Poznati pisac Rudolf Marku, na dodjeli nagrade “TEUTA” značajnom albanskom piscu Ziji Čelji u Podgorici, naglasio je da je velika čast govoriti u ovom gradu, “nedaleko od mjesta gde je rođen Danilo Kiš.
Pisac koji je za mene među najboljim piscima druge polovine 20. vijeka”, kazao je Marku. Ocjenjujući romane Zije Čele on ih poredi sa opusom izraelskog pisca Davida Grosmana.
“Tamo ne možete a da ne osjetite skrivenu trajnu napetost između želje da priznate tragičnu gorčinu i želje da se ćuti. Čeline knjige, kao i Grosmanove, borba su protiv želje za izbjegavanjem, bjekstva od stvarnosti, od samog sebe i hrabrosti da se kroz gorak smijeh suoči sa tragedijom. Samo finale “Sata zooparka” slijedi putanju suprotnu književnoj tradiciji, nije autor taj koji nas vodi do djela, već nas djelo vodi do autora”.
Prenosima besjedu izuzetnog albanskog pisca, laureata “Teute”, izgovorenu u podgoriočkoj Gradskoj biblioteci, gdje se odvijao ovogodišnji regionalni književni karavan pod imenom mitske ilirske kraljice.
Čelja: Izgovorena riječ, pisana riječ
”Kažu da jezik ima svoje korijene u ustima, ali to nije istina, jezik ima svoje korijene u srcu. Vjerujući ovom osjećaju, odavno sam znao da ću jednoga dana biti ovdje. A od kada sam to znao? Nemojte se iznenaditi, znao sam to već prije sedamdeset godina.
Neću da se ispovijedam, već samo hoću iznijeti jednu kratku priču. Rođen sam u Skadru (1946), u porodici sa mnogo djece, malo hljeba i bez knjiga. Često bi majka prišla niskom zidu avlije i razgovarala bi sa jednom gospođom, koja bi također izašla ispred kućnih vrata. Mora da sam imao 6-7 godina kada sam prvi put postao tako pažljiv. Kakve su to riječi koje je majka koristila, a ja ih nisam razumio?! Koji jezik je komšinica govorila, a ja većinu riječi nisam razumio, osim onih par riječi na albanskom?! A one same koliko su se razumjele? Ah, kako su tim damama sijale oči jer su jedna drugu shvatile i razumijevale! Komšinica je bila iz Podgorice, a da bi se integrisala učila je lokalni jezik. Dok je moja majka, da bi joj pružila prijateljstvo, učila jezik svoje komšinice. Zamislite, domaćica koja nije znala ni da čita i piše, snagom srca učila je jedan strani jezik! (Dobro, dobro, kako si ti? - Mirë, mirë, ti si je?) Uzbudljiviju komunikaciju nisam čuo od tada. Dvije prijateljice su, i ne sluteći, u svijesti budućeg pisca posijale klicu odnosa prema Drugom, potrebu za otvorenošću, koja se danas naziva modernim terminima: empatija, dobrosusjedstvo, ujedinjena Evropa, pa i globalizacija.
O, kakvo je čudo Bog učinio sa univerzalnim jezikom umjetnosti! Jer dobro književno djelo, bez obzira gdje je objavljeno, napisano je sa željom da se obrati cijelom čovječanstvu. Istraživači ovom jeziku, dakle književnom, dodaju i druge atribute, koji su važni, poput nacionalne obojenosti. Ali nikakva posebnost ne postaje prepreka univerzalnom, ako preovladava čisti takozvani Ustav umjetnosti i plemenita misija pisca.
Kada uzmem knjigu u ruke, padaju mi na pamet dva pitanja. Prvo, gospodine, imate li nešto da kažete? Drugo, gospodine, kako ste to rekli? Ovo su pitanja koja nesvjesno postavljam i sebi svaki put kada želim napisati knjigu. Tim prije što je prozaik neka vrsta radnika u kamenolomu. Jer nemoguće je sakriti umor i napor koji zahtijeva svakodnevno pisanje romana. Ali prevlada zadovoljstvo, napetost i ta slatka patnja, slatka patnja koju sam autor traži i ne zamjenjuje je ni za šta. Da ukratko rezimiram, spomenuću ovdje vulkane koji uz lavu ponekad izbacuju i dijamante. Razlika je u tome što pisac mora izbaciti dijamant i zadržati lavu unutar sebe.
Književna Teuta ove godine obilježava jubilej, napunila je punu deceniju. Za to vrijeme ovo udruženje je dalo sve od sebe u najboljem smislu riječi. Pored ostalih, za deset godina krunisala je deset pisaca. Ako se sakupe radovi ovih autora, to znači da Teuta ima svoj pečat u jednoj čitavoj regionalnoj biblioteci. I za to zaslužuje posebnu duhovnu nagradu od tri zajednice čitalaca, Nagradu zahvalnosti. Lično iskreno se zahvaljujem Upravnom odboru na ukazanoj zahvalnosti, predsjednici Jeti Bećiraj na toploj i intenzivnoj komunikaciji, prevodiocu romana Qazimu Muji na posvećenosti i profesionalnom ukusu, zahvaljujem se uvaženom i časnom piscu Mirašu Martinoviću na njegovom razmišljanju o mom romanu, zahvaljujem se svima prisutnima u sali, kojima izražavam moju ljubav i poštovanje.
Duboka je moja zahvalnost prema dvjema ličnostima međunarodnih razmjera, Rudolfu Markuu i Redžepu Ćosji. Laureatu naše poezije, Rudolfu Markuu, za suštinski i lakonski predgovor, ali i za integralno čitanje moga djela i njegovog davnašnjeg vjerovanja u to i stalnom vrijednovanju. Piscu, naučniku i poznatom kritičaru Redžepu Ćosji za toliko analitično pismo, prepuno suštine tako naglašenih analiza i evaluacija, doživljeno od mene svakako sa jakim emocijama, ali istovremeno i racionalno. Dobronamjerni prijedlog akademika Ćosje ne tiče se prosto jednog, ili dva-tri imena, jer mi imamo našeg kandidata šampiona, Kadarea. Po meni, prijedlog jeste jedno novo priznanje da je Balkan, ovo moćno genetsko središte književnosti, imao i ima savremene autore sa izuzetnim talentom čije stvaralaštvo zaslužuje da bude poznato i cijenjeno van regionalnih prostora. I to se već dešava.
Koliko god nagrada dobio, pisac svaku doživljava kao prvu. U životu kao radost prazničnog dana, dok u njegovom oproštaju možda kao buket više. I baš u ovom trenutku, dakle cvijećem evociram naše kolege laureate Teute, neka vječno živi sjećanje i djelo na Dritero Agolija, Jevrema Brekovića, Ramiza Keljmendija i Mojkoma Zeća!
(Podgrorica, 30. oktobar 2022; s albanskog preveo Qazim Muja)
Bonus video:
