Bajkoviti prizori na fotografijama mlade autorke Nađe Stanišić, poput slikovnice fantastike namijenjene svim uzrastima, sa filmičnim likovima, mističnom dramaturgijom, ali bez radnje, kreiraju autentičnu atmosferu, za neke meditativnu, snenu, spokojnu i mirnu, za neke punu iščekivanja, očekivanja, različitih tenzija i emocija.
Posmatrač se utapa u dubine naracije čiji je autor sam, luta nepreglednim poljima ka svim pravcima dok se zov prirode budi i jača...
Postavka devet odabranih fotografskih radova, objedinjenih nazivom “Polje tišine”, do 31. marta otvorena je u fotografskoj galeriji “F 64” svakog dana osim nedeljom od osam do 22 časa, zajedno sa djelima Jelene Vladušić ”Pejzaži iz stomaka”.
U razgovoru za “Vijesti” mlada umjetnica iz Nikšića ističe da su predstavljene fotografije nastale tokom protekle dvije godine, kao segment diplomskog rada iz predmeta “Fotografija” na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Upečatljivi filmski elementi bude osjećaj potrebe za pričom, znanjem o onome što se dešava na fotografiji, a ostaje moguće samo maštanje i domaštavanje, jer je autorka jasno povukla crtu i ostavila kontekst otvorenim za ideje pojedinaca.
”Fotografije nemaju nikakav narativ da bi postojao početak i kraj priče, već sam gledala da kolažno predstavim samo doživljaj. Što se tiče samog sadržaja fotografija, kao što sam i rekla - priča ne postoji, ali odaje atmosferu, a to mi je uvijek bilo bitnije u fotografijama, da odaju neki narativ na širem planu, ali da kroz samu fotografiju ja ne pričam priču, već da zagolicam gledaoca da sam otkriva puteve doživljavanja i tumačenja”, ističe Stanišić “Vijestima”.
Sve to je postigla hermetičnom formom i takvim pristupom kompoziciji, a ona dalje objašnjava na šta je posebno obratila pažnju prilikom rada.
”Meni je cilj bio da ne definišem prostor i da ne odam nikakve konkretne znakove koji bi odali lokaciju. Nije mi prostor bio bitan u tom kontekstu, prostor. Iako su sve fotografije nastale na različitim lokacijama, bilo mi je bitno da zadržim neko stilsko jedinstvo, tako da sve izgleda kao da je na jednom mjestu uslikano. Drugi neki parametri o kojima sam vodila računa su konstantna boja koja se provlači kroz sve te fotografije, horizont koji ne postoji, jer nemamo uočljivo nebo ni na jednoj od fotografija, a pokret koji je prisutan uvijek je u vidu nekog živog bića koje se pojavi ili vjetra koji se osjeća u pomjeranju prirode”, priča Stanišić.
Koliko god izazivaju unutrašnji mir, njena polja bude i svijest o korelaciji čovjeka i prirode, a nakon nekog vremena, posmatrač zadubljen pred fotografijom kao da počne hodati po njima. Stanišić objašnjava da pejzaži koje je izložila nijesu nastali sa namjerom da pravi seriju koja će sličiti na onu kakva trenutno jeste, a podsjeća i da nijesu nastale u kratkom periodu. Ona za “Vijesti” otkriva kako se kretao tok misli i motiva kroz vrijeme angažmana.
”Kako sam radila na svom diplomskom radu, foto-knjizi, u mojoj glavi je postojala želja da predstavim potrebu povratka prirodi i to koliko je čovjeku bitno da se izmjesti iz buke svijeta koji je haotičan i da se povrati stanju tišine koje nam je nekad bilo mnogo prirodnije. Završni rad, ta foto-knjiga uključuje i jedan narativni dio. Imam šest likova, tri muška i tri ženska lika koje sam tretirala kao filmske. Imali su kostime, šminku, nijesu prikazani kao realni ljudi, jer nijesam htjela da napravim dokumentarne fotografije već sam željela da stvorim neki svijet u kojem mogu da ih stavim u ovaj svijet prirode”, priča autorka.
Ona otkriva da je drugi dio foto-knjige, fotografisan jedinoj prašumi u Srbiji, Vinatovači, a čitav proces bio je avantura u punom smislu, s obzirom na nepristupačnost predjela, desetak putnika i put kamionom.
”Lokalitet je na fotografijama djelovao prilično sličan onima sa fotografija nastalih u Crnoj Gori, što je meni bilo bitno, kako bi lokacije bile povezane. Likove sam fotografisala tako što sam ih, bez dodjeljivanja ikakve radnje, smještala u prirodu, a sve je bilo organizovano na nivou kompozicije, kostima, izraza i odnosa. U suštini, nije mi bilo bitno da pokažem radnju u tom prostoru, već stanje koje oni proživljavaju u tom prostoru”, kaže i dodaje nešto više o značaju likova za fotografije i njenu viziju njihove uloge.
”Ti likovi nemaju ništa specifično osim što se vidi da su to sve urbana djeca iz centra grada, ovoga puta Beograda. Svi su srednjoškolske ili studentske dobi, a ono što mi je bilo najbitnije jeste da se vidi da su iz urbane sredine, klinci koji nijesu rasli na selu ili u nekoj divljini, već da su izmješteni iz centra nekog grada. Svakako, dosta toga je bilo proizvoljno. Modeli su moji dobri prijatelji, pa su mi lično bili i mnogo inspirativni, s obzirom na to da znam čime se bave, svi su umjetnici, umjetničke duše, tako da mi je bilo zadovoljstvo da radim sa njima. Imala sam slobodu tokom rada, a oni su znali i dobro razumjeli šta ja hoću da kažem i sve nam je lijepo išlo”, rekla je Stanišić.
Na konstataciju da bi bilo zanimljivo vidjeti neku ekranizovanu verziju njenih likova i prostora koji je odabrala, pa i stila i rukopisa, i sama to potvrđuje.
”Naravno, smatram da ova foto-knjiga vrlo lako može da posluži kao predložak za tinejdžersku seriju, na primjer. Ja kao autorka ne bih to mogla da zamislim, ali neko ko piše, sigurna sam da bi mu značilo da ima ovo ispred sebe i da bi mu/joj probudilo inspiraciju”, zaključuje ona.
Knjiga “Vertigo” od prirodnih materijala ručno napravljena
Prilično kompleksno zamišljena foto-knjiga, odnosno diplomski rad Nađe Stanišić djeluje da bi izazvao interesovanje i kod šire javnosti, no, ona kaže da nema neke posebne ambicije kada je to u pitanju, s obzirom na to da na to gleda isključivo kao na diplomski rad. Ipak, o tome govori više i otkriva kako ju je pravila.
”Voljela bih da istaknem da sam knjigu sama pravila, ručno, od prirodnih materijala i voljela bih da sam bila u prilici na ovoj izložbi i nju da predstavim, jer se lijepo uklapa u koncept. Radila sam je od prirodnih materijala, lana, kartona, vlakana koja su na nivou travčica i nosila je naziv ‘Vertigo’. Jasno je da ‘Vertigo’ treba da postigne efekat asocijacije na generalno stanje svijesti tih likova u njoj”, kaže Stanišić.
Ona dodaje da su trenutno mladi i ljudi generalno u fokusu njenih djela, ali i priroda. Svakako, planira da nastavi sa ovim izrazom i dopuni ga.
Budućnost zamišlja u Crnoj Gori i kamenoj kući na planini
S obzirom na to da je priroda uglavnom pa centralni motiv njenih fotografija, a da je foto-knjigu za diplomski rad kreirala sama i radila je od prirodnih materijala, tako odaje utisak da je zainteresovana za očuvanje prirode, ali i promišljanje o odnosu čovjeka i prirode. Na pitanje "Vijesti" šta misli o tome, bilo na lokalnom ili globalnom planu, Stanišić kaže da je u pitanju široka i tužna tema.
"Ne želim da plasiram neku priču ili sugerišem nekome šta i kako treba da misli... Ja se mnogo edukujem na tom polju i mnogo me pogađaju razne stvari koje se dešavaju. Ipak, gledam da sačuvam glavu i sebe da se ne bih mnogo opterećivala. Otkako živim u Beogradu, to je otprilike pet godina, mnogo su počeli da mi smetaju razni faktori koji utiču na životnu sredinu u kojoj boravim, odnosno faktori koji zagađuju prirodu. Nezahvalno je da govorim, ali tamo je katastrofalno stanje, a da ne pričam o globalnom nivou. Na ličnom planu vodim računa o svemu tome, ne bježim i svjesna sam važnosti prirode. Svoj život u budućnosti zamišljam u Crnoj Gori, kamenoj kući na planini, ne u (velikom) gradu, ne u metropolama. To je moja želja o kojoj ne volim mnogo da pričam", otkriva Stanišić.
Želi da doprinese razvoju kamere u svojoj državi
Nađa Stanišić rođena je 1999. godine u Nikšiću. Diplomirala je na odsjeku "Kamera" na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gdje je 2021. godine nagrađena diplomom "Vladeta Lukić" za postignute izuzetne umjetničke rezultate.
Prvi put svoja djela izlaže 2022. u okviru FIST17 izložbe u Beogradu, u Ostavinskoj galeriji. Pored fotografije, bavi se i filmskom slikom. Snimila je više kratkih igranih i dokumentarnih filmova koji su imali festivalska prikazivanja. Na pitanje o planovima za dalje, otkriva i da je trenutno u fazi spremanja dva kratka igrana filma, u saradnji sa mlađim kolegama, rediteljima sa Fakulteta dramskih umjetnosti.
"Pored toga, planiram da upišem master studije i ostanem na fakultetu, nastavim da se usavršavam, a u jednom momentu i da budem učitelj, u bilo kom smislu. Više od svega bih voljela da se vratim u Crnu Goru i pokrenem neku priču vezano za sve ovo, jer znam koliko nam to fali. Profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju Relja Eraković, posljednji je prije mene koji je završio smjer kamere na FDU u Beogradu, a razlika između nas je 25 godina. Mi u Crnoj Gori nemamo taj smjer, pa tako mladi ljudi većinom ovdje ni nemaju to kao opciju u glavi, ne mogu da se informišu, da vide da li ih to zanima, krenu tim putem... Zbog toga bi mi bila baš velika želja da se vratim u moju zemlji, radim i nešto doprinesem", ističe Stanišić "Vijestima".
Bonus video:
