Kratke priče slovenačkog pisca Andreja Blatnika, vrsnog majstora ovog žanra, u zbirci “Ugrizi” pod mikroskop stavljaju sudbinske trenutke koji raznolike protagoniste drže u procjepu. Hoće li hirurzi spasiti mogućeg ubicu svog kolege, koji snajperista će pogoditi metu prvi, dokle seže dodir ispod stola? Učiniti nešto ili ništa, i jedno i drugo podjednako je nemoguće. Odgovornost je utoliko veća što jedna jedina odluka može imati neočekivane posljedice ne samo za pojedinca nego i za cio svijet i istoriju, sve do posljednjeg preživjelog čovjeka, koji se, možda, još zasljepljuje vjerom da je sve bilo plod puke slučajnosti. Blatnikove priče su osobene skice i krokiji koji nastoje da uhvate trenutke ranjivosti svijeta, kad se čini da su u budućnosti sve mogućnosti otvorene. Zbirku “Ugrizi” objavila je Geopoetika u prevodu Ivana Antića.
Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Objavio je romane: “Baklje i suze”, “Tao ljubavi”, “Promijeni me”, knjige priča: “Buketi za Adama venu”, “Biografije bezimenih”, “Promjene koža”, “Zakon želje” i “Kapiraš?”; knjige studija i eseja: “Papirni lavirinti”, “Gledanje preko ramena”, “Neonski pečati”; kao i udžbenik “Pisanje kratke priče”. Blatnikove kratke priče prevedene su na više od trideset jezika. Prevodi njegovih knjiga izlaze kod uglednih inostranih izdavača. Piše radio drame i prevodi s engleskog (Anais Nin, Stiven King, Silvija Plat, Pol Bouls). Dobitnik je Zlatne ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991) i nagrade Prešernovog sklada (2002) i učesnik brojnih književnih festivala i programa za pisce. Andrej Blatnik je studirao opštu književnost, sociologiju kulture, američku književnost i komunikologiju. Radi kao urednik Cankarjeve založbe i predaje na Katedri za Bibliotekarstvo, informatiku i izdavaštvo na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 2007. do 2015. godine bio je predsjednik žirija srednjoevropske nagrade Vilenica.
U septembru, bili ste slovenački autor u fokusu na festivalu centralnoevropske književnosti Vilenica. Na ovom festivalu nagrade za životni rad, između ostalih, dobijali su i Mirko Kovač, David Albahari, Dragan Velikić ...
Festival je pokrenut davne 1986, u vrijeme kad su se tradicionalne granice između Istoka i Zapada počele mijenjati, pa je nekako nudio treći put, na tragu onog poznatog: “Mi u centralnoj Evropi ne pripadamo ni Istoku ni Zapadu.” Kad je srušen berlinski zid i njime de iure, ako ne i de facto, i komunizam i socijalizam, neko vrijeme je festival tražio novu orjentaciju i našao je u predstavljanju manjih ili barem manje poznatih književnosti cijelog svijeta. Objavio je, na primjer, antologiju pisaca iz Indije koji ne pišu na engleskom nego na drugim, manje poznatim jezicima, pa pisaca koji pišu na baskijskom, irskom, ove godine estonskom... Osim ovih posebnih gostiju, velika većina pozvanih još uvijek dolazi iz srednje Evrope - ovaj koncept je širok, od Švajcarske do Makedonije. Iz Crne Gore su nam u posljednjim godinama došle Lena Ruth Stefanović i Tanja Bakić i naišle na odličan prijem i kod publike i kod medija.
Nekim piscima iz manjih zemalja dolazak na festival omogućio je prvi prevod na engleski, neki su poslije nastupa objavili knjige u Sloveniji, pa i u drugim zemljama, pokrenuo je mnoge suradnje i prijateljstva. Nagradu Vilenica je dobila i Olga Tokarczuk, par godina prije Nobelove, Peter Handke već davne 1987, i drugi važni pisci iz središta Evrope.
Odlučili smo da Slovenci ove nagrade ne možemo dobiti, da je samo dajemo, a mala kompenzacija ovog hendikepa je da je svake godine neki autor u fokusu, što je isto nekakvo priznanje za cjelokupan opus.
U prvoj priči vase knjige “Ugrizi” koju ste naslovili “Riječi nas mijenjaju” vidi se koliko puno čitaoci mogu vjerovati onome što pisac napiše. Poučen iskustvom s kraja prošlog vijeka kada je ratu na prostorima bivse Jugoslavije znatno doprinijelo upravo vjerovanje piscima i njihovom pisanju, pogotovo piscima s nacionalističkim nabojima, moram vas zamoliti za vaš komentar toga vjerovanja u pisanu riječ.
Danas onu nekadašnju vjeru da su pisci savjest nacije (ako ne svijeta) i da najbolje shvaćaju šta se dešava u svijetu, a posebno u ljudskom biću, zamjenjuje vjerovanje da su pisci zapravo oni koji se služe riječima i pričama samo zato da nas zabave. Ovu promjenu koja nije moj osobni osjećaj nego proizlazi iz pretraživanja čitalačkih navika (zaposlen sam kao profesor izdavaštva na Univerzitetu u Ljubljani) malo sam reflektirao ovom pričom o snazi riječi. Ima u tome i ironije i nostalgije.
Slično nekim političarima postoje i pisci bez dovoljno odgovornosti za ono što kažu i što napišu, što katkad uzrokuje i neocekivane posljedice. Kakav je vaš stav kao književnika prema takvim piscima?
Uvijek smo na tragu one moralne dileme koju ispostavlja Bernhard Šlink u romanu “Čitač” kad nepismena žena na pitanje zašto je pred kraj rata zapalila ljude koje je čuvala u logoru odgovara: “Pa tako su mi naredili”. Šlinkova teza je da tek poslije kad nauči čitati shvata svoju odgovornost i svoju krivnju. Slično važi i za pisce, posebno za one koji se ne žele zadržati u onom registru književnosti koji zovemo trivijalni: ne mogu biti samo vještaci koji dobro sastavljaju rečenice, samo pisati lijepe priče i da ih je briga za svijet. Alat kojim se bave, jezik, ima veliki utjecaj na našu stvarnost. Ako znaju to oni koji pišu reklame i političke govore, trebaju znati i književnici. I prihvatiti odgovornost.
Šta vi podrazumijevate pod spisateljskom odgovornosti?
Možemo raspravljati o društvenoj odgovornosti kao što smo već započeli, o senzibilitetu za one koje Amerikanci zovu “the underdog”, za ljude u gorem položaju od našeg, takve i drukčije manjine... A važna je i ona druga odgovornost, naime odgovornost prema književnosti. Svaki pisac se, htio to ili ne, upisuje u književnu tradiciju, a tim upisivanjem u tu tradiciju i stvara. Znači da mora obratiti pažnju i na način kako piše svoje tekstove pošto i time mijenja svijet. Bar svijet književnosti. Osobno mi se pisanje samo zato da bi se bilo kako ispričala neka priča čini poprilično neodgovornim, važno je i kako je ispričamo.
U priči “Trenutak spoznanja” kažete: “Najprije smo dugo ćutali. Tek poslije smo počeli da pričamo”. Možete li nam reći u čemu je spoznanje više sadržano - u dugom ćutanju ili u pričanju? Zapravo, šta čovjek spoznaje ćutanjem? A šta pričanjem?
Odlučujući je pravi balans. Ako ga nema, promašujemo oba spoznanja.
Kada (u priči “Previđeno”) kažete: “Zatvorenih očiju vidio sam te bolje”, potvrdjujete onu drevnu maksimu koja kaže da su oči varljive, da očima ne smijemo previše vjerovati, da se razumom i dušom sve realnije vidi? Ili, koliko je i kada čovjek sposoban da gleda čulima duše?
To je jedna od mogućih interpretacija ove za interpretaciju veoma otvorene priče. Druga je da smo u spoznaji svijeta toliko skloni vlastitoj imaginaciji da nam je ona ponekad (ili čak često) draža od onoga što možemo vidjeti ili što možemo dotaknuti. Bernardo Atxaga (Aćaga), odlični baskijski pisac, u jednom romanu priča o caru koji svake noći sanja da je zatvorenik i zatvoreniku koji svake noći sanja da je car. I pita se ko je sretniji. Ljeti kad su noći kraće to je car, a zimi zatvorenik. Svi mi živimo u velikom dijelu svojih života i u snovima, imaginaciji, maštarenjima, i mnogima je to bolji dio života.
”Kapiraš” je takođe knjiga kratkih priča većim dijelom zasnovana na temama ljubavi i humoru. Pošto ni ova knjiga nije lišena čvorova i nedoumica koji je čine i shvatljivom i neshvatljivom (ali uvijek interesantnom), možete li nam reći šta je uslovilo da se okrenete ovoj vrsti pisanja?
Iza toga je zapravo veoma lična priča. Posljednjih dvadeset godina sam preko zime od zime bježao u Indiju i tamo pisao svoje tekstove, bilo je više mira nego doma, nije zvonio telefon, nije bilo obaveza. I kad sam završio pisanje romana “Promijeni me” (Geopoetika 2019) bio sam u nekom malom gradu daleko od svega i, kako se danas često pita, šta ćemo sad? Iz ovog pitanja nastala je prva veoma kratka priča, onda svaki dan još po jedna, pa sam nastavio ovim žanrom i napisao stotinjak priča koje su sad objavljene u dvije knjige, u svakoj po pedeset. Tek kasnije sam se osvijestio da sam na ovaj način ušao u veliku tradiciju koja se u SAD zove short short story ili flash fiction a ima je svugdje, prije neko vrijeme sam čitao srpske mikro priče nazvane Sićušne priče, mnogo odličnih veoma kratkih priča je napisao David Albahari... Sad su neke od ovih priča objavljene i u svjetskim antologijama, pa će možda inspirirati još nekog pisca da krene i ovim putem.
Slovenija je uvijek bila emotivno, ali još više poslovno, vezana za Evropu, a kada je i postala članica EU mnogi Slovenci su odahnuli. Olakšice su bile brojne pogotovo turističkim i industrijskim poslenicima. Međutim, ipak nije za svakoga bilo tako. Šta je to za Sloveniju i pojedine njene građane danas loše u EU?
Temeljna spoznaja psihoanalize je da kad se želja ostvari, onda prestaje biti želja. Slično je bilo i sa slovenskim odlaskom u EU. Tek poslije nekog vremena pokazuju se svi problemi ove političke zajednice koji su nama s uspomenama na nekadašnju Jugoslaviju već poznati: nemogućnost kulturne integracije, razlike u privredi, manja težina manjih naroda. Svakako, neke prednosti, kao zajednička valuta i putovanje bez pasoša, su olakšanje. Današnji identitet je hibridan, pa i koncentričan: svako prvo pripada svojoj ulici, pa onda selu ili gradu, pa dalje državi, onda smo u Evropi, i poslije svih tih krugova identiteta skoro zaboravljamo da svi dijelimo isti svijet.
U Sloveniji, kao i u drugim republikama nekadašnje Jugoslavije, postoje jugonostalgičari. U kakvom obliku se danas kod Slovenaca ispoljava ta jugonostalgija?
Stariji ljudi sigurno tu kriju i nostalgiju za svojim mlađim godinama kad je sve još bilo moguće, ako ne odmah, onda u boljim vremenima koja sigurno dolaze. Mlađi slušaju priče starijih o vremenima kad je svakog čekao posao na kome nije trebalo zaista raditi i stan za koga plačanje grijanja nije bilo problem i lako tonu u tu mitologiju dobrih starih vremena. Obećano vrijeme koga je jugoslovenska naracija smještala u neodređenu budućnost sad se preselila u prošlost. Sjećanje ima selektivnu autocenzuru pa nema toliko priča o služenju vojnog roka ili nemogućnosti kupovanja banana i pelena.
Šta je Slovencima najviše smetalo dok dok smo svi bili u jednoj državi?
Na to pitanje svako ima svoj odgovor. Moj je, kako bi moglo biti drukčije, vezan na kulturu. Kulturna nezavisnost bila je potpuna u republici Sloveniji a kad bi naša kultura trebala prelaziti granice, odmah je bilo drukčije. Na primjer: za vrijeme Jugoslavije, slovenski pisci su se prevodili na srpskohrvatski i pomalo makedonski, i tu je sve stalo, tek ponekad je neka knjiga izašla i na “više stranim” jezicima. U zadnjim godinama, slovenski pisci objavljuju preko 200 knjiga godišnje u inostranstvu, što je sigurno I rezultat toga da dobijamo pozive na inostrane književne festivale bez ikakve filtracije, pa su mogućnosti za razmjenu sa svijetom tako bitno porasle.
Koliko god se danas u vrijeme, tako kažu, svemogućeg tržišta kultura čini nebitna, još uvijek nas u temelju određuje. Zapravo su želju o samostalnoj Sloveniji u opštu savjest dovela dva događaja iz osamdesetih. Prvi je pokušaj uvođenja “zajedničkog jezgra” u obrazovanje godine 1983. protiv kojeg su ustali slovenački pisci pošto se htjelo u svim školama učiti zajedničku jugoslovensku kulturu koja nije ni postojala. Drugi je eskalirao na suđenju Janezu Janši 1988. na vojnom sudu u Ljubljani, koje, pošto je to bio vojni sud, nije bilo na slovenačkom jeziku. Janša je zapravo postao državni neprijatelj prvo time što je objavio tekst o slovenskom jeziku u JNA i tako vjerojatno, prema nekim procjenama, narušilo bratstvo i posebno jedinstvo. Znači, opet smo kod jezika koji bitno utiče na svijet!
Nedavno ste bili na fellowshipu u Novom Sadu, kakvi su bili utisci?
Kulturni centar Miloš Crnjanski kojeg vodi pisac i izdavač Nenad Šaponja spremio je zaista odličan program za strane izdavače, urednike i agente, u želji da se bolje upoznaju sa suvremenim srpskim piscima. Ovakve akcije se sve češče pokreću u svijetu pošto postaje sve jasnije da se kvalitetna književnost ne može održati samo uz pomoč tržišta, to jest kupaca knjiga, ni u puno većim kulturama, a kamoli u našim krajevima. Iako sam više upućen u suvremene južnoslavenske književnosti od evropskog prosjeka, i meni je bilo drago saznati nešto novo o sceni i poslije više od 30 godina, opet sresti na primer Vladimira Pištala i razgovarati o književnosti i svemu ostalom.
Svi moramo priznati da se mnogo toga promijenulo u književnim kontaktima u ovih 30 godina poslije raspada Jugoslavije. Ja sam naprimjer tek sad u Novom Sadu bio u stanju da kupim knjigu “Deca” Milene Marković koja je dobila NIN-ovu nagradu - za vrijeme Jugoslavije, ova nagrada je bila vijest dana i mjeseca u književnim krugovima i u Sloveniji, a sada, ove knjige skoro godinu poslije dodjeljivanja nagrade ne možete kupiti u knjižarama u Sloveniji niti je naći u bibliotekama koje sve zajedno nemaju ni jedan primjerak. Kao što sam rekao: mnogo se promijenilo. A svi znamo da se ne mijenja sve na bolje.
Bonus video:
