Glumac Hadži Nenad Maričić u Budvi je rado viđen gost na festivalu Grad teatar, a ove godine je ostvario zapaženu ulogu u predstavi “Ribarske svađe” rediteljke Ane Tomović, kojom je otpočeo dramski program 37. festivala Grad teatar. To je bila prilika i da poznati glumac govori za “Vijesti”.
A taj osjećaj je obostran, kaže Maričić u razgovoru za “Vijesti” i naglašava da smatra da je rođen pod srećnom zvijezdom jer je skoro svake godine upravo u Budvi na Grad teatru.
U “Ribarskim svađama” je igrao i 2003. godine, a tu inscenaciju upoređuje sa najnovijom kojom je zavrijedio velike aplauze budvanske publike, a priča i o predstavi “Rat i mir” Borisa Liješevića sa kojom je prošle godine gostovao u Budvi, priča o pozorištu, ali i političkoj sceni, kako u Srbiji, tako i regionu. On naglašava da još nijesmo sazreli kao demokratsko društvo, ali i da bi cilj trebalo da bude borba za opšti interes, a ne za vlast.
Rođen je u Zagrebu 1979. godine. Srednju i osnovnu školu je završio u Ivanjici, a diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Bajčetića. Stalni član Narodnog pozorišta u Beogradu je od 2002. godine dok je 2006. postao asistent profesora za glumu na Pavlović univerzitetu - Fakultet dramskih umetnosti u Bjeljini. Od 2013. predaje glumu na Fakultetu savremenih umetnosti. U julu 2018. je odigrao premijeru predstave “Pluto” u teatru Epidaurus, u okviru koprodukcije Narodnog pozorišta u Beogradu i Nacionalnog teatra iz Atine (Ethniko theatro Athens). Objavio je audio knjigu “Šekspirovi soneti”, u prevodu prof. Jelisavete Milojević, koja iste godine 2018. ulazi u bibliotečki fond Srpske akademije nauka i umetnosti.
Prošle godine ste na festivalu Grad teatar igrali u predstavi “Rat i mir” Borisa Liješevića, ove godine u predstavi “Ribarske svađe” Ane Tomović. U kojoj ste više uživali?
To je teško reći mada moram priznati da je “Rat i mir” nevjerovatno zadovoljstvo. Mogu slobodno reći da je igrati Pjera Bezuhova vrhunac za nekog glumca. Sa druge strane, imao sam čarobne trenutke u igrao sam u londonskom Globu pa u Epidaurusu, ali ne postoji veća radost od igranja u “Ribarskim svađama”. Ja sam igrao u toj predstavi još 2003. godine i ne mogu da Vam opišem tugu kada smo prestali da je igramo. Sada kako smo se vratili, došla je jedna druga uloga u tom komadu u kojoj nemam puno posla već je riječ o malim, ali efektnim scenama. Uživao sam u Budvi slušajući talase tokom predstave, publika je bila divna, scena između crkava je pravi praznik za publiku i nas na sceni.
Možete li da napravite paralelu između “Ribarskih svađa” 2003. godine i ovih sada? Šta je Vama kao glumcu zanimljivo u tom tekstu?
Tu predstavu smo igrali skoro deceniju. Taj tekst pruža jednu radost igranja, prava je komedija i ne igra se bez razloga širom svijeta. To je pozorište u pravom smislu te riječi, tom komadu se raduju i glumci i publika. Čini mi se da mi živimo za te trenutke jer izvor naše profesije jeste igra. To je početak i to je esencija našeg poziva i zato je ovo prava stvar za nas.
Kako trenutno izgleda srpska pozorišna scena? Koje teme su zastupljene, a kojih bi, po Vašem mišljenju, trebalo biti više?
Mislim da smo željni komada poput “Ribarskih svađa”. Mnogo smo bili u ozbiljnim temama što nije čudno, jer se svijet mijenja i to ne samo kod nas, već širom regiona i Evrope. Sve se mijenja i ubrzava, razni su izazovi modernog doba i mnoge su teme aktuelne i neophodno je da se obrađuju u pozorištu. Ipak, ne smijemo zaboraviti šta pozorište zapravo jeste. Mora biti direktne komunikacije, evo na Gradu teatru u Budvi je publika reagovala smijehom. Upravo u predstavi “Rat i mir” Borisa Liješevića imamo tu komunikaciju sa publikom, razgovor. U jednom trenutku ja kao Bezuhov postavljam pitanje i ne zna se da li je to pitanje koje postavlja glumac ili je to Bezuhov. Mislim da je to put kojim treba ići.
Prisutni ste, naravno, na pozorišnoj sceni, ali i na političkoj. U Srbiji se održavaju masovni protesti, jedan je upravo završen dok je igrana predstava “Ribarske svađe” na sceni između crkava. Koja je Vaša uloga u tome, zašto ste odlučili da se uključite i podržite proteste?
Kao umjetnik, ali i kao neko ko misli, smatrao sam da treba da učestvujem u stvaranju političkog života. Bio sam i student prava pa sam upoznat sa istorijom i razvojem zakona. Kako se razvijala civilizacija tako su se razvijali i zakoni. Čovjek se trudio da mijenja svijet na bolje. Hoću reći da mi ne smijemo da pustimo da nešto prolazi pored nas. Nažalost, mi na ovim prostorima na teži način sazrijevamo u tom političkom smislu. Gadili smo se od politike decenijama, a onda smo se začudili ko nam sjedi u Skupštini i ko kreira budućnost naše djece. Znate, Srbija je izgubila pola miliona za 10 godina. To je strašan podatak, mi moramo svi da se uključimo. Ne da budemo jedni protiv drugih već da radimo za opšte dobro.
Srbija je 2000. godine svrgnula Miloševića, mislite li da će ovi protesti biti jednako važni i da li je slična situacija kao tada?
Nismo potpuno sazreli kao demokratsko društvo. U jednoj skandinavskoj zemlji imate Vladu koja je poslije devet mjeseci kazala da daje ostavku jer je ispunila predizborno obećanje i to je to, poslije devet mjeseci su se povukli i dozvolili nekom drugom da upravlja državom. Mislim da je to nešto što bi trebalo da nam bude cilj, da se ne borimo za vlast već za opšti interes.
Vratimo se na daske koje život znače. S obzirom da ste često bili na festivalu Grad teatar, kako vidite danas ovaj festival?
Ja sam rođen pod srećnom zvijezdom i to često ponavljam. Razlog je što sam skoro svake godine ovdje u Budvi na Grad teatru. I supruga mi je iz Crne Gore, mi porodično provodimo svako ljeto u Crnoj Gori. Iako smo u Herceg Novom, svaki put svratimo do Budve, ovdje se osjećam kao kod kuće. Čak su i te “Ribarske svađe” 2003. godine upravo počele svoj pozorišni život na Grad teatru. Mislim da je to i dalje srećan i dobitan izbor, početi ovdje uz zvuke mora.
Koji su Vaši naredni planovi, šta biste posebno izdvojili od nadolazećih projekata?
Mislim da je nešto važno što mogu da spomenem jeste jedna velika serija koja će izaći početkom 2024. godine. Mislim da je riječ o najvećem projektu ikada u tom obliku, a riječ je o dramskoj televizijskoj seriji “Vrijeme smrti” u kojoj glumi preko 400 glumaca. Jako je važna tema i to bih izdvojio kao nešto novo, a pozorište bi iskreno malo i da se odmori od mene.
Komediju nije lako raditi
U Budvi ste lično dobili velike aplauze tokom predstave, a na kraju i cijeli ansambl. Budvanskoj publici je ovaj tekst blizak i poznat, a kako je bilo nakon beogradske premijere?
Ovaj tekst se kroz igru sam objasni. Vrlo je teško na početku dok nisu ušli u samu priču i problem koji se obrađuje, ali isto tako je bilo i sa prošlom predstavom. Treba nekih petnaest minuta dok se ne pohvata ritam jezika i šta se govori, ali onda kada sama priča dođe do publike i ona reaguje, biva uvučena u cijelu stvar i završava se sa ovacijama. Moram reći da je Ana Tomović vrlo mudro i pažljivo odradila, trudila se da nijedan detalj ne bude ispušten. Zaista jedan ozbiljan zanatski posao i svaka joj čast jer komediju nije lako raditi.
Bonus video:
