Vječito je čovjekovo pitanje identiteta - pripadnosti i pripadanja, svrstavanja, pa i prilagođavanja, poistovjećivanja, odnosno nemogućnosti ili pak oduzimanja svega toga.
Simboličnim, a prilično jasnim, jezikom o tome progovara slovenačka umjetnica Duša Jesih. Njena izložba djela “(Ne)svrstana” otvorena je upravo u nekadašnjoj Galeriji nesvrstanih (Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja), odnosno u Dvorcu Petrovića u Podgorici gdje je dostupna za posjetioce do 30. septembra.
Postavljajući crvenu petokraku kao centralni motiv svoje postavke, a koja samim nazivom preispituje pojam svrstavanja i pripadnosti, djeluje da Jesih progovara i o generacijama i generacijama nesvrstanih koji su možda, pored svega ostalog, i dio sebe izgubili raspadom nekog određenog sistema, a nama najbliži primjer je raspad Jugoslavije.
Ja sebe još definišem kao jugonostalgičara, odnosno jugonostalgičarku, tako da vam je onda vjerovatno sve jasno...Nedostaje mi povezanost, bliskost, izmiješanost kultura, mnoštvo različitosti, druženje, ljubav, ljubaznost, prihvatanje različitih misli i ideja... Mnogo toga mi nedostaje...
U razgovoru za “Vijesti” Jesih potvrđuje upravo to da u fokus stavlja snagu zajedništva, bratstva i jedinstva koji su se raspadom zemlje iz kompaktne cjeline rasitnili u niz manjih komponenti od kojih kao da se svaka okrenula protiv same sebe i pojedinaca koji je čine, a koji su do skora bili jedno. Pritom, njeni radovi kao da odaju duh arhitekture socijalizma kroz velike geometrijske crno-bijele oblike prožete jarkim crvenim nijansama, svi nasloženi poput tangrama u jednu cjelinu koja lagodno i čvrsto funkcioniše, iako bi se s lakoćom u izuzetno kratkom roku mogla rasformirati i pretočiti u nešto drugo ili funkcionisati zasebno.
Cilj njene umjetnosti je, kaže, da pruži kratki pregled “naših društvenih, kulturnih i političkih sfera na manje konvencionalan (moderan) način”. Zanima je samorefleksija o fenomenu otuđenja, čemu i sama svjedoči, dok se (kontradiktorno) kreće ruku pod ruku s globalizacijom.
”Živjeti u jedinstvu i slozi, miru i ljubavi sada izgleda kao zastarjela i iluzorna hipi-ideja koja je tako daleko od stvarnosti... Pokušavam da se suočim s ovim iskustvom i internalizujem kroz lajtmotiv mog posljednjeg ciklusa slika pod nazivom ‘Jedinstvo’. Korišćenjem ‘što manje riječi’ u minimalističkom geštalt jeziku koji omogućava u određenoj mjeri umjetnički izraz i prostor za svijet svakog pojedinca, pokušavam da jedinstvo transformišem u hibrid (saobraćajnog) znaka upozorenja i ikone ‘logo (terapeutski) tip’”, kaže Jesih o svom radu.
Crveni motiv koji suptilno i jarko koristi djeluje poput Arijadninog klupka kojim umjetnica vodi posjetioce kroz lavirint postavke ili lavirint vremena koji se proteže i mnogo prije od Galerije nesvrstanih, pa do današnjeg trenutka do dvorca Petrovića, a o svemu tome govori za “Vijesti”.
Vaša izložba “(Ne)svrstana” predstavljena je u nekadašnjoj Galeriji nesvrstanih u Podgorici. Koliko simbolike staje u tome?
Pa, to je samo po sebi na neki način bio dio kompletnog ovog koncepta. Tako se nekako sve i posložilo - i početna ideja i moj način rada, ali i koncept, pa i crvena nit koja se godinama već proteže kroz cijeli moj rad. Sve to se baš našlo i posložilo, a dodatno doprinosi istorija koju dvorac Petrovića ima, posebno u tom pogledu koji si spomenula. Pored toga, ovoj izložbi doprinosi i na poseban način kroz nju i o njoj govori i ono što su moj rad i život, moje lično slaganje, svrstavanje i pitanje da li sam zapravo i gdje u životu svrstana ili nesvrstana, kao i sve druge asocijacije na taj termin. Rekla bih da je sve to baš lijepo povezano.
Taj termin koji ste iskoristili za naziv postavke jasno asocira na Pokret nesvrstanih zemalja čija je članica bila i Jugoslavija. S druge strane, ostaju otvorena pitanja potrebe svrstavanja u neke kalupe, očekivanja, okvire, najčešće društvene... O čemu Vi govorite?
U pravu ste za obje konstatacije. To je sve na neki način (samo)preispitivanje. Ima li smisla da se svrstavamo, pitanje je zbog kojeg u naslovu izložbe u zagradu stoji “Ne”. Tako ime glasi “Svrstana” odnosno “Nesvrstana”. To je i pitanje koje se samo po sebi postavlja. Pored toga, to je takođe povezano i s idejom da je život zapravo kao neki puzzle, kao tetris i da se jednostavno sve samo posloži ili ne posloži. To povezujem i sa geštalt teorijom i pitanjima o tome kako kao individue vidimo jedan oblik, jedan znak, jedan simbol, da li je to nešto pozitivno ili negativno, možda je nešto postavljeno u aoristu, pluskvamperfektu ili je to baš ono što je danas. U zavisnosti od svega toga, termin se čita drugačije i izložba dobija drugo značenje.
Crvena petokraka najprepoznatljiviji je simbol koji će u svakom posjetiocu probuditi različite asocijacije, baš kao u Geštalt psiholoiji. A kako Vi osjećate i sa čime povezujete tu crvenu zvijezdu?
Osjećam taj simbol kao jednu veliku nostalgiju i melanholiju. Ta petokraka u meni budi nostalgiju prema bratstvu i jedinstvu jer ja pripadam generaciji koja je to sve doživjela i koja pamti. I ja pamtim mnogo. S druge strane, ta petokraka je i simbol partizanstva, a moj djeda je bio partizan. S obzirom na sve to, petokraka za mene znači i predstavlja mnogo više od samo jednog tumačenja. Mnogo je tu simbolike.
S obzirom na to da se Slovenija od država nekadašnje Jugoslavije prva odvojila i okrenula Evropskoj uniji i takozvanim evropskim vrijednostima, rijetko se čuje nostalgija za SFRJ iz tog pravca... Prema Vašem mišljenju, koliko je koja od zemalja bivše Jugoslavije dobila, koliko je koja izgubila?
Ne znam šta bih vam rekla na to, jer ja nikada o tome nijesam razmišljala kroz pojedinačne primjere države, već gledam cjelokupnu sliku, a u toj slici mi smo svi (bili) braća. Ja mislim i osjećam da je to bio raspad u negativnom smislu za sve nas i ni za koga nije bio više ili manje negativan. Kada nešto doživi raspad, to ne može biti pozitivno.
Kako danas gledamo na taj period, kako Vi gledate na to?
Šta ja znam i šta da vam kažem... Ja sebe još definišem kao jugonostalgičara, odnosno jugonostalgičarku, tako da vam je onda vjerovatno sve jasno.
Šta Vam nedostaje iz tog perioda?
Nedostaje mi povezanost, bliskost, izmiješanost kultura, mnoštvo različitosti, druženje, ljubav, ljubaznost, prihvatanje različitih misli i ideja... Mnogo toga mi nedostaje...
Bratstvo i jedinstvo, pojam unije i skupa djeluju kao lajtmotiv Vaših radova i istraživanja. Ipak, sve ono čemu ste dali jedan specifičan oblik vidno je sastavljeno iz više djelova od kojih se lako može napraviti nešto drugo što će takođe funkcionisati nezavisno i za sebe. Sve to djeluje poput tangrama i neke igrice.
Dobro ste primijetili. Sve su to neki lajtmotivi koji su se posebno iskristalisali tokom perioda epidemije i lokdauna, u ovih nekoliko godina. Tokom tog perioda imali smo mnogo više vremena da se okrenemo sebi i razmišljamo o tome kako polako nestaje kolegijalnost, nestaje prijateljstvo, nestaje ono učenje da treba da budemo tu jedni za druge, a individualizam je preuzeo primat i u tome prelazi sve granice. Takvi su i moji radovi.
Kakav je Vaš dosadašnji doživljaj ove izložbe?
Ova izložba mi mnogo znači na više načina. Kao prvo, intimno i lično mi je veoma drago zbog ove postavke, posebno zbog nekih crnogorskih poznanstava koja njegujem već godinama. Pritom, moja prva samostalna izložba u Crnoj Gori bila je baš u galeriji “Centar” Centra savremene umjetnosti 2008. godine. Pored svega toga, veoma sam zadovoljna time kako se moj koncept povezao s prostorom, jer se sve dodatno sklopilo i poklopilo zbog čega sam baš srećna i zadovoljna.
Bonus video:
