Zločin nikada nije daleko od nas i mafija nije samo italijanski istorijski fenomen; može biti sakrivena svuda, u bilo koje vrijeme i u najmanje sumnjivim situacijama, poručuje u razgovoru za “Vijesti” italijanski pozorišni reditelj Rikardo Reina.
On je boravio u Podgorici kao gost Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2022. u okviru kojeg je izvedena njegova predstava “Naša kuća” originalnog naziva, simbolično “Casa nostra”.
Komad ne govori samo o italijanskoj mafiji, ističe reditelj, pa iako je priča krajnje lokalna uopšteno istražuje mehanizme i dinamiku organizovanog kriminala i odnos sa/prema moći i institucijama. Predstava i tematika koju je crnogorska publika imala priliku da isprati, donijeli su jedan novi i drugačiji teatar koji se najprije može nazvati dokumentarističkim, ali istovremeno i istraživačkim, građanskim, aktivističkim, lutkarskim, a definitivno i alternativnim.
Utisci sa igranja u Podgorici, na platou zgrade Muzičkog centra i Crnogorske kinoteke formirani su lako nakon velikog aplauza kojim je pozdravljen tročlani ansambl koji čine Anđela Forti, Agata Garbujo i Aron Tevelde.
Glavni likovi su pripadnici italijanske mafije (od kojih su mnogi i dalje aktivni i aktuelni) i bukvalno su postavljeni na scenu, putem arhivskih video-zapisa različitih autora. Reina oživljava ili reinterpretira događaje i likove, a između ostalih podsjeća i na niz kriminalnih radnji i ubistava koje je učinilo mafijaško udruženje predvođeno Salvatoreom Rinom za kojeg se vezuje čuveno “Korleone, capo dei capi”. Njegove žrtve, između ostalih, bili su i italijanski sudija specijalizovan za vođenje slučajeva protiv sicilijanske mafije Đovani Falkone i Paolo Borsalino.
Jedan od likova koji se pojavljuje u predstavi je i bivši premijer Italije, neumorni i kontroverzni biznismen Silvio Berluskoni, nekadašnji vlasnik fudbalskog kluba “Milan” tokom njegovog najuspješnijeg perioda, a sada je vlasnik Monce, već prvoligaša italijanske Serije A. Pošto je sve počelo 1992. tako i predstava hronološki pokreće zaboravljene postupke uz priloženi video materijal i bori se s kulturom zaborava. Kao takav, ovaj teatar je među prvima u Evropi koji se bavi dokumentaristikom, ističe Reina za “Vijesti” i dalje govori o utiscima iz Crne Gore i pozorištu...
Kakvi su utisci sa gostovanja u Crnoj Gori i igranja na FIAT-u? Da li ste mogli ocijeniti kako prisutni prate predstavu, s obzirom na to da je lokalna, odnosno italijanska tematika?
Tokom izvedbe i kreiranja atmosfere za nas je teško da uvijek tačno procijenimo da li i kako publika prihvata predstavu. Ne uspijevamo da ispratimo reakcije publike, iako se nekada energija osjeti. Svakako, ta činjenica nam nekada predstavlja i određenu odgovornosti da konstantno budemo u igri, pa se stvara i neka vrste tenzije da tokom izvođenja ne dopustimo sebi da padnemo i da harizma i energija ostanu bez nekog (im)pulsa. U stvari, najveći i najljepši dio uvijek je aplauz, pa tako i u Crnoj Gori. Na kraju, a posebno kada predstavu izvodimo negdje drugdje, van Italije, tek tada možemo da vidimo da li je publika prihvatila predstavu na pravi način ili ipak mi nijesmo dobro odradili naš zadatak.
Rekla bih da i radnja korespondira sa crnogorskim prilikama, ali i društvom koje je kroz istoriju pratilo ili je povezano sa italijanskim prilikama. Sa druge strane, da li i koliko Vi znate o okolnostima u Crnoj Gori?
Po mom mišljenju u Italiji nijesmo previše upoznati sa trenutnom društveno-političkom situacijom i scenom u Crnoj Gori, ali razlog tome nije zbog toga što su ljudi nezainteresovan, već zato što ne znaju ni stvarnu situaciju u svojoj zemlji, Italiji, bilo aktuelno ili nekadašnju. Mnogi danas ne znaju istoriju ove tematike koju smo obradili, jer je ovo jedna od tema o kojima se u Italiji ne priča. Velike medijske kuće i političari su radili na tome da se o tome ne razgovara i da se ta problematika u potpunosti zatvori.
S obzirom na to da ansambl čini veoma mlada ekipa, članovi imaju oko 25 godina ili su tek prešli 30, kako doživljavate događaje o kojima govorite i da li su i kako uticali upravo na mlade generacije koje su stasavale u trenucima kada se ova situacija razvijala?
Fundamentalna stvar ovog komada jeste da kada smo počeli da radimo na ovoj temi shvatili smo da svi o njoj znamo različite stvari ili imamo različite percepcije koje smo slušali tokom godina. Shvativši to, ja kao najstariji, zatim Agata koja je malo mlađa od mene i Anđela i Aron kao najmlađi, stali smo i zapitali se kako onda neko ko je još mlađi od svih nas uopšte zna o čemu se tu radi i da li mi zapravo išta znamo. Baš zato smo se odlučili da kreiramo nešto u ovom smislu, gdje svako može da shvati i razumije ono najbitnije, a to su fakti, to jest činjenice o kojima ne možemo diskutovati i koje nemaju perspektive, jer su istinite. Željeli smo da ih kao takve i interpretiramo ne bi li ljudi spoznali i uvidjeli kakva je situacija, bila ili jeste u krugovima mafije.
Čini mi se da je to jedna potpuno nova vrsta teatra, rekla bih dokumentarnog pozorišta. Kako ste došli do te dokumentarno-lutkarske forme?
Upravo tako, jeste u pitanju dokumentarni teatar. Eksperimentisali smo, istraživali i igrali se i tako smo došli do ove ideje, a onda i konačnog rezultata. Kada je Italija u pitanju, čini mi se da smo začetnici ove ideje i da ne postoji druga produkcija koja se time bavi, a kada je Evropa u pitanju mislim da eventualno u Španiji postoje neki ansambli tog tipa. Cilj ovakvog teatra jeste da se prikažu istorijski fakti i činjenice o kojima sam govorio, a da se izbjegne uplitanje fikcije, različitih interpretacija, lažnih vijesti, dezinformacija koje se o ovoj temi plasiraju putem medija...
Time ste napravili prilično hrabar potez i predstavili se i kao umjetnici, ali i kao građani, aktivisti, pa i mediji koji su nekada pod (auto)cenzurom... Da li umjetnost, pozorište u 21. vijeku obuhvata sve to?
Fundamentalno je da umjetnici prije svega budu upravo aktivisti, pa građani, a onda i svojevrstan medijski kanal. Jasno je da danas umjetnik više nije samo umjetnik u onom svom osnovnom i suštinskom smislu, već je umjetnik u današnjem društvu poput poklona koji je pao sa neba. Takođe, umjetnik mora da bude svjestan te svoje uloge u društvu, ali i toga da on nije tu da bi vodio politiku, jer za to postoje političari, već je tu upravo da bi zaustavio publiku na trenutak i pružio joj mogućnost da se zapita, preispita i da shvati da nije jedina realnost ono što nam političari ili mediji plasiraju. Ne radi se uopšte o desnici ili ljevici, ne radi se ni o kakvom izboru, već o tome da ljudi treba da se zaustave i blokiraju ono što im se svakodnevno nameće i da sami izaberu svoj put, ali na osnovu istine.
Mafija radi u sjenci, ali definitivno utiče na živote svih, pogotovo kada se poveže sa politikom. Kakva je situacija danas?
Uticaj je očigledan. Veliki su efekti na svakodnevni život u Italiji. Danas više nije stvar u tome da li mafija uopšte radi u sjenci, odnosno rade tako u kontekstu napada, eksplozija, bombi, i nije skroz isto kao što je bilo ranije, ali se mafija sada više nego ikada infiltrirala u politiku, makar italijansku. Infiltrirana je toliko da nijesu više mafijaši i krupni kriminalci oni koji traže političare i saradnju sa njima, već su političari ti koji traže saradnju sa mafijašima. Oni su preuzeli moć nad svim sferama italijanskog društva i imaju uticaja na sve sfere, a prvenstveno na ekonomiju i to onu zdravu ekonomiju. Tako je zbog toga što su oni ti koji od svih ostalih imaju više novca za ulaganje i investiranje, pa novac tako praktično cirkuliše samo unutar njihovih krugova.
Da li ste došli do nekih saznanja o Crnoj Gori i postoji li mogućnost da Vas naša publika ponovo vidi?
Konkretno kada je mafija u pitanju i ne znam mnogo, ali sigurno je da bismo svi voljeli da se vratimo u Crnu Goru. Primjećujem mnogo poveznica i sličnosti koje postoje između naših društava i zemalja, a možda u budućnosti uspijemo da ljude i publiku u Crnoj Gori podstaknemo da se zapitaju, preispitaju o tim temema, a ljude koji se bave umjetnošću u Crnoj Gori na to da možda oni ispričaju priču o svojim, to jest vašim, kriminalnim krugovima, priču o domaćoj mafiji, kroz neki sličan teatarski izraz.
Svakako, nije samo Crna Gora potencijal, mislim da bi i u Francuskoj ovaj komad naišao na dobru reakciju, ali manje-više i u čitavoj Evropi, s obzirom na to da nas sve povezuje sjenka koju mi ne vidimo, a u pitanju je sjenka mafije koja djeluje na razne načine.
Sport bi, kao i umjetnost, trebalo da bude čist i istinit
Jedan od likova koji se pojavljuje u Vašoj predstavi je i Silvio Berluskoni koji je decenijama prisutan u Italiji, bilo kroz sport ili politiku. Nekada se nasluti njegovo povlačenje, ali se uvijek dešavao veliki kam-bek, povratak... Šta vi mislite o tome i je li onda odgovornost društva i težnja ka preispitivanju odgovornosti još veća?
Tako je. Interesantno je da kada smo počeli da radimo na ovoj predstavi činilo se kao da je Silvio Berluskoni osoba, odnosno epoha, koja se završila (na svim poljima njegovog djelovanja). Međutim, činjenica da se on vraća u politiku, pa tako i u fudbal, da je ponovo aktivan i vidljiv na italijanskoj i svjetskoj sceni, ima različite odjeke, pa bilo da je u pitanju njegov sportski, politički, društveni, bilo kakav angažman. Sa jedne strane, to je našu misiju učinilo još većom i bitnijom, ali isto tako nam olakšava zadatak. Da me ne shvatite pogrešno, lakše je zbog toga što postoje mladi ljudi koji možda do skoro nijesu znali ko je zapravo i kakav Silvio Berluskoni i nijesu znali čitavu priču u vezi sa njim i epohu obojenu njime, a sada već imaju priliku da realno sagledaju njegov lik i djelo. Mi mladoj publici pružamo priliku da vidi kakav je on bio i kako je sve izgledalo ranije, a onda oni imaju priliku ponovo da ga gledaju danas, u medijima, na javnim nastupima, u sportu.
A kako biste reagovali kada bih Vam rekla da navijam za “Milan”, s obzirom na to da ga mnogi navijači uvažavaju u tom kontekstu? Pritom je Dejan Savićević, praktično zahvaljujući njemu ostao i igrao u “Milanu”?
Jedina reakcija koju mogu imati u vezi sa tim jeste da mi bude iskreno žao što se sport danas koristi u takve svrhe. Sport bi, baš kao i umjetnost i kultura, trebalo da budu posebne dimenzije života, čiste i neuprljane, istinite, štaviše sportske i kulturne. Ja kao pojedinac iskreno cijenim i volim sport, ali nikada ne bih mogao da se pomirim sa činjenicom da se upravo sport koristi za zloupotrebe, razna pranja novca, pa čak i u političke svrhe i promocije.
Bonus video:
