Predstava “Proces” po istoimenoj knjizi Franca Kafke biće premijerno izvedena u srijedu 16. novembra na Sceni Studio u 20 časova. Tokom ovog mjeseca igraće se još dva puta, dan nakon premijere i 28. novembra.
Najpoznatije djelo Kafke adaptirala je i režirala mlada crnogorska rediteljka Dušanka Belada.
Dramatizaciju teksta potisuju Jovan Bošković i Dušanka Belada, scenograf je Jovan Bošković, kostimografkinja Gordana Bulatović, kompozitorka Marija Mitrović, a izvršna producentkinja Janja Ražnatović.
Glavna uloga povjerena je mladom crnogorskom glumcu Vukanu Pejoviću, a pored njega u predstavi igraju Jelena Minić, Jovan Dabović, Pavle Bogojević i Stefan Vuković.
Pejoviću je ovo prva saradnja sa Beladom, te ne krije da mu lik Jozefa K znači, kako u glumačkom, tako i u ljudskom sazrijevanju. On smatra da su uspjeli da sa ovim komadom približe publici genijalnom stvaralaštvu Franca Kafke.
O ovoj ulozi i predstavi Proces, priča za Vijesti...
S obzirom na to da si član ansambla drugog pozorišta, kako je došlo do tvog angažmana u Nacionalnom teatru i kako je bilo raditi sa mladom rediteljkom Dušankom Beladom?
Često se dešava da glumci koji su članovi ansambla jednog pozorišta, budu angažovani u nekom drugom. Mislim da je puno manje predstava u kojim igraju samo članovi ansambla, bez gostujućih glumaca. To ukazuje na otvorena vrata pozorišta prema svim stvaraocima, što je praksa koja bi trebalo da bude prisutna svuda. Svaki reditelj, uz saglasnost uprave pozorišta, bira svoj tim. Velika mi je čast, zadovoljstvo i odgovornost što je Dušanka Belada povjerila meni da tumačim lik Jozefa K. Ovo je prva predstava koju radimo zajedno i osjećaj je fenomenalan. Totalna glumačka sloboda, jasno usmjeravanje ka konkretnom cilju, otvorenost, analitičnost, temeljnost, konstruktivna razmjena mišljenja i doživljaja, strpljenje i povjerenje karakterišu našu saradnju.
Povjerena ti je glavna uloga. Kako si ti gradio lik Jozefa K, s obzirom na to da u knjizi prolazi kroz razna stanja od ravnodušnosti do arogancije?
Vodio sam se romanom i adaptaciom, a takođe i cjelokupnim likom i djelom Franca Kafke. Mnogo je stanja i osjećanja kroz koje prolazi Jozef K, ali ravnodušnost definitivno ne pripada njegovom opusu. Makar ne u mom tumačenju. Začudnost, strah, stid, nerazumijevanje, borbenost, bijes, strast, ljubomora, zaljubljenost, konkurentnost, osjećanje krivice i prezrenje svakako da.
Ovo je najpoznatije Kafkino djelo. Komad “Proces” je zapravo Kafkina pobuna protiv sistema i birokratije. Na šta vi tokom igranja komada sugerišete i da li vam je, s obzirom na to gdje živimo i da rijetko šta funkcioniše, bilo lakše da ovo djelo napravite aktuelnim?
Mnogo je različitih i zanimljivih tumačenja “Procesa”. Velika pažnja se takođe posvećuje i osjećaju krivice kod pojedinca, njegovom odnosu prema umjetnosti, religioznosti, pravu, tiraniji totalitarne vlasti koja kroz ruke birokratije besavjesno djeluje i potčinjava svakog iole nezavisnog pojedinca i njegova borba uprkos svim lošim izgledima. Ali na kraju i borba sa samim sobom. Borba koju je Franc Kafka vodio čitavog života sa svojim ocem, koji je na njega gledao kao na razočaranje. Velika požuda koju K. osjeća prema ženama. I borba sa nižim činovnicima sa kojima se K. konstantno susreće, koji su možda najtragičniji u komadu, ali koji mu ipak sude i imaju veću moć od njega. Velika djela su ogledalo svakog vremena i upravo to što su uvijek aktuelna ih čini velikim. Svako može naći dio sebe u njima. Neko u Jozefu K. neko u situaciji, a neko možda i u drugim likovima komada.
Sve ono što mu se kroz “Proces” dešava je nestvarno i nerealno. Može li jedan mali čovjek da se bori protiv sistema, ili mu je lakše da ide linijom manjeg otpora i da čeka šta će dalje da se desi?
I te kako je realno i moguće. Posebno ako gledamo period u kom je pisan (1914-15). U romanu je doduše iskarikirano, ali ne previše. U tome i jeste tragedija.
Vječno pitanje: “Da li je lakše u duši trpjeti praćke i strijele sudbine obijesne, ili oružje dići na more muka i borbom učiniti im kraj?” Mislim da ako se samo pojedinac odluči za bolju varijantu postaje žrtva, a ako se i društvo odluči - dolazi do renesanse.
Ovo ti nije prvi put da jedno književno djelo doneseš na daske koje život znače. S obzirom na to da se radi o komadu koji je obavezna lektira (barem bio), da li je veća odgovornost donijeti priču koju publika poznaje?
Veća je odgovornost uhvatiti se u koštac sa ovako izazovnim materijalom, propustiti ga kroz sebe i oživjeti. Jednaka je odgovornost kad god se stane na scenu. Iskreno se nadam da je i sada obavezna lektira.
Zašto publika ne treba da propusti ovu predstavu i šta tebi znači uloga Jozefa K?
Uloga Jozefa K. mnogo mi znači kako u glumačkom tako i u ljudskom sazrijevanju. Ono što je važno jeste da publika osjeti, ili se bar pomisli, da je bolje živjetu u stvarnom, nego u prividnom oslobođenju. I da se za to valja boriti.
Bonus video:
