Rani filmovi u čast jubileja

”Mi smo bili jedna vrsta anarhista, htjeli smo da mijenjamo stvari. Ti filmovi su negdje na pola puta, naravno da nismo mogli sve do kraja, bila je kontrola, a i neka samokontrola”

1892 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Retrospektiva ranih filmova istaknutog hrvatskog i jugoslovenskog reditelja i scenariste Lordana Zafranovića, povodom 60 godina njegovog umjetničkog stvaralaštva, biće održana u Jugoslovenskoj kinoteci od 3. do 5. decembra, u prisustvu autora, a ulaz na sve projekcije je besplatan.

Upravnik Muzeja Kinoteke Marjan Vujović zahvalio je Zafranoviću što je odabrao da svoj značajan jubilej obilježi u Jugoslovenskoj kinoteci i najavio da su na programu filmovi koje je beogradska publika rijetko imala priliku da vidi.

U Beograd je dopremljeno nekoliko filmova iz Hrvatskog državnog arhiva, a jedan je dobijen od Češke televizije.

Program će početi razgovorom sa Zafranovićem večeras u 19.30 sati, uz uvodnu riječ direktora Kinoteke Jugoslava Pantelića i moderaciju Nataše Mišković, koja je dala veliki doprinos u organizaciji retrospektive, rekao je Vujović 1. decembra na konferenciji za novinare i najavio da će prve večeri biti prikazano sedam kratkih igranih i dokumentarnih filmova koje je Zafranović snimao još 60-ih godina - amaterski “Priča” (1963), “Dnevnik” (1964), diplomski “Nedjelja” (1969) i drugi. Uz kratkometražna ostvarenja, 4. decembra biće prikazan i dugometražni igrani film koji je Zafranović snimio tokom egzila u Češkoj 1995. godine “Lacrimosa (Osveta je moja)”, a 5. decembra i televizijski film iz perioda Jugoslavije “Film o gostima i radnicima” (1977).

Zafranović je istakao da je to za njega izuzetan događaj jer se vraća u daleke šezdesete, dodajući da je prvi, danas izgubljeni, film režirao 1962. godine.

”Posebno mi je drago što se ovo dešava u Jugoslovenskoj kinoteci, zato što smo u ono vrijeme mi u Kino klubu Split imali Filmski ponedeljak, kada su prikazivani isključivo filmovi Kinoteke. U toj selekciji sam gledao gotovo kompletni nijemi film, kao i kasnije zvučne koje smo naručivali. Jedan izuzetan amaterski autor iz onog doba Ivan Martinac studirao je u Beogradu arhitekturu i bio član Kino kluba Beograd. On je znao sve te filmove i pravio nam je program za gledanje u okviru velikog kino kursa”, prisjetio se Zafranović.

”Za status majstora amaterskog filma, što je internacionalna titula, trebalo je da napravimo 25 filmova, svako od nas koji smo dobili tu titulu, a bilo nas je dvadesetak iz kino klubova u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu. Od mojih 25 filmova vidjećete tri. Inače ih je ostalo samo desetak, ostali su se izgubili po festivalima, više ne znam gdje su”, rekao je Zafranović.

Program otvara njegov drugi film “Priča” (1963), sniman na osam-milimetarskoj traci, crno-bijelo.

”Verovatno će biti zanimljiv za istoričare filma. Uvijek razmišljam o tome da film ima nešto više od sto godina i da je taj fenomen u jednom pionirskom periodu, a da će za 100-150 godina naši filmovi biti neka vrsta arheologije. Sve ovo što sada radimo je vrlo odgovorna djelatnost. U suštini filma će uvijek biti to da će on ostati neka osnova za naredne generacije da vide kakvi smo bili, kako smo se odijevali, kakve smo naočare nosili, čime smo se vozili. Ima i duha unutra, ima neke energije i što je najvažnije - na koji način smo mislili. Da nismo bili tupi, da smo živjeli u jednom civilizovanom okruženju”, naveo je Zafranović.

”Mislim da film svjedoči i svjedočiće kakvi smo zapravo bili. Jer film, pored toga što se diže u neku umjetnost, jeste ipak jedna realna slika društva. Zato su ova Kinoteka, i sve kinoteke u svijetu, strahovito važne”, istakao je Zafranović.

Progam u Kinoteci i njemu samom će biti interesantan, jer dugo nije vidio te amaterske filmove.

”Nakon njih slijedi jedan proboj novog, profesionalnog filma. Mi smo tim kratkim filmovima osvajali neke slobode koje do tada nisu bile moguće. U tom prvom periodu bili smo polu-amateri, stvorili smo neke profesionalne male kućice unutar Kino saveza Hrvatske, tu smo dobili prva sredstva od fondova i mogli smo da radimo na 35-milimetarskoj traci. Ti su filmovi manje-više dobro prošli kod publike koja je onda bila luda za kratkim fimom. Na temelju toga smo dobili i stipendije za akademije, studirali, vratili se i počeli da radimo profesionalne filmove”, rekao je Zafranović.

Prema njegovim riječima, počeci u amaterskom filmu i prvi profesionalni filmovi vrlo su mu dragi kao pokušaj da se izađe iz okoštale kinematografije kakva je bila ona službena.

”Mi smo bili jedna vrsta anarhista, htjeli smo da mijenjamo stvari. Ti filmovi su negdje na pola puta, naravno da nismo mogli sve do kraja, bila je kontrola, a i neka samokontrola, ali su ipak u estetskom smislu bili nešto drugo, a i po temama”, rekao je Zafranović.

Njegovi filmovi “Valcer, moj prvi ples” i “Ave Marija” bili su “ocijenjeni sa nulom jer su zastranjivali”.

”Niko mi nije objasnio šta znači zastranjivanje, ali je svakako bilo nešto negativno. ‘Valcer’ je bio o plesnoj školi. To je nešto normalno, svi imaju maturu, a za maturski ples se mora naučiti valcer. Bila je ta plesna škola u Splitu u koju si morao da uđeš, a to je bila jedna vrsta kupleraja i tu si dobio prve lekcije. ‘Ave Marija’ je storija koja se desila stvarno i prepričavana je u mom rodnom mjestu na Šolti. Neki dječak koji je ubio kozu obojio se u crveno. To crveno je značilo da ubijam boju komunizma, to je jednostavno bilo neshvatljivo za to vrijeme. Tako su ta dva filma imali probleme sa ideologijom u ono vrijeme”, dodao je.

”Mi smo tu ideologiju pokušali da mijenjamo, što bi umjetnost i trebalo da radi - da razbija kanone, bilo građanske bilo ideološke”, istakao je Zafranović.

Za diplomski rad na akademiji FAMU u Pragu snimio je film “Nedjelja”. Zasnovao ga je na svom prvom, istoimenom filmu iz 1962. koji je bio prikazan na festivalu u Sarajevu.

”Tada je Žika Pavlović dobio prvu nagradu u igranoj sekciji, a mi drugu. To nam je puno značilo, bila je konkurencija između Kino kluba Split i Kino kluba Beograd. Taj film ‘Nedjelja’ je izgubljen. Bila je samo jedna kopija. Trebalo je da se u laboratoriji prebaci sa 16 na 35 milimetara i neko je to ukrao. Dolazila je i policija, ali film nije nađen. Mada, ne znači da se jednog dana neće pojaviti”, rekao je Zafranović.

”Nedjelja” iz 1969. godine “isto je proglašena za crni film. Mogao se prikazivati unutar džave, ali vani nikako, bila je i ta vrsta cenzure”, rekao je Zafranović.

U retrospektivu je uvršten i kasniji film “Gosti i radnici”, koji je takođe imao problem s cenzurom. “To je jedna komedija, koju je napisao Mirko Kovač, u kojoj smo na neki način ismijali samoupravljanje. Bio je zabranjen. Mnogo kasnije prikazan je na festivalu u Motovunu u programu zabranjenih filmova”, rekao je Zafranović.

Upitan kako sagledava svoj opus, Zafranović je izjavio da “ima gorak ukus, jer je uvijek napadan i na kraju morao da emigrira”. Prisjetio se kako je sa negativom dokumentarnog filma “Testament” (o Jasenovcu i suđenju Andriji Artukoviću) devedesetih godina, kada je u Hrvatskoj napadan kao izdajnik u službi srpske propagande, “u zadnji čas krenuo kolima u Ljubljanu”, a potom u Austriju i Češku, gdje je film dovršen.

”Film je spasen, ali su moji roditelji u Splitu stradali. U jednom času sam shvatio da sam u ta kola za Ljubljanu stavio film, a ne svog sina. Bio je to čas otrežnjenja. Morate paziti na druge kad nešto radite. Dugo sam imao osjećaj jake nelagode da neko može da strada zbog toga što se bavite filmom i hoćete istinu”, rekao je Zafranović, dodajući da je u tom periodu razmišljao da napusti film i okrene se slikarstvu.

”Taj osjećaj nelagode je vremenom oslabio, jer je film tako privlačan medij. A ja se nikad nisam bavio politikom, politika se bavila našim filmovima. I danas je slično. Možeš raditi u okviru onoga što ti daje vlast ili te nema”, izjavio je Zafranović.

O uslovima rada u nekadašnjoj Jugoslaviji rekao je da je bilo represije, ali je bilo i izlaza, te naveo primjer Živojina Pavlovića koji je kada je imao problema u Srbiji otišao da radi u Sloveniji.

”Ja sam iz Hrvatske došao u Beograd. Ovo je jedino mjesto gdje mogu da na svom jeziku pravim film. U Hrvatskoj ne postojim. Trebalo bi da oni obileže ovaj jubilej, ali niko se nije sjetio”, rekao je Zafranović, koji živi u Češkoj.

Na retrospektivi će biti prikazan i film koji je snimio u Pragu “Lakrimoza - Osveta je moja” (1995).

”Dobio sam važne nagrade u toj zemlji, Zlatni ekran za ‘Okupaciju u 26 slika’ (1978). Cijenili su me. Ponudili su mi scenario prema priči Otokara Halupke, o jednom intelektualcu koji se ne snalazi pri prelasku iz socijalizma u demokratiju”, rekao je Zafranović. Prikazao je to kao “prelaz iz jednog sistema kontrole u drugi, gde nas stalno snimaju i možda će jednog dana i naše misli vidjeti na policijskom ekranu. Film je napala službena kritika, ne zbog estetike, nego zbog ideje”.

”Govorili su da nije moguće da u demokratiji policija tako kontroliše stvari. A pokazalo se da može. I to puno više nego nekada”, izjavio je Zafranović.

(SEEcult.org)