Iako njena profesija zahtijeva puno odricanja, a ni situacija u Crnoj Gori na tom polju nije najbolja, sopran Nataša Jovović neprekidno radi i usavršava se sanjajući nastupe u velikim operskim kućama i prestižnim dvoranama. Bez obzira na sve, da može, opet bi izabrala isto, kaže.
Ipak, to ne znači da ne primjećuje mnogo nedostataka kada je crnogorska umjetnička scena u pitanju, a smatra da opera najviše ispašta. Vjeruje da će se i to uskoro promijeniti, ali se nada da se neće mnogo čekati na utemeljenje operske kuće u zemlji iz koje potiče, kao ni otvaranje odsjeka za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji na Cetinju, što bi uticalo jedno na drugo. U razgovoru za "Vijesti" ističe da važnu ulogu u svemu tome imaju i umjetnici.
"Istoriju Crne Gore su, nažalost, ispunili neki manje lijepi događaji i borbe, koji nijesu ostavili previše prostora za razvoj kulture i osnivanje institucija koje će predstavljati njen stub. Taj nedostatak se, opet nažalost, sve više osjeti kako stasavaju generacije i generacije crnogorskih umjetnika koji svoj put moraju da potraže van države iz koje potiču. Položaj kulture u Crnoj Gori, kao i odnos prema kulturi su na nezavidnom nivou, a čini mi se, iako sam možda subjektivna, da je najlošije stanje upravo vezano za opersku umjetnost. Smatram da mi kao izvođači moramo da upoznajemo publiku sa ovom, ali i svim sferama umjetnosti, ali smo bez pomoći i prepoznavanja od strane državnih institucija skoro pa nemoćni u svemu tome", kazala je umjetnica.
Ona je svoje muzičko obrazovanje počela u rodnom Nikšiću, a srednju muzičku školu završila je u Podgorici u klasi prof. Zorane Latković, da bi 2014. godine upisala osnovne studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, odsjek solo pjevanje, u klasi prof. Anete Ilić, a završila ih 2018. godine u klasi prof. Ljudmile Gros Popović, kod koje se usavršavala na master i specijalističkim studijama. Osvajala je nagrade na međunarodnim takmičenjima, učestvovala u brojnim projektima, pohađala majstorske radionice kod eminentnih umjetnika i nastavila da se usavršava, ali i profesionalno nastupa. Iako je iz Crne Gore, može se reći da je čest gost na koncertima, dok je u Narodnom pozorištu Beograd angažovana na različitim projektima, od kojih su brojni i u najavi.
Jovovićeva je nedavno otvorila ciklus koncerata u Muzičkom centru Crne Gore posvećen mladim talentima. U razgovoru za "Vijesti" prenosi utiske i ističe da je važno što su i mladi muzičari dobili svoj prostor za predstavljanje.
Nedavno ste nastupili na koncertu u Muzičkom centru Crne Gore kojim je otvoren ciklus koncerata mladih talenata, u okviru projekta "Mladi muzičari". Kakvi su (bili) utisci, kako je proteklo cijelo veče i kako je uopšte nastupati u zgradi institucije poput MCCG, koja je u Crnoj Gori krovna, ali praktično i jedina institucija u vezi sa Vašom profesiju?
Prije svega bih voljela da istaknem da je Crna Gora zemlja koja je izrodila velike talente, čija imena su poznata širom svijeta, i zaista je od izuzetnog značaja što je Muzički centar pokrenuo projekat koji promoviše neka nova lica na crnogorskoj umjetničkoj sceni. Projekat je podjednako važan i za nas, mlade umjetnike, i za publiku, koja se na taj način upoznaje sa radom koji predstavljamo. Srećna sam što sam imala priliku da me izabere Muzički centar, i cijelo veče bilo je ispunjeno radošću. Mogu slobodno da kažem da je koncert bio više nego uspješan i da je reakcija publike izvanredna, što je zapravo i najvažnije u ovoj profesiji. Muzički centar Crne Gore je institucija od državnog, ali i regionalnog značaja, pa je velika čast biti dio repertoara te institucije.
Vi i pijanistkinja Vladana Perović upriličile ste "Veče italijanske solo pjesme". Šta to karakteriše italijansku umjetničku muziku i solo pjesme? Koliko Vama kao izvođaču to prija i po čemu?
Italija je, kao što znamo, kolijevka opere i upravo su iz Italije potekla najpoznatija operska djela ikada komponovana. Svaka italijanska solo pjesma je opera u malom. Karakterišu je izražajna melodijska linija, bogata harmonija i prepoznatljivost. Sigurna sam da ne postoji čovjek koji je u dodiru sa tehnologijom, a da ne bi prepoznao dio neke poznate italijanske arije ili solo pjesme. One često obogaćuju medijske sadržaje, filmove, i slično. Nama kao izvođačima je italijanska umjetnička muzika nešto sa čime se susrećemo od prvog dana školovanja i što se prožima kroz cijelu karijeru.
Nakon koncerta podsjetili ste na manu, usljed nemanja operske kuće. Šta to govori o položaju ove umjetnosti, profesije, ali i odnosa prema kulturi, umjetnosti i mladim talentima?
Istoriju Crne Gore su, nažalost, ispunili neki manje lijepi događaji i borbe, koji nijesu ostavili previše prostora za razvoj kulture i osnivanje institucija koje će predstavljati njen stub. Taj nedostatak se nažalost sve više osjeti kako stasavaju generacije i generacije crnogorskih umjetnika koji svoj put moraju da potraže van svoje države. Položaj kulture u Crnoj Gori, kao i odnos prema kulturi su na nezavidnom nivou, a čini mi se, iako sam možda subjektivna, da je najlošije stanje upravo u vezi sa operskom umjetnošću. Smatram da mi kao izvođači moramo da upoznajemo publiku sa ovom, ali i svim sferama umjetnosti, ali smo bez pomoći i prepoznavanja od strane državnih institucija skoro pa nemoćni u svemu tome. Nekako sam i dalje optimista i vjerujem da će doći trenutak kada ćemo imati stabilnu opersku scenu u Crnoj Gori, iako se opet nadam da na taj trenutak nećemo predugo čekati. Zamislite samo koliki bi broj radnih mjesta bio otvoren osnivanjem operske kuće, koja u svom sastavu ima: soliste, hor, orkestar, dirigente, reditelje, scenografe, kostimografe i tako dalje.
Pored toga što nemamo operu, kao nedostatak ste evidentirali i nepostojanje katedre za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji na Cetinju, pa zbog toga mladi kadar biva primoran da ide u region i inostranstvo. Koliko bi otvaranje odsjeka značilo budućim operskim pjevačima i da li bi se time nešto promijenilo?
Da, jasno je da jedno vuče drugo i da jedno bez drugog ne bi funkcionisalo. Naglasila bih da je sve više interesovanja za solo pjevanje u muzičkim školama i da je generacijama unazad veliki broj talentovanih mladih solo pjevača otišlo na usavršavanje u inostranstvo, a čini mi se da će taj broj samo rasti. Otvaranje odsjeka na Muzičkoj akademiji bi pokrenulo jednu novu struju, koja bi, po mom mišljenju, za sobom povukla niz dobrih odluka što bi sve skupa kulturnu scenu Crne Gore izdiglo na jedan viši nivo. Crna Gora zaista ima veliki broj mladih, izuzetno talentovanih, solo pjevača, koji se odlaskom u region i inostranstvo obično odmah izdvoje kako po raskošnim glasovima i talentu, tako i po stečenom znanju u srednjim školama.
Sa druge strane, kakvo je tržište i koliko prilika ima u Crnoj Gori da bi se mladi operski pjevači predstavili publici, a onda i lično ostvarili, napredovali?
Prilika, nažalost, nema mnogo. Kako sam već u nekom razgovoru rekla, mali je broj institucija u kojima se mladi operski pjevači mogu predstaviti publici. Čini mi se da te prilike ili stvaramo sami, iz želje da svima onima koji nas godinama podržavaju na našem putu predstavimo sav taj rad i znanje sakupljano godinama, ili su jako rijetke. U izvođačkim djelatnostima najvažnije je što više biti prisutan na sceni, jer se veliki broj stvari najbolje nauči, a i otkrije, kada ste izloženi javnom nastupu.
S obzirom na to da potičete iz male zemlje poput Crne Gore čija je, nazovimo infrastruktura, u umjetnosti i operskom pjevanju takva kakva je, smatrate li to preprekom ili preporukom za karijeru u operskom svijetu? Ili je ipak sve individualno, bez obzira na okolnosti?
Svakako da je individualno. Mi sami gradimo svoj put i određujemo u kom pravcu će naša karijera da se kreće. Jeste neobično i potpuno nesvakidašnje da prvi put uživo čujete izvođenje nekog operskog djela onda kada već odete na studije, ali svakako nije prepreka i smatram da se taj nedostatak može vremenom nadoknaditi. Sa druge strane, u Crnoj Gori imamo fenomenalan simfonijski orkestar, koji je zaista jedan od boljih u regionu, i čini mi se da bi mogao biti i jaka konkurencija i orkestrima u Evropi, pa su učenici muzičkih škola u prilici da čuju odlična izvođenja instrumentalnih djela.
Kakve su Vaše ambicije, čemu planirate da se posvetite, težite li inostranstvu i nekim velikim operskim centrima?
Trenutno sam u programu za mlade operske pjevače u Narodnom pozorištu u Beogradu, gdje spremam uloge iz repertoara opere i učestvujem u predstavama i koncertima pozorišta. Kao i svi, i ja sanjam o velikim operskim scenama i gostovanjima u najpoznatijim operskim kućama, i nadam se da će do toga i doći.
Pored svega toga, šta biste rekli, koliko je teško biti operski pjevač, ali i šta to pruža Vama kao nekome ko se time bavi, a onda i drugima, koji su (ne)posredno uključeni u Vaš rad?
Ova profesija je zaista puna odricanja. Svemu onome što publici predstavimo (perfektno uvježbane uloge, dobru glumu, scenski pokret, kostime, itd.) prethode mjeseci, pa nekada i godine rada. Operski pjevači nemaju radno vrijeme, često se u toku priprema desi da imate nekoliko uzastopnih proba u toku dana, pa radite i više od onih standardnih osam sati, svakog dana u nedelji. Takođe mi, kao i sportisti, moramo da održavamo kondiciju, te stoga nerijetko i na godišnjim odmorima moramo izdvojiti vrijeme za vježbanje. Često propuštamo društvene događaje i moramo da vodimo računa o ishrani, unosu tečnosti, fizičkoj kondiciji i slično. I nekada, uprkos svemu tome, ukoliko ste pod stresom ili vam jednostavno "nije dan" može da se desi da ne budete u stanju da date svojih sto odsto.
Sa druge strane, da biram ponovo, opet bih izabrala da se bavim ovim poslom, jer zadovoljstvo i radost koju osjetim nakon svakog nastupa ne mogu da mjerim ni sa čim. Svaka lijepa riječ publike, energija koju osjetim od strane slušalaca dok izvodim neko djelo, potvrda mi je da sam svoj na svome. Najviše od toga svega može da osjeti naša porodica, koja kroz sve lijepo i ružno prolazi sa nama, pokušavajući da nam pruži svu podršku koja nam je potrebna. Najsrećnija sam kada sa njima mogu da podijelim neki svoj uspjeh.
Kako vježbate svoj glas, koliko su zahtjevne tehnike disanja, pjevanja i kako se prilagođavate različitim ulogama?
Glas je izuzetno osjetljiv instrument, te stoga zahtjeva poseban tretman pri vježbanju, pogotovo na početku školovanja. Vježbanje krećem sa zagrijavanjem tijela, kako bi se aktivirali mišići cijelog tijela, koji su posredno ili neposredno uključeni u pjevanje. Zatim radim vježbe disanja, tehničke vježbe (upjevavanje) i onda postepeno počnem sa uvježbavanjem programa. Svaka uloga je priča za sebe i prilagođavanje kreće sa analiziranjem uloge, prvo kroz interpretativne zahtjeve, pa zatim i stanja kroz koja vaš lik prolazi, pronalaženjem boja i nijansi kojima ćete ta stanja oslikati. Tehnika manje-više ostaje nepromijenjena, s tim što je nekada zbog muzičko-dramskih efekata potrebno izaći iz okvira u kojima se krećemo, da bismo što bolje predstavili lik koji tumačimo.
Da li na nečemu trenutno radite, da li biste nešto najavili?
Trenutno pripremam par uloga, koje se nadam da ću izvesti do kraja ove sezone, kao i program za par koncerata koje planiram da realizujem do kraja godine. U planu su i neka takmičenja, ali se nažalost sa situacijom koja je u svijetu ne može sigurno reći da li će se održati i kada.
Da li biste nešto dodali?
Zahvalila bih Vam se na inspirativnim pitanjima. Bilo mi je zadovoljstvo odgovarati na njih.
Omiljene operske uloge su one koje su najizazovnije
Koje su Vaše najdraže ili omiljene operske uloge, a sa druge strane, šta biste rekli da Vam je najizazovnije za izvođenje?
Nekako se poklopilo da su mi omiljene upravo one koje su možda najizazovnije za izvođenje! Svakako su mi među omiljenima: Pučinijeve Toska (“Toska”) i Mimi (“Boemi”), iako ne postoji uloga iz Pučinijevih opera koju ne bih voljela otpjevati; zatim Verdijeve: Aida, Leonore (“Moć sudbine” i “Trubadur”) i Dezdemona (“Otelo”), a trenutno mi je najveći izazov Štrausova Rozalinda (opereta “Slijepi miš”) koju pripremam kao članica Operskog studija Narodnog pozorišta u Beogradu.
Usmjeravati djecu da se izraze kroz umjetnost
Svoje obrazovanje započeli ste u rodnom Nikšiću, a dalje nastavili u Srbiji. Kako je došlo baš do izbora solo pjevanja, a sa druge strane koliki je izazov za Vas bio otići van države kako biste se usavršavali?
Imala sam sreću da sam i u Nikšiću i u Podgorici, gdje sam završila srednju muzičku školu, učila od sjajnih pedagoga, muzičara, pa je taj moj izbor vremenom dobijao sve više smisla i dubine, s obzirom na to da sam se za solo pjevanje odlučila po završetku osnovne škole. Otići van svoje države je svakako veliki izazov za svakoga ko se na to odluči, jer ste tamo, pored sve podrške od strane porodice i prijatelja, prepušteni sebi, te je stoga važno u glavi imati cilj zbog koga ste i otišli.
Prema Vašem mišljenju, koliko je važno najmlađu publiku važno od malena edukovati na polju umjetnosti i otvoriti im vrata tog svijeta? Da li je to ostvarivo i kod nas?
Postoji nevjerovatno veliki broj naučnih studija koji dokazuju koliko je pozitivan uticaj umjetnosti na razvoj djeteta, i mislim da bi trebalo o tome da pričamo na sav glas. Trebalo bi usmjeravati djecu da se izraze kroz bilo koji vid umjetnosti, nezavisno od toga čime će se oni u životu baviti. Ostvarivo je i mislim da je prijeko potrebno edukovati ih na polju umjetnosti. Za primjer mogu dati koncerte koje organizuju orkestri, a namijenjeni su bebama i djeci koja su u vrtiću, zatim kratke opere i predstave za djecu, likovne i glumačke radionice...
Bonus video:
