Direktor jednog od najvećih evropskih pozorišnih festivala Bitef - Miloš Latinović, opet će sa svojim projektima biti gost Budve krajem ljeta. Naime, Bitef dens kompanija 28. avgusta ima premijeru na festivalu “Ćirilicom” u budvanskom Starom gradu.
“Zidanje Skadra”, čuveni ep pretkosovskog ciklusa, za koji je Jakov Grim rekao da je najdirljivija pjesma koju je ikad pročitao, pretvoren u balet koreografa Miloša Isailovića, igraće se na sceni između crkava.
Centralni događaj festivala je pozorišna predstava “Brod”, čija je premijera 3. septembra, u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta i Narodne biblioteke Budve, kojom se takođe obilježava 200 godina od rođenja braće Ljubiša, a to je naročito prosvjetna svečanost jer je Visarion bio prvi crnogorski ministar prosvjete.
Za “Vijesti” Latinović govori o pozorištu, o baletu, važnosti očuvanja sopstvenog identiteta i budvanskim kulturnim iskustvima.
Ove godine od 3. do 10. oktobra organizujete najveću regionalnu manifestaciju - 57. Bitef festival uz sasvim drugačiji koncept selekcije. Koji su najveći izazovi s kojima se ove godine suočavate?
Kratko i jednostavno - novac i termini. Bitef je manifestacija od značaja za Beograd, ali je i regionalni reper, te repertoar i organizacija moraju biti u skladu sa zahtjevima važnosti i kvaliteta na koje smo navikli publiku, kritičare i medije. Ove godine smo imali promjenu umjetničkog direktora, koja je nepotrebno prilično kasnila, te je bilo veoma teško uskladiti termine evropskih pozorišnih trupa. O novcu više i ne vrijedi pričati. Svi žele veliki, jedinstven, značajan festival, ali sa što manje para - i to je nemoguće, jer predstave koje zavređuju da dođu na Bitef su u statusu neponovljivosti. Sjetite se predstave “Olimp”, mislim da je u svom vijeku odigrana samo desetak puta i da nije bila u Beogradu, ne bi je vidjeli ljubitelji pozorišta iz regiona više nikada. Takav ekskluzivitet ima svoju cijenu. Takođe, pozorište u Evropi i svijetu je postalo vrhunska kulturna ponuda. Ulaznice su skupe, ljudi čekaju u redovima, upisuju se u liste, putuju dan ili dva da bi vidjeli određenu produkciju, glumci su dobro plaćeni, reditelji takođe, a ne izostaje nijedan segment teatarskog čina. I to sve, naravno, košta. Sve u svemu, veoma je teško obezbijediti novac za dobre predstave, ali trudimo se i vjerujemo.
Pored festivala, vodite i teatar i Bitef dens kompaniju koja je njegov vrlo važan dio već 15 godina i predstavlja jednu od rijetkih profesionalnih plesnih trupa u regionu. Saznali smo iz medija da je budžet za ovaj segment Vaše institucije godinama sve manji. Koliko je po vašem mišljenju teško baviti se savremenim plesom u Srbiji i regionu?
Istina. Ove godine na konkursu Ministarstva kulture RS za Bitef dens kompaniju nismo dobili ni jedan dinar, čak ni za turing predstava. I to jeste poruka, koju smo shvatili ozbiljno, jer inicijator formiranja trupe, odnosno kontinuiranog plesnog repertoara su Bitef teatar i Ministarstvo kulture RS. Dakle, pred nama je dilema kako dalje. Bitef teatar je posljednjih godina, kada je sukcesivno smanjivan budžet, istrajavao dajući sredstva, tehničku podršku, logistiku, ovom segmentu teatarskog života, ali jasno je da ne može kontinuitet rada da se održi sam. Uz to, Bitef teatar je već godinama domaćin plesnim nezavisnim trupama. Bitef je jedino mjesto gdje možete vidjeti predstavu savremenog plesa ugrađenu u redovan repertoar. I nastavićemo tako dok možemo, jer besmisleno je da imamo u Beogradu, u Srbiji, srednju školu u kojoj obrazujemo plesače u ovom segmentu umjetnosti, a da nemamo mogućnost da ih uposlimo. Zbog svega ovoga, bavljenje savremenim plesom predstavlja zanat ukucavanja eksera u vodu. Pokušavamo, ali ne ide...
Drugi put ovog ljeta, već 29. avgusta, gostujete novim baletom na velikom međunarodnom festivalu “Ćirilicom”. Ove godine ste se vratili kao teatar u Budvu poslije dužeg vremena jer neko vrijeme niste pozivani na budvanske festivale. Kako to komentarišete?
Budva je važna teatarska ili, ako hoćete, umjetnička stanica, za svako pozorište iz regiona i tako je godinama unazad. Vjerujem da su razlozi produkcijske prirode. Svako ima svoju ideju kao koncept nekog festivala ili umjetničkog doživljaja. S druge strane nije ni dobro da se iz godine u godinu pojavljuju ista lica, iste produkcije, umjetnost podrazumijeva rizik promjene i novog. Ali, evo sada smo ponovo u Budvi i to je za nas značajno.
U vezi s prethodnim pitanjem, naročito jer vam je to struka, koliko je važno promovisati posjetiocima Budve naše zajedničko ćirilično nasljeđe tokom čak tri nedjelje festivala, što ovaj festival čini najvećim tog tipa na čitavom ex-Ju prostoru?
Mislim da svaka umjetnost mora da u sebi sadrži lijepak integrativnosti, da vezuje za sebe, da parafraziram: jednog koji nešto čini i jednog koji to posmatra. Umjetnost na ex-Ju prostoru je segment gdje nije bilo dramatičnih sukoba tokom “rastave braka”, pa je i to dokaz da vrijedi investirati u umjetničke projekte jer povezuju i rado su prihvaćeni. U tom kontekstu naravno neizbježan je i tzv. plasman važnog kulturnog nasljeđa, tim prije ako je ono uklopljeno u koncept festivala. Vjerujem da festival bez jasnog koncepta ne može biti zanimljiv, a ni dugovječan. U tome treba istrajati i to je važnije, jer se tako legitimiše manifestacija, procjenjuje ideja i validnost, više nego trajanje, ili nekav kvazi glamur.
Plesna predstava “Zidanje Skadra” će biti premijerno izvedena u Budvi u Starom gradu. Da li Vi vidite važnost spajanja i promocije ćiriličnog i pjesničkog nasljeđa ovog regiona? Koliko je to korisno za mlađe generacije, posebno kad se sve to artikuliše kroz pokret, neverbalno?
Bitef teatar i Narodno pozorište u Beogradu svojevremeno su koproducentski uradili predstavu “Carstvo nebesko” koju je režirao Slovenac Jernej Lorenci. Bila je to izuzetna, višestruko nagrađivana, predstava, zbog toga što je Lorenci pronašao simbiozu između svega u toj priči, od načina funkcionalnog povezivanja dva po svemu nekompatibilna teatra, do spajanja dva pjesnička ciklusa u jednu ravan tragike. Tada sam shvatio, pričajući s Lorencijem, ali još više učestvujući u radu, koliki je značaj našeg umjetničkog nasljeđa, koliki su potencijali, vrijednosti, mogućnosti prilagođavanja novom vremenu. A nemojte misliti da nije bilo osporavanja, od onih koji su mislili da u Kosovskom ciklusu klija klica srpskog/pravoslavnog šovinizma, do onih koji nisu mogli da prihvate Slovenca kao tumača srpske pjesničke tradicije. Ali, Lorenci je pokazao svojim zanatom, ali i iskrenom zadivljenošću spram literarnog predloška, kakvo je pjesničko nasljeđe regiona. Slično je sa slovenačkim ili makedonskim produkcijama, zasnovanim na određenim pjesničkim ili mitskim predlošcima, koje su izvedene u Srbiji ili Crnoj Gori. S druge strane, neverbalni teatar daje još veću širinu, jer podrazumijeva osobeno “čitanje” pjesničkog nasljeđa, ali i dublje inkorporiranog posmatrača.
Na festivalu “Ćirilicom” imamo predstavljanje više muzičkih i plesnih projekata. Namjera je organizatora da prevaziđu jezičke barijere a opet da posjetiocima predstave isključivo teme iz sopstvene istorije. Kako Vam se čini ta ideja?
Ideja je dobra, samo treba biti istrajan u sprovođenju zadatog koncepta i, naravno, originalan u pristupu, odabiru saradnika, kako ne bi vremenom postalo dosadno i banalno.
Vrlo ste čest gost ljetnjih kulturnih dešavanja. Da li je kulturna razmjena važan dio takvih projekata i zašto, po Vašem mišljenju?
Ne postoji umjetnost iza zavjese ili za fioku. Svako ko nešto stvara, sporo, tiho, samozatajno, nenametljivo, ipak želi da to neko vidi, da to prikaže... Umjetnost podrazumijeva javnost, a naravno i pokretljivost. Putujuće pozorišne trupe su proslavile teatar, učinile ga važnim i svima dostupnim. Festivali takođe, jer na jednom mjestu možete da vidite različite produkcije. Ta razmjena, ako je to adekvatna riječ, nužna je umjetniku i njegovom ostvarenju, jer bez susreta s javnošću, s komentarom, s drugim umjetnikom i njegovim djelom, umjetnik ne može da procijeni vlastite domete.
Stari grad je već pune četiri decenije mjesto gdje se najljepša pozorišna mašta prikazuje brojnim gostima. Kakav je vaš doživljaj scena u Starom gradu, naročito scene između crkava?
Lično bih volio da Budva ima više scena, ali ne onih izgrađenih, teatarski osposobljenih, nego onih koje ambijentalno funkcionišu u kontekstu predstave koja je u prilagođenom prostoru postavljena ili koja je u takvom prostoru nastala. To je vrijednost ambijentalnog teatra, kojem treba težiti. Igrati se sa prostorom i u prostoru, koristiti njegove potencijale u kontekstu predstave koju smo izabrali za izvođenje. Gledajući većinu festivala tokom ljeta u Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj moram konstatovati da nigdje ne postoji ambijentalna koncepcija. Radi se o izvođenjima na otvorenom, ali ne i u ambijentu. Scena između crkava u Budvi meni je drag prostor, jer sam tu gledao nekoliko predstava i što je to “matična scena” Bitef teatra, ali žao mi je što njen ambijentalni potencijal nije više u funkciji, kao još neki prostori koje pamtim gdje su izvođene predstave u produkciji Budva Grad teatra, ali i vjerovatno neki novi koje tek treba otkriti. Mislim da je bi to bilo jako zanimljivo u kontekstu bar jednog od dva teatarska festivala u Budvi.
Budva je ove godine stjecište desetina ljetnjih festivala koje organizuje Turistička organizacija Budve. Kakvo je Vaše mišljenje o kulturnim manifestacijama tokom turističke sezone?
Iskreno, volim festivale, jer okupljaju ljude i postavljaju određenu sredinu u centar zbivanja na kulturnoj mapi jedne zemlje, regiona, Evrope. No, sve zavisi od koncepta. I nije važno da li je turistička sezona ili ne, jer sigurno je da publike uvijek ima, ali i da nekim gostima, tokom turističke sezone, treba, valjda i mora biti ponuđena takva struktura angažmana. Samo moraju biti adekvatni uslovi za teatarsku produkciju. Manifestacije tokom ljeta, na moru ili u drugim sredinama, produžile su pozorišnu sezonu. I to je dobro, to je kvalitet više, ali napominjem - pozorište nije zabava, i mora imati adekvatni prostor, tehničke uslove i spremnost organizatora i publike na dodatni angažman.
Šta biste rekli za okolnost da su i Narodna biblioteka Budve i TO Budve ovog ljeta priredili publici čak osam pozorišnih premijera, uglavnom priča vezanih za crnogorski kulturni identitet?
To je ozbiljan organizacioni i umjetnički domet, jer osam premijera su iznad produkcijskih moći većine pozorišta u regionu. Vjerujem da će taj trend biti nastavljen i narednih godina, ali i da će produkcije trajati i tokom godine. Bitef teatar će naše zajedničke produkcije održavati na redovnom repertoaru - te se nadam da “Zidanje Skadra” i “Skenderbeg” neće igrati samo jedno ljeto.
Poslije Novog Sada i Rijeke, Budva je iz regiona grad najbliži da postane Evropska prijestonica kulture. Šta Vi mislite o tom projektu i koliko je bitno za jedan mali grad i malu državu da dobiju EPK titulu?
To je velika priča od koje ne treba bježati. Budva ima pravo da se nada takvoj počasti i još većoj obavezi. Tako, mislim, treba shvatiti i pristupiti kandidaturi. Budva ima potencijal, ali ima i nedostataka koji bi trebalo da budu primarni motiv za rješavanje tokom priprema. Ono što nedostaje u stvari treba stvoriti, izgraditi, osposobiti, tokom priprema za EPK. Kandidaturu i pripremu doživljavam kao Olimpijadu, ali me kao i za takvu manifestaciju, zanima ne samo šta će biti na njoj, ko će nastupiti, pobijediti, nego me izuzetno zanima i šta će biti poslije, da li ćemo samo pokupiti konfete i medalje i nastaviti po starom ili će EPK biti zamajac kontinuiranog rada u oblasti kulture. Zbog toga mi je draže kada neki manji grad dobije organizaciju jer mislim da je to prilika da se uloži u infrastrukturu za kulturne i umjetničke potrebe. Da se izgradi pozorište, opremi neki devastirani prostor, da se pokrene nekoliko umjetničkih trupa i slično. To moraju biti benefiti domaćinstva, jer ako nije tako onda će nam ostati zatravljena bob-staza i neka sala koja se koristi samo ljeti kada kiša pada...
Bonus video:
