Minić: Momenat kada se isključi racio i kad te vodi srce

O predstavi “Proces”, ali i o svom glumačkom zadatku, ženama koje tumači, pozivu i procesu koji glumac proživljava, trenutku kada se dešavaju čuda i onom koji je na sceni najljepši, glumica Jelena Minić govori za Magazin

9997 pregleda 0 komentar(a)
Jelena Minić, Foto: Krsto Vulović
Jelena Minić, Foto: Krsto Vulović

Dok sjedi u gledalištu među publikom, u prvom sjedištu do stepenica u zadnjem redu, obučena u gracioznu haljinu koja podsjeća na tridesete godine prošlog vijeka, dodatno sa šeširom na glavi i velom od tila preko očiju, malo ko od prisutnih očekuje da u jednom trenutku usred predstave ta elegantna dama ustane i pridruži se likovima na sceni.

Glumica Jelena Minić tako počinje prvu od svojih rola u novoj predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta “Proces”, koju je na sceni Studio postavila mlada crnogorska rediteljka Dušanka Belada. Predstava “Proces” je adaptacija čuvenog djela Franca Kafke za koju dramatizaciju potpisuju rediteljka i Jovan Bošković, koji je istovremeno i scenograf. Komad ostaje vjeran Kafkinom tekstu, ali inscenacija čini da pred publikom bude postavljeno jedno posve novo djelo, iako bez uloženih napora za dodatnom aktualizacijom.

Sa poklona, nakon premijere 'Procesa'
Sa poklona, nakon premijere "Procesa"foto: Krsto Vulović

U Kafkinom djelu protagonista je Jozef K, a tumačeći po prostoru i obrtu radnje i drame, jednako je i u Beladinom komadu, ali sve do posljednje scene... Predstavu zaključuje Minić u liku Justicije koja podsjeća na pravdu, sudstvo i njihov značaj u ma kom vremenu i svijetu i koja, trebalo bi, slijepa je i jednaka za sve... Tokom predstave Minić nosi više ženskih likova, to jest sve koji se pojavljuju, ali to nije otežalo njen zadatak i udaljilo je od srži i uobličenja žena koje tumači, sa svim njihovim različitostima.

”Htjela sam da vidim iz čega dolazi pristajanje na kompromis žena koje tumačim. Interesantno mi je bilo da u likovima koje igram naglasim upravo taj momenat, da to ne bude puko pristajanje na kompromis, već ujedno i preispitivanje zašto je to tako. U tome mi je mnogo pomoglo Kafkino promišljanje u kome on priča o živčanoj preosjetljivosti i trudila sam se da mi stalno te dvije riječi budu u mislima dok sam gradila likove”, rekla je Minić nakon premijere, a sada više o svemu govori za “Vijesti”.

Iz predstave 'Proces'
Iz predstave "Proces"foto: Duško Miljanić

Pored nje, u predstavi igraju Vukan Pejović, Jovan Dabović, Pavle Bogojević i Stefan Vuković.

Minić za “Magazin” govori o predstavi “Proces”, ženama koje tumači, ali i o svom glumačkom zadatku, pozivu i procesu, trenutku kada se dešavaju čuda i onom koji je na sceni najljepši...

Protekle sedmice upriličena je premijera predstave “Proces”. Prije svega, kakvi su utisci nakon izvedbe i šta možete reći da ste dobili samim procesom, a šta premijerom?

Srećna sam da je Crnogorsko narodno pozorište dobilo predstavu koja će se dugo igrati. Utisak nakon izvedbe ove, ali i ostalih predstava koje igram, jeste osjećaj zahvalnosti na tome što sam baš tamo gdje mi je i mjesto - u teatru.

Poznato je da je Kafka pisac kojeg je nepotrebno dodatno aktuelizovati, ali upravo ono što ovu predstavu čini dodatno važnom jeste njena aktuelnost koja se tiče nas danas, a možda ponajviše suda i krivice, bilo individualnog ili kolektivnog. Koliko svega toga pronalazite oko sebe ili u sebi?

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je go među obučenima”, Milena Jasenska o Kafki.

Hrabrost da usamljenost prihvatimo kao sve što imamo, osjećaj praznine koju ni sa čim nećemo moći da ispunimo, traganje za slobodom bez kompromisa, kao i dominantni motivi krivice i otuđenosti, čine od nas bića koja nikada neće moći da se identifikuju. I ne treba! Vidim ljepotu i izazov u tom beskonačnom traganju, u pitanjima na koja nemam odgovor, u besanici, tišini...

Sistem nas je prepoznao kao potrebne, svima nam je dodijelio jedinstven matični broj i mi se tome prilagođavamo. Jedino kroz san možemo da na oslobođenje ne gledamo kao na propast. U toj vječitoj borbi onoga što je u nama i onoga što je oko nas, zauvijek će provejavati pitanje da li je najveća kazna smrt ili sloboda.

Iako je “Proces” dobro poznato Kafkino djelo, čini se i da je u ovoj predstavi indirektno i suptilno, a vjerovatno i namjerno, povezano više njegovih djela, bilo putem scenografije možda manje replikama, ali atmosferom definitivno. Da li je tako i kako Vi gledate na sve ono što Kafka predstavlja?

Upravo ta kafkijanska atmosfera koja se prožima djelima jednog od najvećih umova literature uvodi u svijet nadrealnih situacija kroz lavirint birokratije i sistema. Osjećaj besmisla, apsurdnost situacija, zanemarivanje želja, misli i snova, mučili su Kafku, likove o kojima piše, ali muče i sve nas. Poručuje nam da živimo lišeni potrebe da reagujemo na život.

Tjeskobu i patnju, u svijetu okrenutom naglavačke, nesvjesno prihvatamo kao normalnost.

Jelena Minić
foto: Krsto Vulović

Igrate interesantne ženske likove, sve žene koje se pojavljuju u predstavi. Koliko je bilo glumački, estetski, ali i emotivno zahtjevno tokom sat i po vremena ići iz jednog u drugi, pa treći ženski lik i život, i tako donijeti sve ono što njihovi kosmosi nose?

Saradnja sa rediteljkom Dušankom Beladom, navodi me na promišljanje o tome zašto je važno da te žene budu istrajne u svojoj prisutnosti, odlučne u nemoći i ogoljene u svim situacijama u kojima se nalaze. Žene u “Procesu” šire lepezu različitih pogleda i reagovanja na sistem. Spremnost na poslušnost, bijeg od suštine, gušenje u memli svakodnevice, uviđam kao inspiraciju da bih pronikla dublje i zagrebala u skriveno, lično, važno i bolno.

Da li je to za glumca, odnosno glumicu, dodatni izazov i emotivni naboj ili se pak na taj način nekako i udaljavate emotivno od likova koje tumačite?

Ne udaljavam se ni od čega, a posebno ne emotivno! (smijeh)

Djeluje da se u predstavi “Proces” javlja i određena feministička crta kroz ženske likove, kroz ono što žena jeste i kroz njen zanos, ljepotu, seksualnost... Kako ste pristupili tome, da li se Vaše junakinje odupiru, bore protiv toga ili im je sistem onemogućio bilo kakvu (re)akciju?

Neke su svjesne svoje ljepote, a neke nemaju kad da se bave time. Ali sniranje principa seksualnosti i zanosa, kroz sve žene u komadu jeste nešto o čemu smo razmišljali...

Uz sve to, na neki način je problematizovana objektivizacija žene. Koliko to opisuje ljude i okolnosti i koliko je ta pojava prisutna danas?

Rastemo sa nametnutim bremenom što bismo i kako trebalo da radimo, a kad porastemo ne znamo ko smo ni gdje smo. Žene su naročito targetirane a nerijetko i obavezne da budu u šablonu iz kojeg, ako se odvaže da iskoče, automatski bivaju žigosane kao neprilagođene, nepodobne i neposlušne. Objektivizacija kao puko podrazumijevanje onoga što se od nas očekuje, ali i naš pristanak na to, stopira lični progres a samim tim i progres društva u kojem živimo.

Bez obzira na to što je glavni lik, odnosno što je protagonista Jozef K. moglo bi se reći da je glavni lik ove predstave zapravo Justicija, pravda... Tako se na kraju pojavljujete uzimajući vagu, odnosno tasove u svoje ruke, podižući ih. Koliko je simboličan taj kraj i šta nam zapravo poručuje?

Pored vage i mača u rukama, njoj su vezane oči. Na nama je da vjerujemo da taj povez nosi da ne bi vidjela kome sudi, i time donijela odluku lišena svake emocije sem pravičnosti, ili da je pravda slijepa za istinu. Daje znak da Jozefa ubiju - “kao pseto”. Otvoreno je pitanje da li se stubovi civilizacije ruše ako je Justicija karika mašinerije koja nas zgužva i baci u smeće.

Ima li razlike u igranju pred publikom na maloj, intimnoj sceni i igranju na velikoj? Ukoliko da, u čemu i koliko se Vaš pristup razlikuje?

Prostor pozorišta ne mogu da dijelim na malu ili veliku scenu. Pozorište je sveti prostor slobode, ali i velike odgovornosti, jer ti si tu da nešto saopštiš. Tako se dešava prepoznavanje, komunikacija sa publikom koju ne poznaješ, pa iznova i iznova shvataš koliko to i nije neophodno da bismo se razumjeli. Na sceni je sve intimno isto onoliko koliko je i svaka laž vidljiva. Ne dogodi se uvijek najbolja predstava, a ja uvijek krećem od nule, pa gdje stignem... Ali, dođe momenat kada se isključi racio i samo pustiš srcu da te vodi... Tada ne mislim hoću li sad lijevu nogu, desnu ruku, treba li da sjednem, koja je replika, na kojoj sam sceni..., tada se dešavaju čuda.

Kako vidite crnogorsku glumačku scenu u posljednje vrijeme, bilo televizijsku i filmsku ili pozorišnu?

Crnogorsku glumačku scenu vidim kao punu školu đaka, a niotkuda vrata.

Postoji li nešto što Vam je najdraže u ovom poslu ili nešto što posebno priželjkujete?

Na sceni najviše uživam u oku partnera. Trenutak u kome zaplešemo zajedno, sigurni jedno u drugo... Sve mimo toga može, ali i ne mora.

Koliko je gluma zahtjevan i iscrpan posao, na koji način? Šta pruža zauzvrat?

Sve što volim mi nije teško, niti iscrpljujuće. Poziv koji živim otvara vrata mašte, izbacuje strast u prvi plan, budi emocije i uvijek iznova iznenađuje. Data mi je prilika da se bavim sobom konstantno, da oživim likove velikih pisaca, da se zaljubim u njih i da ih razumijem, svakog u svojoj ljepoti i ranjivosti.

Jelena Minić
Jelena Minić foto: Privatna arhiva

Ko je Jelena Minić nakon što se pokloni publici?

Nijesam sigurna da mogu da pružim tačan odgovor na ovo pitanje... (osmijeh)

Da li biste nešto dodali?

”Od pjesme sirena se može pobjeći, ali tišina je njihovo fatalno oružje” - F.K.

Hrabrost da budemo goli

Uvijek se nekako u društvu komentariše nago žensko tijelo. S obzirom na to da imate scenu u predstavi u kojoj se (djelimično) skidate, kakav je Vaš stav o tome? Koja je ogoljenost teža i kompleksnija za postići?

Nago tijelo u teatru odavno nije ekskluziva. Vjerujem da upotrebom tijela takođe razotkrivamo dušu. Golo tijelo tumačim i kao ranjivost umjetnika pred publikom, hrabrost da budemo goli pred stvarnošću. Radimo trbušnjake, mažemo kreme, oklagijama celulit razbijamo... A opet smo nezadovoljni kad se skinemo i stanemo ispred ogledala. Ubjeđivanjem sebe u to da nijesmo dovoljno savršeni hranimo stid, a ubijamo ljubav. Ogoljenost u istini, čistoti i prihvatanju sebe onakvim kakvi jesmo nijesu samo poželjni, već i imperativ.

Jelena Minić
foto: Privatna arhiva

FIAT Crnoj Gori servira kreativan i napredan svijet

Ovoga ljeta bili ste članica žirija na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT. Da li je bilo teško, i na koji način, ocjenjivati svoje kolege?

Festival internacionalnog alternativnog teatra je godinama unazad jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u Crnoj Gori. Pomjera granice teatra, okuplja raznolike pozorišne stvaraoce. O njegovom kvalitetu govore imena velikih umjetnika, ali i brojna publika koja se iznova raduje uživajući u, koliko impresivnim toliko i neophodnim teatarskim idejama. Uživala sam u svakoj predstavi, ali i u inspirativnim razgovorima sa kolegama iz Poljske, Italije, Irana, Bosne... Fiatovci dobro znaju da hrabrost, energija, timski rad, a prije svega prepoznavanje umjetnosti kao važne, imaju jednak značaj bilo gdje u svijetu, bez obzira na jezik, mentalitet i boju kože. I upravo zbog toga baš FIAT Podgorici, Crnoj Gori, servira jedan takav, kreativan i napredan svijet.