako važno i čime je uslovljeno?

- Zato jer moramo ostati kompletna ljudska bića. Kao kompletna ljudska bića mi moramo imati samosvjesni, ne nametnuti i krnji - kao što, recimo, to sada rade bugarski nacionalisti mojim makedonskim sunarodnicima uz prećutnu saglasnost nekih novih, meni nerazumljivih evropejaca - već cjeloviti identitet. Svi smo mi pred tim izazovom da nam se oduzimanjem integriteta i čak i delegiranjem suverenosti po različitim asocijacijama i forumima, globalističkim sugestijama i nametanjima krnjeg subjektiviteta. Mi moramo opstati kao subjekti. Kao individualne i kolektivne ličnosti. Ne holografi po volji programera, ma koji god to oni bili.

U romanu “Brod. Konzarhija” potencirate pitanja vremena, istine, stvarnosti, smisla... To su vječne teme. Kakve odgovore i rješenja nudite u Vašem romanu?

- U romanu nudim jedino viđenje jednog zastrašujuće otuđenog svijeta izgubljene sopstvene memorije. Ostalo je na čitaocu. Ako iz toga proisteknu angažovani, kritički zaključci o krajnje egoizovanom pojedincu u krajnje otuđenom pojedincu, biću jako zadoviljan. Ukoliko se pak neko hrani jedino futurističkom satirom, i to je u redu. Satira ima sjajna svojstva jer može da radi i - odloženo.

Pomenimo i vašu zapaženu knjigu “Svetiljka za Hanuku - Devet judeo-balkanskih pripovijesti”. Pisali ste o stradanju sefardskih Jevreja. Koliko je teško pisati o holokaustu?

- Jako je teško i to ne kažem da bih se vajkao, već stoga što je kao tema holokaust prvo veoma eksploatisana, narativi su takoreći iscrpljeni, a model je jednodimenzionalan, uvijek tragičan, čak i kada se radi o preživjelim žrtvama te bestijalnosti nacizma u svakom njegovom obliku i manifestaciji, evropskoj ili lokalnoj, balkanskoj... Elem, ja sam povijesti objavljene u “Svetiljci za Hanuku” čiji se početni motiv zasniva na jednom porodičnom sentimentu, na ličnosti mlade djevojke, Jevrejke koja je bila skoro dio porodice moga oca i čija je sudbina zabilježena u mojoj prvoj napisanoj priči, “Slika teta Rašele” iz 1999, nastavio sam da pišem tragajući za osobenim motivima i povijestima. Sudeći prema recepcijama tih priča i novela koje su objavljivane od Belgije, Poljske, preko svih naših književnih sredina od Srbije do Slovenije, Grčke, Argentine, Izraela, do objave u Sjedinjenim državama... čini se da sam u tome uspio. U potrazi za originalnim, nerabljenim, a autentičnim povijestima, uspio sam da čak pronađem i kolektivni narativ koji se završava hepiendom. To je kod nas malo poznato iskustvo spasavanja cijele jedne jevrejske zajednice, one od blizu 380 ljudi, Jevreja sa grčkog ostva Zakintos; spašavanje izvedeno požrtvovanim angažmanom dvojice lokalnih lidera, nepokolebljivog vladike zakintskog Hrisostoma i podjednako smjelog gradonačelnika Lukasa Karera... Ima tu i drugih priča iz širokog sefardskog areala, punih ljubavi, nade, trauma, maštanja i pogibija. Holokaust je teška tema.

Posebno je potresna priča o stradanju solunskih Jevreja, a veliku odgovornost imao je Cvi Korec, glavni rabin Soluna. Možete li pojasniti?

- Njegovu sam sudbinu razradio u noveli “Smrt Jerusalima” o tragediji solunskih Jevreja, inače najveće sefardske zajednice na svijetu. Cvi Korec je bio glavni Rabin Soluna, inaše Aškenaz koji je doveden za predvonika pomenute sefardske zajednice i jedna od najkontroverznijih jevrejskih figura u holokaustu, jer ga mnogi optužuju za nepreduzimanje nikakvih mjera za spas njegove pastve, već za neshvatljivu pomirljivost koju neki analitičari smatraju da prelazi granice i kolaboracionizma za njemačkim okupatorima Grada. “Smrt Jerusalima” je velika i veoma kompleksna novela - koja može ostati i sama, iako je objavljena kao dio moje zbirke “Svetiljka za Hanuku”. Satkana je od trpke realnosti, od nadanja, od strahova, od ljubavi, od izdaja i od snova, velikog broja njenih likova, žrtava, trgovaca sudbinama drugih i samih nacističkih i fašističkih dželata u velikom solunskom košmaru Drugog svjetskog rata. Da bih mogao da napišem taj traumatični književni dnevnik okupacije, zlostavljanja i pogibije cijelog jednog ogromnog gradskog etnosa, koristio veliki dio izvornika.

Kako danas Makedonci gledaju na nedavnu prošlost svoje zemlje u kojoj ste i vi rođeni? Da li im je bliža zajednička slovenska prošlost u Jugoslaviji ili su okrenutiji helenizmu, antičkoj prošlosti?

- Makedonci, normalno, nijesu homogeni u svojim istorijskim samoodređenjima. Neki još uvijek njeguju mit o antičkoj prošlosti koju smatraju jednim od najstarijih slojeva etničkog idenititeta, ali nema onih koji negiraju svoj slovenski identitet. Koliko su negacije i posezanja za makedonskom istorijom, jezikom i identitetom učestalija, jača je i jugonostalgija jer je u jugoslovensoj poratnoj zajednici makedonski narod dobio i svoje kompletno priznanje i svoju prvu trajnu državnost. Što se mene tiče, ja se svoje makedonske i jugoslovenske pripadnosti nikada odrekao nijesam. Ja sam jugonostalgičar, ali i kulturni jugorealista, jer sa zadovoljstvom konstatujem kako se ljudi umjetnosti i kulture najlakše pronalaze, sporazumijevaju, druže i sarađuju, te da upravo oni najbolje uspijevaju da ponovo uspostavljaju veze koje su tako žestoko pokidali političari.

Kako izgleda makedonska književnost danas? Koje su teme dominantne? Šta se najviše čita?

- Veoma je produktivna nova spisateljska, kako prozna tao i pjesnička scena. Pojavile su se odlične knjige i sjajne spisateljice i pisci. Njihove su se knjige potvrdile najvišim makedonskim spisateljkim nagradama i prevodima uglavnom u regionu, ali i na evropskim prostorima. Među njima se posebno ističu usjpesi i afirmacije sjajne pripovedačice Rumene Bužarovske, zatim romaneskna stvaralaštva Vladimira Jankovskog, Lidije Dimkovske, Igora Stanojoskog, Frosine Parmakovske, Petra Andonovskog, Mihajla Sviderskog... Jako sam ponosan na te uspjehe novijih generacija. Još uvijek su vrhunski aktivni naši književni doajeni iz takozvane “Treće generacije” poput akademika Vlade Uroševića i takođe divne spisateljice Olivere Nikolove i izvanrednog pisca Vladimira Kostova, a neprekidno stvaraju i pripadnici zrelije generacije, počinjući od Dimitra Baševskog i Aleksandra Prokopijeva, zatim istaknutog romanopisca, pjesnika i dramatičara Venka Andonovskog, Goceta Smilevskog, autora triju divnih romana, nagrađivanih i prevođenih pisaca Ermisa Lafazanovskog i Blažeta Minovskog, spisateljice Jagode Mihajlovske-Georgijeve... No, ovo je samo dio liste. Cjelokupna lista zahtijeva puno više prostora.

Dugo ste radili kao urednik kulture. Kako posmatrate današnje medije. Očigledno je da nemaju ulogu kao nekada. Internet i društvene mreže su promijenile sve. Zar ne?

- Jesu. I ne samo one. I portali i filmske platforme, video igre, video-on-demand i internet i društvene mreže, mobilni telefoni, realiti šouovi, turske serije, influenserke i roze kanali, i dobijaju bitku za pažnju potrošača. Ovo je carstvo pokatkad bjesomučnih slika i brzih, tweet-tekstova, a mi se zalažemo za republiku knjige, duha i lijepih umjetnosti. Viteški izdržavamo, za sada bez dodatne pomoći sitematskih mjera nadležnih državnih resora kuture, nauke i obrazovanja. Valjda jer i njih u ovim tranzicijskim vremenima najprije valja obrazovati, učiti i kultivisati. Ipak, nije daleko vrijeme kada će se lektira gledati, jer već davno postoje silno rabljeni sajtovi sa dajdžestima književnih klasika. Konzarhija prijeti. Ekstremna otuđenja i novim tehnološkim zavisnostima i potrošačkim robovanjima programa loših ukusa, jesu stihija ovog vijeka, slična potopu u vodama bezvrijednosti. Naš brod na koji se ljudi iz degradiranog društva trebaju ukrcavati jeste elitino obrazovanje i vrhunska kultura. Takva Nojeva barka, opterećena balastima masovne potrošnje beznačajnih slika i medijskih aktivnosti, nikada ne stiže na Ararat.