ARHITEKTURA

Mistički doživljaj u Bijelom Polju

Recimo da sa tom školom nije u redu: SVE. Od starta - od ideje da se prvo sagradi nova škola pa da se tek onda sruši stara škola - pa nadalje, preko prostornog koncepta koji je besmislen - do današnjih dana

15052 pregleda 7 komentar(a)
Duško Marković polaže kamen temeljac za OŠ “Dušan Korać” u Bijelom Polju, Foto: bijelopolje.co.me
Duško Marković polaže kamen temeljac za OŠ “Dušan Korać” u Bijelom Polju, Foto: bijelopolje.co.me

Sve estetske špekulacije, sve doktrine i sav formalizam - mi odbijamo/odbacujemo. ..., klicao je veliki (najveći) Mis van der Roe (Mies van der Rohe) u julu davne 1923. godine, sa treće (pretposljednje) stranice prvog broja glasovitog njemačkog avangardnog časopisa “G: Material zur elementaren Gestaltung”.Ili u originalu: “Jede ästhetische Spekulation, jede Doktrin und jeden Formalismus - lehnen wir ab. ...”.

U sljedećem broju časopisa “G” - u broju 2, septembar 1923. - Mis je bio još oštriji: “Mi ne znamo ni za kakvu formu, znamo samo za probleme građenja./ Forma nije cilj, nego rezultat našeg rada./ Ne postoji forma kao takva (per se)/ (...)/ Forma kao cilj je formalizam; i mi to odbijamo/odbacujemo...”.

Ili u originalu: “Wir kennen keine Form, sondern nur Bauprobleme./ Die Form ist nicht das Ziel, sondern das Resultat unserer Arbeit./ (...)/ Form als Ziel ist Formalismus; und den lehnen wir ab. (...)”.

***

Skoro pa 100 godina nakon što je Mis formulisao svoje čuvene postulate - koji su u međuvremenu ugrađeni u temelje arhitektonske misli i prakse - i uopšte, u temelje arhitekture kao transcendentnog principa - vo vjeki vjekov - ja sam se polako primicao Bijelom Polju, iz pravca sjevera, od Prijepolja i Brodareva, ne sluteći da je na pomolu vrlo bizaran događaj.

Bio sam zamišljen - razmišljao sam o političkom trenutku - i umjesto da kod Volija skrenem lijevo i obiđem grad - ipak sam uplovio u Bijelo Polje.

Nakon nekih kilometar i po - nakon nekih par minuta - ošinulo me, sa lijeve strane, nešto nadnaravno - nešto u što nijesam povjerovao u prvi mah.

Recimo da sam na se zadesio na pružnom prelazu. Оkrećem glavu ulijevo - samo da bih, krajičkom oka, ugledao voz. Ostalo mi je vremena samo za jednu jedinu misao: Zašto nema tona? Kako to da mašinovođa nije pokušao da me upozori sirenom...

Pribrao sam se nakon nekih pedesetak metara - nakon nekih dvije ili tri sekunde - što je, s obzirom na okolnosti, trajalo čitavu vječnost. Ostao sam, srećom, na magistrali - i riješih da odmah skrenem lijevo, da parkiram - i da dobro razmislim o svemu.

***

Dakle, u godinama neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, drugovi komunisti su u Bijelom Polju, na lijevoj obali Lima, u naselju Pruška - podigli školu - poglavito iz razloga što su, iznad svega, polagali vjeru u obrazovanje.

Pruška, Bijelo Polje, pogled iz pravca juga na OŠ “Dušan Korać”, 2010. godina
Pruška, Bijelo Polje, pogled iz pravca juga na OŠ “Dušan Korać”, 2010. godinafoto: Edin Višnjić, maps.google.com

Bila je to ni po čemu posebna, standardna obrazovna kućerina iz tog vremena - podgrum, prizemlje i sprat - i sve to u obliku ćiriličnog slova “Š” u osnovi i pod kosim krovom. Iza škole se nalazila zelena livada - školsko igralište. Poviše gornjeg, podužnog ruba livade, sa sjeverozapadne strane, tekla je džada. U jednom trenutku su asfaltirali džadu, a nedugo zatim su asfaltirali i livadu, tj. igralište - i dodali tribine - i sve je bilo u savršenom redu - do momenta kada je neko (teško je utvrditi ko - imenom i prezimenom) potegao da se gradi nova škola.

Da se, veli, prvo sagradi nova škola - i to iza stare škole, baš na livadi/igralištu - pa da se onda sruši stara škola - i na njenom mjestu uredi novo igralište.

Pa smo imali konkurs - kladio bih se da je ovdje riječ o 2013. godini - i blistavu, koliko i očekivanu pobjedu “neimara svjetskog renomea” - bjelopoljskog Le Korbizjea, kako mu tepaju - eksperta u domenima građenja na igralištima.

Nijesam ovjerio sve konkursne radove, moram priznati, ali bih se kladio - za sve pare - da je bilo par boljih radova od rada neimara svjetskog renomea.

Kako bilo, pobjedničko rješenje mi je tada, jednako koliko i prije par dana - kada sam ovjerio nedovršenu realizaciju krajičkom oka, iz automobila u pokrenu - djelovalo preko svake mjere nesuvislo - tako da sam definitivno odustao od analize - ponajviše radi duševnog mira i stabilnosti.

Elem, kamen temeljac za novu školu položen je koncem marta 2019. godine - baš u vrijeme kada je Epidemija COVID-19 počela da uzima maha - i do dana današnjega, uprkos najavama, nova osnovna škola - u kombinaciji sa muzičkom školom - nije primila đake.

***

OK, što nije u redu sa tom školom?

Recimo da sa tom školom nije u redu: SVE. Od starta - od ideje da se prvo sagradi nova škola pa da se tek onda sruši stara škola - pa nadalje, preko prostornog koncepta koji je besmislen - do današnjih dana.

OK, što konkretno nije u redu sa tom školom?

Ključni problem je u tome što u CG ne postoji - niti je ikada postojala - arhitektonska scena - odnosno običaj da se govori i piše o arhitekturi - pogotovo o javnim objektima, o zgradama iza kojih stoji država kao investitor, odnosno mi - građani ove nesrećne državice. Ako pak mene pitate, zgrada osnovne i muzičke škole u Bijelom polju pripada tzv. nesamosvjesnoj tradiciji (Unselfconscious tradition - Charles Jencks, Modern Movements in Architecture) - te stoga nije vrijedna pomena - pogotovo ne u akademskom konktekstu - ali bi bila vrijedna pomena u kontekstu aktuelnog trenutka - uz uslov da postoji, kao što ne postoji, volja da se uđe u ozbiljnu vivisekciju kompletnog procesa koji rezultira intervencijama u našem prostoru - poput ove bjelopoljske. Kad bi postojala svijest o potrebi da se temeljito revidira taj proces - onda bi škola u Bijelom Polju poslužila kao savršen primjer - kako ne treba.

Ako baš insistirate, dodao bih da javni objekti, u principu, ne trpe estetske špekulacije - pogotovo ne jeftinije estetske špekulacije - i formalizam. O doktrinama bi se možda dalo diskutovati - prosede neimara svjetskog renomea, bjelopoljskog Le Korbizjea, čak mi je i simpatičan, u svoj svojoj razoružavajućoj naivnosti, čestoj u perifernim sredinama do kojih ne dopire diskurs (u opštem smislu) - ali projektovati školu - a pritom igrati za raju, a zanemarivati taktiku - definitivno nije na mjestu.

Nije na mjestu, konkretno, bezočno insistirati na tzv. individualnoj poetici - kad je riječ o objektu od javnog značaja - primjerice školi. Na stranu što je ovdje riječ o do te mjere nesuvisloj individualnoj poetici - koja je interesantna isključivo kao simptom, u nekoj široj fenomenološkoj ravni.

***

Sjedio sam nekih pet-šest minuta u kolima - toliko mi je trebalo da se sasvim prizovem - sve do trenutka kada sam osjetio poriv da izađem i okinem par fotografija - povijesti radi - ali ipak odlučih da to ne učinim.

Nema, rekoh, smisla...

A kad sam shvatio da sam parkirao baš iza Gradske gasalhane - remek-djela našeg neimara svjetskog renomea, bjelopoljskog Le Korbizjea - bilo je krajnje vrijeme da krenem...