INTERVJU Miro Gavran: Nikada nisam slijedio trendove

U životu sam se dosta naputovao po svijetu i usuđujem se primjetiti da su ljudi u različitim mjestima kugle zemaljske više slični nego različiti. Svi mi na isti način volimo, patimo, prijateljujemo...

7029 pregleda 0 komentar(a)
M. Gavran, Foto: Pou Buzet
M. Gavran, Foto: Pou Buzet

Miro Gavaran je markantna stvaralačka figura, poznat na mnogim kontinentima, u mnogim zemljama, na svjetskim pozornicama, na kojima je izvedeno preko trista pedeset pozorišnih premijera, rađenih po njegovim dramskim tekstovima. Ukazana mu je rijetka čast, možda rijetka u svjetskim razmjerama, u nekoliko zemalja su mu posvećeni pozorišni festivali. Pola ovog intervjua bi obuhvatila njegova kreativna biografija. O njemu i onome što radi uglavnom se zna sve, iako s druge strane, uvijek ima nešto novo, u kontinuiranom je stavaralačkom angažmanu. No u ovom intervjuu smo došli do nekih malo poznatih ili nepoznatih detalja. Neprestano radi, taj rad je teško ispratiti. Ima planetarni eho. Romani su mu prevođeni na više svjetskih jezika. Usudiću se da mu postavim nekoliko pitanja, uz rizik da ću ponoviti ono što su ga brojni domaći i strani novinari već pitali.

Možda je najbolje ovaj intervju početi pitanjem: u čemu je magija Vašeg uspjeha, kontinuirano zanimanje za Vaše djelo? Šta je to što Vas je lansiralo u svjetsku orbitu? Koje sile, kakvi magneti, koje energije?

- Eh, teško mi je samoga sebe tumačiti i objašnjavati. Mogu ponoviti tek ono što su drugi o meni pisali (kritičari, teatrolozi i teoretičari književnosti) a s čime sam ja suglasan. Vjerojatno mi je pomoglo u osvajanju čitalačke i teatarske publike upravo to što sam uvijek inzistirao na atraktivnoj fabuli, na brzim suvremenim dijalozima, na emocijama. Kao čovjek imam afiramativan odnos prema životu, a to se vidi i u mojim tekstovima... očito se to svidjelo čitateljima i gledateljima. I ono što je najvažnije nikada nisam slijedio trendove, nego svoje srce. Pisao sam o onome što je mene u određenom trenutku privlačilo i u čemu sam istinski uživao. Bogu hvala da sam bio na istoj valnoj dužini sa čitateljima i gledateljima. U tom mom putu prema drugim zemljama pomogli su mi brojni prevoditelji, urednici, redatelji i glumci iz brojnih zemalja koji su se zaljubili u moj rad.

Interesantno je da to što radite postaje blisko publici na raznim meridijanima. Šta je to što se skriva u Vašem djelu, kakav talas, koji odmah privlači i biva prihvaćen. Ili shvaćen, bolje reći. Kakve su to struje?

- U životu sam se dosta naputovao po svijetu i usuđujem se primjetiti da su ljudi u različitim mjestima kugle zemaljske više slični nego različiti. Svi mi na isti način volimo, patimo, prijateljujemo, prolazimo kroz emotivne uspone i padove. Dakle: kod pisanja novog teksta nikada ne razmišljam o tome da li će sutra biti preveden na neki drugi jezik, nego se trudim ostvariti životnu i literarnu uvjerljivost... pomislim na nekoliko konkretnih mojih prijatelja iz moga okruženja i na to kako će oni to doživjeti. Pa kad se svidi njima, svidi se i ljudima u Indiji, Pekingu, Sjevernoj i Južnoj Americi, Parizu, Moskvi, Pragu, Sofiji, Rimu ili Ateni. Imao sam tu sreću da sam kao pisac debitirao još kao dvadesetdvogodišnji student i da sam do tridesete godine već imao uspjeha i doma i po inozemstvu, objavio prve četiri knjige, a ta gruda koja se tada zakoturala iz godine u godinu je bivala sama od sebe sve veća i veća. Najvažnije u svemu je da ja i danas u 61. godini života uživam u pisanju kao što je bilo kada sam imao 16 godina i kada sam otpočeo s pisanjem fikcije.

GavranFest su 2003. pokrenuli Slovaci u Kazalištu Jana Palarika
GavranFest su 2003. pokrenuli Slovaci u Kazalištu Jana Palarika foto: Frankfurt book fair

U nekoliko zemalja postoje festivali koji su isključivo i samo posvećeni Vašem djelu. Tako što imaju rijetki pisci. Koji su to festivali i sa kakvim profilom. Zašto ste Vi taj izbor?

- Radi se o GavranFestu koji su daleke 2003. pokrenuli Slovaci u Kazalištu “Jana Palarika” u povijesnom gradu Trnava. Taj festival se dogodio zato jer sam te godine imao 6 premijera u 6 slovačkih teatara, pa su njihov ravnatelj Emil Nedielka i redatelj i sveučilišni profesor iz Bratislave Michal Babiak odlučili pozvati sve te teatre na jedan tematski festival kome su moji tekstovi poveznica. To su i učinili i pozvali i mene. Kako je taj festival uspio, iduće godine su ga učinili međunarodnim pa uz slovačke teatre pozvali jedan teatar iz Pariza koji je izvodio moju dramu “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, teatar iz Krakova koji je izvodio moju komediju “Muž moje žene” i Teatar &TD iz Zagreba koji je izvodio moju dramu “Kako ubiti predsjednika” i slovensko kazalište iz Celja s “Kreontovom Antigonom” i “Ljubavi Georgea Washingtona”. Slovaci su do sada napravili četiri GavranFesta, a to su vidjeli teatri iz drugih zemalja pa su mi u Pragu napravili pet GavranFestova, u Krakovu jedan u Njemačkoj u Augsburgu dva festivala i u Beogradu jedan. A zašto su se svi ti teatri odlučili posvetit mi festivale na kojima se izvode samo moji tekstovi treba njih pitati, usuđujem se reći da toga ne bi bilo bez uzajamne ljubavi, prepoznavanja i uvažavanja.

Imate porodični Teatar Gavran, koji ove godine slavi dvadesetu godišnjicu postojanja? Koji mu je cilj, kakva poruka?

- Moja supruga Mladena kao glumica i ja smo oduvijek maštali o tome da imamo svoj teatar u kome možemo izabirati suradnike koje cijenimo i s kojima nam je ugodno surađivati. Teatar GAVRAN je putujući teatar s kojim smo proputovali stotine gradova i deset zemalja, ali koji redovito svoje izvedbe ima u maloj dvorani LISINSKI od tristo mjesta. Pošto je to teatar jednoga pisca u kome se izvode isključivo moji tekstovi, taj teatar je moja svojevrsna radionica u kojoj uz pomoć glumaca i redatelja dovršim i isprobam svoje nove tekstove. Prošle godine smo u tom teatru pokrenuli i “Zagrebački festival monodrame” na kome se izvode predstave drugih kazališta.

Vaše književno djelo živi na više svjetskih jezika, a Vaše drame na znamenitim svjetskim pozornicima. Koliko to prati jedno drugo i gdje se prožima vaše pozorišno i romanskno ostvarenja?

- Kada se zasitim pisanja romana, pređem na drame, kada mi dosade drame pređem na pisanje komedija, a povremeno pišem i romane i igrokaze i za djecu. Prozaik u meni ponekad otvori put dramatičaru, a ponekad dramatičar u nekoj zemlji “povuče” za sobom prozaika. Pravilo je da u tome nema pravila.

Šta je to što se ne zna o Miru Gavranu?

- Hm, pred očima sam javnosti već četrdeset godina i relativno sam otvoren i pristupačan čovjek bez tajni. Živim svoj život bez mistifikacija i nisam fasciniran ni svojim uspjesima ni neuspjesima.

Ne znam što bih vam mogao odgovoriti na ovo pitanje, a da to bude zanimljivo vašim čitateljima.

Pored dramskog, pisac ste desetak rtomana, koji jednako intrigiraju koliko i Vaše dramsko djelo. Zaustavite svjetlo na Vašu romanesknu djelatnost.

- Počeo sam s romanom “Zaboravljeni sin” o lakše mentalno retardiranom junaku i sa zbirkom priča “Mali neobični ljudi” u kojima sam progovorio o malim ljudima, mojim suvremenicima, iz moje rodne Slavonije. U jednom trenutku sam ispisao i tri romana nadahnuta Biblijom “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”, tu je emotivni suvremeni roman “Jedini svjedok ljepote”, pa roman “Kafkin prijatelj” o odnosu Kafke i Maxa Broda, pa roman “Nekoliko ptica i jedno nebo” koji se događa jednim dijelom za vrijeme Prvog svjetskog rata a drugim djelom u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. Iako je Hegel govorio da je najteže napisati dramu zbog svih njezinih ograničenja, ja neusporedivo sporije pišem romane nego drame i komedije. Zašto je to tako kod mene, ne znam objasniti. Inače, svi moji romani, izuzev “Krstitelja” su relativno kratki.

Naš zajednički prijatelj, znameniti hrvatski pisac Stijepo Mijović Kočan, kao ni mnogi drugi, ne skriva divljenje za ono što radite. Upoređuje Vas sa Markom Marulićem, ocem hrvatske književnosti, koji je u svoje vrijeme fascinirao ondašnju kulturnu Evropu, za razliku od Vas i vremena u kome žvite, a fascinirate svijet. U nekom mogućem presabiranju vjerovatno ste se i zapitali: šta je to što mi otvara širom vrata prema svijetu. Vama osobno, ali sa Vama i hrvatskoj književnosti?

- Uvaženom gospodinu Mijoviću Kočanu sam zahvalan što je više puta afirmativno pisao o mojim tekstovima. U jednoj obimnijoj studiji u književnom časopisu KOLO ponudio je javnosti do tada nepoznatu analizu moga sveukupnog rada, kojom se nakon pažljive fenomenološke analize dokazuje da moji tekstovi zadovoljavaju sedam prosudbenih kritičkih motrišta: estetsko (lijepo), etičko (moralno), gnoseološko (spoznajno), lingvo-stilsko (jezično-načinsko), akribijsko (vještina pisanja) recepcijsko (prihvat čitatelja/gledatelja) i posebno književno prosudbeno motrište. Detaljnim primjerima i dokazima on brani važnost moga sveukupnog djela svrtavajući ga u sam estetski vrh. Rijetko se dogodi da jedan pisac drugom piscu posveti takvu analizu. Doista me je dirnuo time.

Miro Gavran
foto: Akademija Art

Gdje je Krleža danas i koliko je prisutan na hrvatskoj pozorišnoj sceni?

- Krleža se dosta igra u Hrvatskoj. Ne znam koliko ga Hrvati čitaju izvan obavezne lektire, ali mogu posvjedočiti da mu se književni teoretičari često vraćaju, tako da ih on još uvijek intrigira.

Čitam i saznajem da ste vezani za Mostar. To je grad koji i ja posebno volim. U čemu je magija toga grada, te Vaša lična veza sa njim? Veliki arhitekta Bogdan Bogdanović je planirao da se preseli u Mostar i tamo živi. Rat ga je pretekao... Fascinirano je pisao o biću grada i mostu i klesarima dalamtinsko - hercegovčkim, osluškujući muziku koju iz kamena izmamljuju njihove alatke.

- U Mostaru je moja majka završila učiteljsku školu i ondje provela djetinjstvo i mladost. U Mostaru su mi živjeli djed, baka i jedan od dvojice ujaka. Dogodilo se da sam od 1987. godine do danas imao u Mostaru nekoliko kazališnih premijera, rado ondje navratim, na Mostarskom proljeću gdje se u sklopu Dana Matice hrvatske već desetak godina prikazuju moje predstave, a jedne godine su unutar te važne manifestacije za Bosnu i Hercegovinu upriličili i Dane Mire Gavrana. U šestom mjesecu ove godine su me u Mostaru proglasili počasnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Taj grad je doista poseban a ljudi skloni humoru.

Gostovali ste i u Crnoj Gori? Vaše utiske o tim gostovanjima?

- Daleke 1986. prvi puta sam došao u Crnu Goru na premijeru moje drame “Noć bogova” u Narodnom pozorištu u Podgorici. A potom sam još dvaput bio u Crnoj Gori na 3. i 4. internacionalnom festivalu knjige 2017. i 2018.godine. Jedan od tih festivala sam osobno imao čast otvoriti jer je te godine Hrvatska bila “zemlja gost”. I osjećao sam se kao iznimno lijepo primljen gost. U Crnoj Gori mi je bilo iznimno ugodno, tako da ne sumnjam da ću uskoro ponovno doći, a već postoje dva konkretna poziva, samo zbog mojih brojnih obaveza ne usuđujem se obećati kada ću ponovno navratiti. Ljudi su u Crnoj Gori iznimno srdačni i gostoljubivi.

Predsjednik ste Matice hrvatske, važne nacionalne institucije. Šta znači biti na njenom čelu?

- To znači puno prozaičnih poslova, a opet znači i veliko zadovoljstvo kreirati i trasirati kulturna gibanja u Hrvatskoj i okruženju. Matica hrvatska ima 20 odjela u Zagrebu, te 127 ogranaka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te diljem svijeta. Jedan mali ali aktivni ogranak imamo u Crnoj Gori u Boki kotorskoj. Matica hrvatska je najstarija hrvatska kulturna institucija koja je ove godine proslavila 180. godinu postojanja.

Ima li nešto što nijeste rekli, a što bi bila ekskluziva za ovaj intervju?

- Upravo pišem svoj novi roman za odrasle, jedanaesti po redu, pod nazivom “Portret duše”. U njemu je glavni junak slikar. Drugu verziju sam dao na čitanje mome dragom prijatelju Dimitriju Popoviću i dok sam odgovarao na vaša pitanja stigao mi je mejl sa Dimitrijevim komentarima i porukom da se upravo vratio u Zagreb iz Crne Gore.