Književnost govori o čitavom ljudskom biću, na način na koji nijedna druga umjetnost to ne može... Jedan roman je nešto najbliže uvidu u um i osjećanjima druge osobe, a pisanje, koliko god sadržaj nekada bio i grozan, u sebi sadrži neku nadu...
To su riječi velike kanadske književnice, poznate i cijenjene autorke brojnih romana koji ostavljaju neizbrisiv pečat, kako u čitaocu, tako i u savremenoj književnosti, društvu, životu, vremenu. Važne i snažne riječi Margaret Atvud uputila je crnogorskoj publici tokom svečane ceremonije dodjele nagrade “Književni plamen” koja je za 2021. godinu tom prilikom uručena španskom piscu Havijeru Serkasu. Atvud se, kao laureat nagrade za 2019. godinu, a koja se dodjeljuje u okviru Regionalnog festivala knjiga i pisaca BOOK-a, prisutnima obratila putem video linka, s obzirom na to da svojevremeno nije bilo moguće realizovati njeno gostovanje.
Ističući da joj je žao što svoje riječi šalje putem videa, a ne uživo, Atvud je kazala i da joj je žao što nije u mogućnosti da posjeti Crnu Goru, ali da bi to voljela.
”Mnogo vam hvala na ovoj izuzetnoj književnoj nagradi koja se zove ‘Književni plamen’. Veoma mi je žao što lično nijesam prisutna. Voljela bih da mogu da posjetim vašu zemlju, koja ima tako bogatu i zadivljujuću istoriju. Nažalost, kovid-19 nam je omeo planove, ali možda ću u budućnosti moći da dođem i razgovaram s vama. Velika je čast da budem među piscima čija djela sam čitala tokom mnogih decenija i ponekad analizirala, uvijek s divljenjem. I ohrabrujuće je znati da su pisanje i književnost tako visoko cijenjeni u vašoj zemlji”, kazala je Atvud na početku svog obraćanja.
Žiri za dodjelu nagrade “Književni plamen” tradicionalno predvodi prvi dobitnik, i od tada njen saosnivač, nobelovac Mario Vargas Ljosa, a čine ga još i vlasnik izdavačke kuće “Nova knjiga” i osnivač nagrade Predrag Uljarević i ugledni profesori Sonja Tomović Šundić, Siniša Jelušić i Aleksandar Jerkov. Niz koji čini “Književni plamen” predvodi Vargas Ljosa, a dalje, hronološki su nagradom ovjenčani i Klaudio Magris, Orhan Pamuk, Adam Zagajevski, Margaret Atvud, Gabrijel Zaid, Havijer Serkas i Irene Valjeho.
”Spisateljica koja se ostvarila u tako velikoj raznolikosti žanrova, napuštajući okvire tradicionalne beletristike da bi se oprobala i u poljima distopije, konceptualne fikcije, pa čak i grafičkih novela, smjela vizionarka čiji je potez da kao književno zavještanje već napisano književno djelo namijeni da se objavi u dalekoj budućnosti krajnje neobičan i jedinstven eksperiment, u isti mah je pjesnikinja i autorka romana koji su ostavili pečat u savremenoj angloameričkoj književnosti”, istakao je žiri tada.
Da nema većeg živog pisca i spisateljice ukazao je Dejli telegraf, podlistak Njujork tajmsa za književne recenzije ju je nazvao živom legendom, a Sandej tajms ističe da je Atvud izvanredna i fascinantna romansijerka našeg doba. Poznajući makar dio njenog opusa, velika je privilegija što se obratila crnogorskoj publici za koju je imala riječi hvale i zahvalnosti, a podijelila je i prve impresije nakon što joj je saopšteno da je dobila nagradu.
”Nema mnogo zemalja koje imaju tako pozitivan stav prema piscima i književnosti, upravo obrnuto. Moram da priznam, kad sam prvi put čula riječ plamen, odmah sam se sjetila prizora gomile knjiga spaljenih na nekom trgu. Nažalost, živimo u vremenu sve veće cenzure i zabrane knjiga čemu svjedoči i to što su pisci ponovo zatvarani, pa čak i ubijani ako se suprotstave vlasti. U takvoj klimi, ovakva nagrada je još važnija. Ona je znak da ljudski glas, glas pojedinca, vrijedi podržati”, rekla je Atvud.
Sa publikom je podijelila i svoje iskustvo boravka na Islandu, zemlji sa najviše pisaca po stanovniku, gdje jedan od deset Islanđana za vrijeme života objavi knjigu i istovremeno zemlji u kojoj se knjige najviše kupuju, prosječno osam knjiga godišnje kupi jedan stanovnik. Vrijeme provedeno tamo probudilo je razne misli kod Margaret Atvud koje je iznijela i u videu.
”Prije nekoliko godina sam bila na Islandu gdje postoji muzej rukopisa. Oni veoma cijene rukopise, djelimično zato što samo zahvaljujući nekim starim rukopisima pronađenim na Islandu znamo išta o prijehrišćanskoj nordijskoj mitologiji. Dok sam gledala neke od tih rukopisa, vidjela sam jednu bilješku na margini. Glasila je kako je pisanje dosadno... No, osoba koja je napisala tu opasku nije mislila na čin stvaranja. Mislila je na čin prepisivanja nekog rukopisa na pergament, pomoću guščijeg pera, ili četkicom. To je bio naporan, spor posao”, priča Atvud i nastavlja:
”Neki tekstovi su uklesani u kamen, neki ispisani na tkanini ili papirusu. A onda je stvorena štamparska mašina. Tekst je morao da bude ručno slagan, slovo po slovo. Mnogo truda bilo je uključeno u umnožavanje i prenošenje tekstova. A što se tiče njihovog pisanja, zamislite tu hladnu prostoriju, te hladne prste... Pišu samo pod svjetlom svijeća. Mastilo je pravljeno ručno. Pisalo se perom... Pokušala sam i ja da pišem tako. Teško je. Kako su stari pisci uspijevali da to rade?”, postavlja Atvud skoro pa retoričko pitanje kojim upućuje na značaj zapisane riječi, ali i procesa rada.
Kada je ona počela da piše, sve je bilo lakše, kaže, makar u tehnološkom smislu, ali opet sa svojim izazovima.
”Električno svjetlo i mehaničke pisaće mašine. Hemijska olovka je bila izmišljena, ali na početku je ostavljala mrlje plavog mastila na papiru i na vašim prstima. Postojala su nalivpera, ali bila su poznata po tome što su curila u džep vaše košulje. Nisu postojale fotokopir mašine. Ako zaboravite rukopis u taksiju, jedini primjerak, zauvijek je bio izgubljen. Slala sam svoje rukopise poštom samoj sebi, i tako iskazivala veliko povjerenje u poštansku kompaniju”, prisjeća se ona.
Svojom besjedom stiže i do odlika današnjeg vremena...
”Sad imamo kompjutere, ali i oni nose izvjesne opasnosti. Programi za provjeru pravopisa mogu da vam promijene riječi ako ne pazite, djelovi teksta mogu da netragom nestanu. Postoje hakeri koji pokušavaju da ukradu vašu neobjavljenu knjigu. Ali kakve god prepreke postoje i u kojem god da smo vijeku, pisci su nastavljali da pišu”, zaključuje ona.
No, zašto to rade, zašto nastavljaju da pišu uprkos svemu, šta ih tjera na to, pita dalje Atvud...
”Mora da postoji neki jak motiv”, smatra ona i nastavlja dalje:
”Često me pitaju o ulozi pisca u savremenom društvu. To pitanje je postalo važnije otkako je kriza s kojom se suočavamo postala izraženija. Promjena se događa kao posljedica klimatske krize, a suše, poplave i požari otežavaju život velikom broju ljudi. Tu je i ova pandemija i nesigurnost i zabrinutost i bijes koji ljudi osjećaju. Sve to uznemirujuće djeluje na veliki broj zemalja, uključujući i moju”, kazala je Atvud.
U svemu tome, pisci imaju određenu odgovornost, potrebu za stvaranjem, ali nekada samo to nije dovoljno, jer uprkos svemu što je čovjek dostigao, umjetnici, a u prvom redu pisci kao možda i “najopasniji” od svih, i dalje nijesu slobodni i bezbriži da stvaraju.
”Šta možemo da uradimo i ko to treba da uradi? Da li pisci treba da pokušaju da riješe te probleme? Postoji li samo jedna uloga za pisca? Ponekad ljudi žele da kažu piscima šta treba da pišu. Žele da im diktiraju. To ne funkcioniše. Pisci su, po pravilu, oštra opozicija u ekstremnim situacijama”, poručuje Atvud i dalje govori o njima.
”Pisci koji žive u diktaturama i koji ne pišu šta im se kaže često su protjerivani, cenzurisani, zatvarani ili ubijani. Mislim na mnoge teške društvene situacije u kojima su pisci ipak pisali, bez obzira na sve prepreke. Pisali su na zatvorskim zidovima i cjeduljicama koje su sakrili i prokrijumčarili. Pisali su tajne dnevnike i rukopise u kojima su biljeležili istine koje su vidjeli, ako bi bili ubijeni ako bi neko to otkrio. Pisali su na potiskivanim i zabranjenim jezicima. Rizikovali su živote stvarajući samizdate tokom staljinističkog terora. Tridesetih godina dvadesetog vijeka, ruska pjesnikinja Ana Ahmatova sastavila je pjesmu o tom teroru pod nazivom ‘Memorijam’, koju se nije usudila da zapiše. Nekoliko njenih prijatelja zapamtilo je djelove te pjesme i ona je mogla da je rekonstruiše nakon što je opasnost djelimično prošla”, priča Atvud.
Tokom svog govora ona postavlja pitanje i zašto je Ahmatova toliko rizikovala, sa željom da među svima koji će čuti njeno obraćanje pošalje poruku o važosti književnosti, pisanja i riječi.
”Jer pisanje dozvoljava glasu da putuje kroz vrijeme, od prošlosti do sadašnjosti i od sadašnjosti do budućnosti. Takođe, dozvoljava glasu da putuje kroz prostor, od mene do vas, na primjer. A svaki glas je jedinstven. Glas pojedinačnog ljudskog bića, šta god da nam govori, priča nam ovo, ovu priču. Koliko god to zvučalo užasavajuće, koliko god bilo nevjerovatno, to znači biti ljudsko biće i želim da se to zna”, istakla je Atvud.
U svakoj njenoj riječi jasno je vidljivo nastojanje da se polje literature širi, da se važnost istakne, ali i da se svi pojedinačno okrenemo ka budućnosti koju danas stvaramo, prihvatajući i odbijajući različite zahtjeve, odluke i okolnosti. Kao što je u nebrojenom nizu svojih djela pokazala, borba je cjeloživotna, za sve.
”Književnost govori o čitavom ljudskom biću, na način na koji nijedna druga umjetnost to ne može. Jedan roman je nešto najbliže uvidu u um i osjećanja druge osobe i pisanje, i koliko god sadržaj bio grozan, u sebi sadrži neku nadu, svjedoči uvjerenju da je ljudska komunikacija stvarno moguća, da ljudi mogu čuti i razumjeti jedni druge, uprkos vremenu i prostoru koji ih dijele. Još jednom, mnogo vam hvala na nagradi ‘Književni plamen’ i nadam se da ćemo se uskoro vidjeti”, zaključila je Margaret Atvud svoje obraćanje publici u Crnoj Gori.
Jedna od najvećih autora i autorki svog/svih vremena
Margaret Atvud rođena je 1939. u Otavi. Zahvaljujući obrazovanim roditeljima, sa četiri godine je naučila da čita i piše, a s obzirom na to da je osnovno obrazovanje stekla u roditeljskoj kući, pod njihovim uticajem postala je posvećena čitanju i razvila snažno interesovanje za pisanje.
Već u srednjoj školi objavljivala je pjesme, međutim presudnu ulogu u njenom literarnom razvoju odigrao je Nortrop Fraj, profesor engleskog jezika na koledžu koji je pohađala, piše u njenoj biografiji na sajtu izdavačke kuće “Laguna”.
Tada istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao vrijednosti zanemarene kanadske književnosti, a u Margaret Atvud je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na još viši nivo. Podrška koju je imala u profesoru, ubrzo je rezultirala zbirkom pjesama “Double Persephone”, da bi nakon što je diplomirala objavila još jednu, “The Circle Game” za koju je dobila najznačajnije kanadsko književno priznanje “Governor’s General Award”.
Time je počela serija nagrada koje će književnica dobijati, potvrđujući da je jedna od najvećih autora i autorki svog vremena, pa možda i svih vremena.
Teme o kojima Atvud piše veoma su raznovrsne: bavi se prirodom, muško-ženskim odnosima, političkim i pitanjima nacionalnog identiteta, istorijom... Za sobom ima više od 50 knjiga beletristike, poezije i kritičkih eseja. Skoro svi njeni romani su poznati i popularni među čitalačkom publikom širom svijeta, kao i u krugovima kritike, struke i drugih umjetnika.
Posljednjih godina posebnu popularnost je ponovo doživio njen klasik iz 1985, “Sluškinjina priča” koji je ekranizovan u istoimenu seriju koja doživljava svjetsku popularnost i, iako je u pitanju distopijska priča napisana 1985. snažno je utemeljena u modernom svijetu, (naizgled) tehnološkog i civilizacijskog uspona. “Sluškinjina priča” je 2019. godine dobila nastavak “Svjedočanstva” (The Testaments) koji je bio svjetski bestseler broj jedan i za šta je Atvud osvojila prestižnu Bukerovu nagradu. Svoju prvu zbirku poezije objavila je 2020. godine, a 2022. zbirku eseja “Burning questions” koja je bila je bestseler Sandej tajmsa.
Osvojila je brojne nagrade, uključujući nagradu “Arthur C. Clarke” za maštu u službi društva, nagradu Franc Kafka, nagradu za mir Njemačke trgovine knjigama, nagradu PEN centra Sjedinjenih Američkih Država za životno djelo, Dejtonsku književnu nagradu za mir, Bukerovu nagradu i druge... Uvrštena je u red Ordena časti za zasluge u književnosti 2019. godine.
Radila je i kao crtač, ilustratorka, libretista, dramaturškinja i lutkarka, pa i urednica u jednoj izdavačkoj kući gdje se bavila književnom kritikom. Iza tog njenog angažovanja ostalo je vrhunsko djelo iz oblasti esejistike nazvano “Opstanak”, koje predstavlja svojevrstan pogled na rad književnog urednika. Živi u Torontu u Kanadi.
Zbirka priča stiže u 2023.
Najavljeno je da čitaoci u prvom kvartalu 2023. godine mogu očekivati i zbirku priča “Old babes in the wood” Margaret Atvud.
”Knjigu čini 15 priča koje istražuju punu osnovu i potku iskustva, od dva najbolja prijatelja koja se ne slažu oko njihove zajedničke prošlosti, do pravog načina da se spriječi nečije gušenje; od kćerke koja utvrđuje da li je njena majka zaista vještica, do toga šta raditi sa naslijeđenim relikvijama kao što su paradni mačevi iz Drugog svjetskog rata”, navodi se u opisu knjige na sajtu izdavačke kuće Penguin, penguin.co.uk.
U pričama se nalaze voljene mačke, zbunjeni puž, Marta Gelhorn, Džordž Orvel, filozof-astronom-matematičar Hipatija od Aleksandrije, grupa starijih ženskih akademika i vanzemaljac zadužen da prepričava ljudske bajke, otkrivaju...
”U srcu kolekcije je zapanjujuća sekvenca koja prati bračni par dok zajedno putuju putem, prati velike i male trenutke koji čine dug život ljubavi, kao i onoga što slijedi”, piše u opisu.
Veličanstveni dijapazon kreativnosti i humanosti Margaret Atvud je na punom snopu u ovim pričama, koje naizmjenično oduševljavaju, osvjetljavaju i tiho uništavaju, piše na sajtu...
Bonus video:
