Od kada se pojavila u SAD 1957. godine knjiga Milovana Đilasa “Nova klasa - Jedna analiza komunističkog sistema” - poznatija pod propagandno i lukavo skraćenim nazivom “Nova klasa” - autora ove knjige bije glas velikog antikomuniste. Narativ o Đilasu kao antikomunisti potiče iz više izvora, od kojih je CIA jedan od prvih. Ako ne i prvi.
Ona (CIA) je dugo pratila idejno, ideološko i političko prevrednovanje Milovana Đilasa od 1947. g. (Danas su internet javnosti lako dostupni debeli CIA-ini “Đilasovi dosijei”.) Američka tajna služba je zaključila da Đilasova politička analiza predstavljena u “Novoj klasi”, može efikasno poslužiti kao krunsko sredstvo u antikomunističkoj borbi između političkog Istoka i političkog Zapada.
Tako je CIA prizemno, banalno, silnički i “stručno” predstavila svjetskoj javnosti knjigu “Nova klasa” kao “antikomunističku bombu” i “antikomunistički manifest”. Autoru je “prirodno” prilijepljena etiketa antikomuniste. Trik sa etiketom je veoma brzo osvojio Planetu, jer je knjiga imala planetarni uspjeh.
Oštrenja noževa za rat
U Jugoslovenskoj javnosti se trik o Đilasu kao antikomunisti još lakše odomaćio. Cilj trika je bio da se M.Đ. u narodu etiketira (prvenstveno) kao izdajnik svog naroda, nemoralan, prevrtljiv, nepouzdan čovjek jer je postao antikomunista.
Možda bi sve to o Đilasovom (navodnom) “antikomunizmu” bilo nevažno, da se moderna politička scena u Crnoj Gori ne zasniva i dan danas na smrtno opasnom narativu “anti” (mi-oni, dobri-loši, srbi-crnogorci itd.). To je veoma opsano u svakom društvu. Posebno u crnogorskom. Jer politika “anti” lako dovodi do polarizacije društva, oštrih riječi, a to znači oštrenja noževa koje je predvorje rata. Ako nije i sam “tihi rat”.
Današnja Crna Gora je upravo na putu ambisa koji vodi politika zasnovana na “anti” narativu (nacionalnom, idejnom, vjerskom, unutar-familijarnom i dr.)
Kratko ovdje zaključimo.
Viševjekovno istorijsko iskustvo na Balkanu je pokazalo - pa i Đilasovo iskustvo - da zabraniti nekome (narodu, na primjer) pravo na razlikovanje i ispoljavanje toga prava, znači da taj narod (ustvari) ne postoji. A to dalje znači da taj narod treba: upokojiti, protjerati ili neku sličnu grozotu uraditi.
Đilasovo ratno iskustvo - sa NDH, na primjer - ili iskustvo o svim veliko-nacionalnim idejama i praksi na Balkanu sve od 1848. godine, jasno idu u pravcu pogubnosti “anti-politike” kao humanog recepta za moderni društveni razvoj.
Stoga, iznijećemo u jednoj crtici, monstruoznu opasnost koje svako “anti” u politici i u duhu kulture jednog društva nosi. Na toj “anti” osnovi stvara se duh naroda otporan na modernost. Stvara se zao duh.
Primjer Đilasove “Nove klase” jasno govori da on nikada nije bio antikomunista što mu se podmeće. Čak nema ni jedna njegova knjiga ili intervju od samog početka 50-tih godina gdje se on zalaže da se ukine neko ili nečije pravo na razlikovanje. Jer je iskustvom i obrazovanjem znao, da ponovim, kakvu opasnost svaka zabrana, učaurenost, “anti” po sebi nosi.
Sve malo drukčije rečeno, pravo na razlikovanje je pravo na slobodu. “Anti” nije put ka slobodi. Naprotiv. Nije slučajno mudri Adam Mihnjik zaključio iz poljskog iskustva “da su od komunista gori samo antikomunisti”.
Dakle, evo prikaza Đilasovog “antikomunizma” na primjeru “Nove klase” sa kojim se i počeo ovaj tekst.
Analiza ili odbacivanje?
Đilasova knjiga “Nova klasa - Jedna analiza komunističkog sistema” je teorijska artikulacija njegovog razlaza sa komunističkom ideologijom i proksom vodeće partijske i državne birokratije u Jugoslaviji na čelu sa Titom. (On je ovaj vodeći, privilegovani sloj ljudi u jugoslovenskom društvu nazvao “nova klasa”.)
I već ovdje, u startu je važno istaći da je Milovan Đilas knjigom “Nova klasa” dao samo “jednu analizu komunističkog sistema”. Tako i stoji u važnom podnaslovu knjige. Dakle, on već u pod-naslovu knjige sebe ne određuje kao antikomunistu ili protivnika ideje i ideologije sa kojom se ne slaže. U naslovu sebe predstavlja (samo) kao analitičara jednog sistema i ništa više.
Znači, Đilas nije odbacio komunistički sistem, pa čak ni važnost utopija za svako društvo. Naprotiv. On se (samo) higijenski distancira od ideja, ideologije i prakse komunizma, od Tita, od vlasti, od SKJ, od “nove klase”. (Ovo posljednje distanciranje mu je bilo veoma “glupo”, jer je time dirnuo u osinje gnijezdo, oslonac Titove vlasti čiju će oštricu noža kasnije skupo platiti.)
Smatrao je svu tu vlast zbirno i jedinačno, elementarnom nepogodom koja privremeno hara (vladajućim) glavama ljudi. Ali i njihovim stomacima. No, sve je to bilo nemoguće zaobići i preskočiti. Znao je iz iskustva i obrazovanja da su fikcijska društvena pred-politička društva. Da su to privremena, prolazna stanja duha jednog naroda od kojeg treba što prije pobjeći. Ali bjekstva nema uz pomoć “anti-politike” ili sa “anti” gledanjem na realnost. Naprotiv.
Opasnost od antikomunizma
Milovan Đilas je znao što je politički realno i kakva opasnost društvu prijeti od antikomunizma. (Nacionalizam, na primjer.) Znao je koje sile vuku jedno društvo naprijed a koje vuku u stagnaciju i nazadovanje.
Drugim riječima, Milovan Đilas je probudio u sebi “demona” koga je “pogodila strijela sudbine” kako je kazao za njega Andre Malro. Dalje i dublje tumačeći Malroovu opasku, to je značilo da je Đilas shvatio tok moderne istorije i krucijalnu važnost evolutivnog, postupnog i mirnog koegzistiranje različitih ideja, ideologija i politika u jednom društvu. Ali i njihovu dijalektičnost i uzajamnu zavisnost.
Znači, Milovan Đilas se u “Novoj klasi” odrekao (Lenjinovog) revolucionarnog rješavanje društvenih suprotnosti na osnovu antikomunizma i podjela na: “mi” ili “oni”; “anti”-tradicije; “anti”-ideologije; “anti”-politike itd. Prosto rečeno, MĐ se suprotstavio politici anti-života. Knjiga “Nova klasa” je prepuna navođenja konkretnih analitičkih primjera sukoba fikcija i realnosti u jednom sistemu.
Protiv dogme
Kratko i crnogorski rečeno, Milovan Đilas “nije dao rđi na sebe”, da ga rđa (dogma) pobijedi i svlada. Ali i da dogma pobijedi i učauri jugoslovensko društvo anti-politikom, anti-životom.
Znao je da čovjek nije “isklesan” u jednom komadu pa sve što je drugo i drugačije je “anti” ovog prvog. Naprotiv. Milovan Đilas u dubljem sloju knjige “Nova klasa” je jasan da čovjek i život (politika) nije samo jedna cjeline, jedan komad pa sve što je drugo i drugačije je neprijatelj. Naprotiv.
Današnja Crna Gora je puna anti-politike i “novo-klasnog” života političara u njoj i nad njom.
Zaključimo.
Suština politike i jeste u tome da političari i njihove elite ne stvaraju anti-politiku, već da se društvo samo slobodom i kreacijom susreće i uzdiže na nivo novog, nadolazećeg vremena.
Đilas je osjetio huk nadolazećeg vremena. Antikomunizam je ostavio kao razarajući urlik društvene negativne energije.
***
Bez mentalnog navikavanja na miroljubivo koegzistiranje različitih, suprotnih ideja i politika, nema stabilnosti i sreće u crnogorskom društvu. U suprotnom, uvijek ćemo se gledati preko mušice.
Bonus video:
