Tokvil je pisao da narodi postaju nešto samo u odnosu na način na koji upotrijebljavaju Slobodu. Crnogorci su upotrijebili slobodu kao drogu. Herojski gest je potvrda slobode, i, obratno, sloboda stvara mitologiju herojskog gesta. Herojski gest je oslobađanje od socijalnih veza i, u “herojskoj smrti”, oslobađanje od tjelesnih veza.
Tokvilovo zapažanje je primjena na politiku Dekartovog otkrića o duhu kao stožeru svijeta. “Kako primjenjuju slobodu” znači kako se odnose prema vlasti duha u svijetu. A ono “postaju nešto kroz primjenu slobode” znači da ljudi i društva koji nijesu dosegli saznanje o snazi sa kojom duh preobražava, uređuje, ili razara svijet - ti ljudi se ne uzdižu ni do kakve forme, oni su van svijeta duha, oni su van politike i kulture, oni se ne mogu uzdići do ljudske avanture. Ova misao nema moralno značenje, u smislu da je sramota biti rob, nego fiziološko: rob je čovjek koji ne vjeruje u snagu duha u sebi, što će reći nema snage za istinu svoga bića. I onda, ono što kaže Tokvil znači da ljudi i društva postaju to što su kroz poimanje odnosa duha i svijeta i kroz hrabrost sa kojom žive to što su shvatili. Iz toga rješenja metafizičke enigme stvara se cio moralni sistem društva.
Crnogorsko rješenje je bilo potpuna sloboda u fizičkom svijetu, bez ikakve vlasti bilo koga nad Crnogorcem, ali utoliko uvećano unutrašnje ropstvo, u smislu traženja nužnosti kojoj se mora sljedovati, bez ikakve slobode, u skladu sa zahtjevi ma duha i morala. U Gorskom vijencu se sloboda sputava sve dok se ne preobrazi u snagu koja preobražava svijet. Iguman Stefan pretvara crnogorsko osjećanje slobode u kosmičku nužnost. Onaj proces sputavanja slobode je možda još važniji nego njena upotreba u svijetu. Tu se otkriva antropocentrična slika svijeta: u svijesti čovjeka ima neki centar u kojem se sve odlučuje, čijim zahtjevima se sve pokorava, a iz toga centra na sve strane lete slobodni zraci. Svaki je Crnogorac, zarobljen u duhu i slobodan u svijetu, bio ovakav centar. Upravo pred Njegoševo doba Crna Gora je dosegla vrhunac ove neprirodne ravnoteže: duhovnog ropstva i fizičke slobode. Ali to nije nimalo religijsko, nego metafizičko društvo. Opet paradoks: društvo akcije, ali ne političko, nego metafizičko! Jedina stabilnost svijeta je u osjećanjima i iluzijama.
Petar I je utjelovljen moral, ali kako je onda nepobjediv ratnik?
Ideja o “objektivnom svijetu” se završava potpunim čovjekovim udaljavanjem od toga svijeta, kao da se materija zatvara u samu sebe, bez osjećanja i duha, da bi razjareno pristupila samorazaranju.
Marko Miljanov, u kome su zbilja u meso i kosti pretvoreni apstraktni pojmovi hrabrosti, slobode, junaštva i čojstva u crnogorskom značenju, taj blistavo jasni junak je, psihološki govoreći, za nas potpuna misterija. Iz njega govori sam smisao akcije, ali šta je on to naučio u akciji kad ovako definiše slobodu:
Sloboda se ne sastoji u bogatstvu i zemaljskom blagu i uopšte ništa zemaljsko u sebi nema. To je anđeo božji koji ulazi u srca dobrih, pravednih i hrabrih. Samo je vrlina slobodna, a grijeh je ropski jaram… Sloboda korača ruku pod ruku sa hrabrošću, a hrabrosti nema bez požrtvovanja… Ukoliko je (čovjek) stariji, slabiji i manje hrabar - da kažem manje slobodan - utoliko se više brine kako da se sačuva… Bogatstvo i starost nijesu slobodni.
Ovo su skoro mistične rečenice s obzirom da Marko još ne zna da čita kad ih formuliše, i ništa o slobodi nije naučio van svoga iskustva i Njegoševih stihova koje u njegovo vrijeme već Crnogorci znaju napamet, ali “maniti Marko” misli da ništa nije očiglednije od njihove istine, a tako bi mislili svi Crnogorci stare Crne Gore koji su sa dna srca iskopali pojam slobode i uz velike žrtve ga iznijeli na svjetlost istorije i psihe. Shvatali su slobodu kao božjeg anđela koji, privučen njihovim čojstvom, spolja upada u srce vrlovitih ljudi. Najčudnija je tvrdnja da je samo vrlina slobodna. Kad kaže da je grijeh ropski jaram, ni slučajno Marko ne misli na grižu savjesti u našem smislu. Marko poznaje kao niko crnogorsko iskustvo preuzimanja oslobađajućeg rizika, u njemu je to iskustvo konačno ušlo u riječ, jer je njegov dar za herojstvo bio i dar za riječ. On je shvatio kolika je duševna snaga potrebna da bi se u čovjeku nastanilo osjećanje slobode, shvatio je da takvu snagu daju samo izuzetne vrline, postojanost i hrabrost, i da je za slobodu, dakle, sposoban samo najbolji čovjek i to u svojim najboljim trenucima. Što se tiče grijeha kao ropskog jarma, Marko hoće da kaže da grijeh spriječava ovu mobilizaciju cijele ličnosti i njenu eksploziju u slobodi, grijeh nikad ne otkriva nikakvu istinu ličnosti ili duha, u tom smislu je on sama ideja ropstva: kroz njega ne prolazi dah života. Grijeh ne probija nemuštu koru materije.
Sloboda je oslobađanje unutrašnjih snaga i pronalaženje sebe. Taj proces se oslanja na snažne vrline, ali se u toku procesa i te vrline preobražavaju u nešto još veće i jače. To je onda ono crnogorsko “pijanstvo slobode”. Sloboda u odnosu na spoljnji svijet ovdje je sporedna, ona se podrazumijeva, ali je nepobitno da Marko misli da se ono unutrašnje preobražavanje i samostvaranje “čoeka” dešava prvenstveno u sudarima sa spoljnjim izazovima, nipošto u nekakvoj meditaciji, ili preziranju tih izazova u ime privatnog života i ličnih obaveza. To je logika “bogatih i starih” koji misle da je sloboda u tome da ih svi ostave na miru. Marko ih ne prezire samo iz karakternih razloga, nego zato što zna da je takvo rezonovanje budalaština, da ti ljudi ne znaju ni šta je život, a ne sloboda, uprkos šetnjama, parama, suknjama i toplim prnjama, tj. baš zahvaljujući takvom obezbjeđivanju i ututkavanju svoga ljudskog bića, gube vezu sa njim. Crnogorci su voljeli svoja ratovanja, radovali se kad čuju da su na njih krenule velike vojske, osjećali su proljećnje obnavljanje svoje duše braneći onu slobodu koja je “razapela siromašni šator na našim golim planinama”.
Duh ne pokušava ni da razumije nasilje. Ljudi koji su prošli kroz nasilje ćute, ali ljudi koji su prolazili kroz suprotnost nasilja, kao što su crnogorske bitke - pjevali su! Nasilje je i gluvo i nijemo. Niti čuje poruke duha, niti može svoju istinu, ako je ima, da saopšti. Ja sam ovo shvatio u bosanskom ratu koji je čisto nasilje neljudi: što ga više razumijete više se duh povlači u ćutanje. Na kraju, u srcu nasilja, toliko ste daleko od duha, da se ništa ne mrda, ne čuje, ne vidi, ne osjeća, i riječ se više ne rađa, kao da nema svijeta jer nema iluzije duha.
Kao od materije i duha, čovjek je sastavljen od nasilja i iskre ljubavi što mu je Bog “vdohnuo” u srce. Sve je izloženo preobražajima, zavisno od samog čovjeka. Sve je gorko i slatko, plač i smijeh, ali ne u smislu relativizovanja, nego kao čiste promjene u toku vremena, prelamanje događaja pod vrlo oštrim uglovima koji čine da niko ne može slijediti i otkriti tajnu lavirinta. Što se začinje kao slatko biće gorko, i obratno, zavisno od duha koji se kreće kroz ta stanja, a u svakom plaču smjerno se prikriva budući grohot, kao što se u pozadini grohota može snimiti jecaj - dobar aparat za razlaganje zvuka vjerovatno bi tako nešto dokazao. Samoubistvo očajnika je smrtni grijeh jer vrijeđa ovu sposobnost preobražavanja života. Čovjek koji “ništa više ne očekuje” je budala, jer je zaboravio da nije očekivao ni da se rodi i nije naučio da očekivanje, kao nada, “nema pravo ni u koga”. Čovjek koji nije u stanju da sluti iznenađenja koja svaka smrt skriva, nikad ne može razumjeti osjećanje kojim je napisan Testament.
Početak i kraj Crne Gore se miješaju kao plač i smijeh, zapravo se dodiruju, čine jedno: gorka žertva sa početka i trijumfalni stihovi sa kraja, cvijeće na grobovima, ispleteni vijenci, itd… Živi krug vremena, cjelina kroz koju se proteže kolona Crnogoraca kao Duh na ratnoj stazi: od iskre u kojoj se istrgnuo iz ropstva, do blistavog samoostvarenja u Njegoševim stihovima. Znali su nešto što mi ne znamo, Crnogorci koji su pričali o besmrtnosti.
Bez ove tajne veze plača i smijeha, koja se u luku vremena otkriva u svim događajima, istorija se može samo registrovati, ali ne i razumjeti.
(Odlomak iz knjige Njegoševe tajne staze; Montenegropublic, Podgorica 1996)
Bonus video:
