U toku cijele svoje istorije roman je bio osporavan i to od strane njegovih najvećih kreatora. Da roman osporava samog sebe - to već pripada njegovoj tradiciji. Žak fatalista Deni Didroa je permanentna persiflaža romanesknog roda, a istovremeno jedan od najvećih romana. Interesantno je da je roman jedini umjetnički rod koji je u stanju da ironiše nad samim sobom.
U traganju za pravom riječju, rekla bih da ste vrlo strogi prema sebi.
- Ako svaka riječ koju upotrijebim nije važna, onda sam ja varalica. Vrlo mnogo zahtijevam od sebe, do despotskih granica.
Da li ste u svom prvom romanu Šala prije svega željeli da svjedočite o atmosferi jedne generacije?
- Kako nema puno knjiga koje bi mogle da svjedoče o istoriji moje zemlje za posljednjih trideset godina, Šala zaista ima i funkciju istorijskog svjedočanstva. Ona vrši tu ulogu, a da toga gotovo i nijesam bio svjestan, skoro protiv moje volje. Ono što je mene interesovalo nije istorijsko opisivanje, već problemi, ako hoćete, metafizički, egzistencijalni, antropološki, jednom riječju, takozvani vječiti ljudski problemi, osvijetljeni farovima konkretne istorijske situacije.
Na primjer?
- Na primjer, cio roman se bavi pitanjem osvete. Ludvig sreće suprugu čovjeka koji je prije petnaest godina prouzrokovao njegovu nesreću: isključenje iz partije, šest godina prinudnog rada, kraj njegove naučne karijere. Njega privlači ta žena zbog mržnje. On vodi ljubav s njom da bi ponizio svog protivnika.
Nema li tu paradoksa?
- Ludvigova osveta nije paradoksalna samo svojom realizacijom već i njenim raspletom: Ludvig saznaje, suviše kasno, da se žena njegovog protivnika upravo razvodi i da je njegova osveta samo apsurdna šala.
Da li je šala glavni predmet Šale?
- Da: vidi se kako šala postaje fatalna i kako se sudbina pretvara u šalu. A i sama priča - ne šali li se i ona? Ima u romanu i druga ljubavna priča. U svojoj mladosti Ludvig je volio jednu jednostavnu djevojku koja nije htjela da mu pripadne zato što je, dok je bila još sasvim mlada, doživjela šok kada je bila silovana. Za nju je fizička ljubav vezana za surovost i svirepost, a prava ljubav nalazi se izvan tijela. Fizička ljubav joj je postala neka mračna vrijednost. Ludvig je nekada volio svoj utopistički socijalizam, ali se ostvarenje te utopije kasnije pokazalo kao surovo i krvavo. Socijalistička utopija mu izgleda opustošena vrijednost, Ludvig mrzi taj stari san, ali istovremeno zna da je i ta mržnja još jedan nedostatak, nova nepravda: treba li mrzjeti upropašćene vrijednosti? Treba li ih braniti od sažaljenja? Vidite, sve je u tom romanu ispreturano, isprepletano. To je roman o krhkosti ljudskih vrijednosti, a ne roman koji želi da žigoše jedan prolazni politički režim.
Vi se nijeste upustili u polemiku koja se razvila na Zapadu oko romana?
- Polemike koje se odnose na formu romana kao takvu i koju smatraju prevaziđenom, pojavljuju se u zemlji gde je roman već izvjesno vrijeme zaista slab. Ja mislim da je veliki onaj roman koji daje podstrek svjetskom razvoju romana, ali da je on napustio Francusku i da podstrek dolazi sa druge strane. Iz Amerike tridesetih godina, a prije toga iz centralne Evrope sa Muzilom, Kafkom, Gombrovičem, dok danas ti podstreci struje iz Latinske Amerike. Zato je meni smiješno kada se govori o kraju romana pred jednim Fuentesom i, za divno čudo, tobožnji kraj romana se poklapa sa najvećom epohom romana.
Ako vjerujem u roman, ja vjerujem takođe u velike mogućnosti njegove forme. Roman je umjetnost sinteze velikog znanja, velikih ličnih i istorijskih iskustava. U njemu se mogu izmiješati reportaže, sjećanja, autobiografija, eseji, filozofija, anegdote i roman može da se konstruiše na najrazličitije moguće načine.
Takav nam je primjer dao Didro za koga se zna da je veliki romansijer. Sve mi to daje za pravo da naglasnim da je formalna strana romana neiscrpna i neiscrpiva.
Da li i vi imate utisak da je pretjerana ozbiljnost u francuskom romanu uzrok tom stanju stvari, jer Francuzi imaju običaj da odmah teoretišu o romanu i pisanju.
- Mislim, kao što sam rekao, da su za roman potrebna velika iskustva. Nije slučajno što se veliki francuski roman smješta u devetnaesti vijek, a roman Srednje Evrope u desete, dvadesete i tridesete godine našeg vijeka. Roman je tamo gde stvarnost ima karakter velikog pitanja. Da sam rođen u Francuskoj, vjerujem da ne bih bio romansijer. Ima istorijskih situacija koje vas nagone da pišete romane. Srednja Evropa je u roku od pedesetak godina doživjela vrlo kondenzovano evropsko iskustvo. Počev od tridesetih i četrdesetih godina, pravo središte Evrope nije ni Francuska, ni Engleska, ni Španija, nego Srednja Evropa. Njena burna istorija stvara situaciju u kojoj je ljudski položaj osvijetljen na vrlo neobičan način, i ako se te situacije ne izraze u romanu - one će nestati, a time će nestati I čovjekovo znanje i iskustvo. Zato i pitanje nestanka romana izgleda bespredmetno i nema nikakve veze sa njegovom evolucijom.
U pričama Smiješne ljubavi i u romanima, počev od Šale, redovno upotrebljavate erotsku metaforu. Vi pokazujete odnos pojedinih junaka kroz seksualnost. Od kada ste počeli da se služite tim prosedeom?
- Od početka, mislim, to su opsesije zahvaljujući kojima počinjemo da pišemo. Činjenica da je seksualnost ogledalo čitavog života, uzevši tu čak i ljepotu, a da je, s druge strane, politika ogledalo cjelokupnog živjenja, jeste svakako dominantna ideja koja se može sresti od prvih mojih proza. To je takođe i želja da se demistifikuju stvari i da se vidi komična strana tamo gdje se tradicionalno nikad nije vidjela. Erotizam ima takođe svoju dovoljno strasnu dimenziju koja me fascinira: možda je to pitanje transgresije tabua. Erotizam znači toliku transgresiju da dodiruje apsolut smrti, a taj tragični erotizam je moguć samo ako tabu snažno funkcioniše, ali ima situacija gdje tabu ne funkcioniše i tada erotizam postaje dosadan, besmislen, smiješan, i tada se vidi ona komična strana, do tada skrivena, koja vreba i ljubav i seksualnost.
Da li u erotizmu postoji dimenzija subverzije u odnosu na totalitarni sistem?
- Da. Praško proljeće je počelo velikom eksplozijom, jer uvijek je postojala fasada zvaničnog moralizma, čak policijsko proganjanje erotizma. Ali istovremeno, zato što niko nije vjerovao ni u šta, postojala je velika unutrašnja erotska sloboda. U erotizmu se ostvarila čovjekova sloboda, pa su godine raspada staljinizma bile raj erotizma.
Od Oproštajnog valcera, a naročito od Knjige smijeha i zaborava, ulazite u jednu fazu koja se može nazvati tragički optimizam. Uništavajući humor kojim ste se služili u prva dva romana, sa apsolutnom sumnjom u svaku ideološku tvrdnju, mogao je da dâ povoda da se povjeruje u Vaš očajnički pesimizam, a sada mi se čini da ste, u stvari, zagriženi optimista u tom smislu što ste jedini pisac koji vjeruje u nadmoćnost romana nad istorijom. Aragon govori u predgovoru Šali o “Bijafri duha”, kada je Sovjetski Savez uništio Praško proljeće. Vaša duboka originalnost i vaš optimizam pisca jeste da bitku protiv te “Bijafre duha” ne prenosite na politički plan, kao što to čini većina pisaca u egzilu, već predlažete kao jedini uporni odgovor protiv masakra češke kulture - oslobađanje romanom.
- Slažem se apsolutno sa Vašom tvrdnjom o mojoj upornosti da pišem romane. Ako gledate na stvari sa velikog rastojanja, možete zaključiti da taj totalitarni teror ne pogađa samo izvjestan politički stav, već uopšte zapadnu kulturu, udara na principe zapadne kulture, tolerancije, pluralizma mišljenja. Ja mislim da je najautentičniji izraz te misli, te moje čežnje - roman, čini mi se da je filozofija romana nesaglasiva sa totalitarnom kulturom koja je ponovo uspostavila “jedinstvenu istinu” koja “sve objašnjava”, vidi svuda odgovore i ne zna više da formuliše nikakvo pitanje. Biti vjeran romanu, čini mi se mnogo važnije nego voditi manihejsku polemiku protiv totalitarnog svijeta, jer paradoks i tragedija disidenata je što upadaju u isti maniheizam, u isto pojednostavljanje.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
