Staša Zurovac ovog ljeta bio je angažovan kao reditelj i koreograf predstave “Bjeguni” koja je izvedena u Budvi, na sceni između crkava u okviru 37. festivala Grad teatar.
Zurovac je potekao iz zagrebačke Škole za klasični balet, na kojoj je diplomirao u klasi prof. Tatjane Lucić-Šarić, a usavršavao se u Sankt Peterburgu. Od 1989. bio je član baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu gdje je radio s brojnim koreografima svjetskog glasa kao što su: Milko Šparemblek, Martino Müller, Ted Brandsen, Vasco Wellenkamp, Gagik Ismailian, Peter Breuer, Dinko Bogdanić, Patrick Delcroix i drugi.
U plesnoj i koreografskoj karijeri osvojio je brojne nagrade. Jedan od najvećih izazova u karijeri bio mu trenutak kada je dobio priliku u Narodnom pozorištu u Beogradu da postavi balet “Ko to tamo peva”, rađen prema filmskom predlošku Slobodana Šijana. Predstava je obišla svijet, broji već preko 200 izvedbi, a Zurovac je dobio i Nagradu grada Beograda 2004. godine. Pamti se i njegova postava “Cirkus primitif baleta”, za koju je osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje 2006. godine.
Najznačajnije hrvatsko kulturno priznanje, nagradu “Vladimir Nazor’”, osvojio je za balet “Proces”, prema istoimenom romanu Franca Kafke, praizveden na Muzičkom bijenalu u Zagrebu 2009. godine. Od tada do danas je koreografisao na desetine veoma uspješnih predstava...
Kako ste došli na ideju da napravite plesno-pozorišnu predstavu “Bjeguni” po romanu nobelovke Olge Tokarčuk?
Prije svega iz romana. Jednostavno je ostavio veoma jak utisak na mene jer jako korespondira sa današnjim vremenom i čovjekom. To je onaj trenutak kada čovjek odmah osjeti da tu ima nešto veliko, kada su motiv i inspiracija neupitni. Olga Tokarčuk napisala je “Bjegune” kao posvetu putovanju i bijegu, potrazi za smislom i besciljnom lutanju. Ima li aktuelnije teme danas kad više od pola svijeta putuje, bježi od raznih vrsta užasa i tragedija ili jednostavno vođeni motivima vlastitih čežnji? Želio sam, takođe, dati posvetu i život tom djelu u nekoj drugoj formi. To je ono što je nama umjetnicima najveći izazov, da neke teme koje su bolne, jake, nepodnošljive ili neshvatljive kroz svojevrstan sublimat podijelimo s gledateljima. Da koliko god je to moguće, nađemo način da im prenesemo neke poruke koje prepoznajemo kao važne, koje će ih obogatiti razumijevanjem, ljepotom ili doživljajem duboke emocije.
Sinonim za kretanje je pokret, to se na zaista lijep način spojilo u ovoj predstavi?
Sama tema kretanja i putovanja je nešto što je integralni dio života svakog ko se bavi plesom. Igrači puno putuju, mijenjaju mjesta, mijenjaju svoja tijela i svoju dušu, putuju tom cjelinom izraženom mijenama spoljnjeg i unutrašnjeg svijeta. To je ono čime se i roman bavi, bavi se ne samo fizičkim, spoljnjim putovanjem već i geografijom i anatomijom unutrašnjosti čovjeka i na neki način nam daje mogućnost da otvorimo neke prozore koje nemamo priliku otvoriti u ovoj brzini u kojoj danas živimo. Autorka govori da se i način putovanja u današnje vrijeme promijenio, piše kako skačemo iz aviona u avion, s tačke na tačku, preskačemo vrijeme i na taj način ukazuje na ono što je putovanje nekada bilo. Nekada se unutrašnja promjena čovjekova mijenjala s krajolikom kroz koji prolazi, bliže tlu. Ako putujemo vozom, vidimo šta se događa napolju i sve ono što je u našoj unutrašnjosti na drugačiji način komunicira s okolinom. Kaže takođe da je dugo tražila formu u kojoj će pisati roman, te da se je iz upravo navedenih razloga odlučila za formu koju je nazvala “konstelacijskim romanom”. Slijećemo na tačke koje su svuda slične, a onda se otisnemo dalje da tražimo i doživljavamo različitost nekog prostora, vanjskog i unutrašnjeg. Jako zanimljivo u jednom intervjuu govori: “Kada pogledamo u zvjezdano nebo i kad vidimo sve te zvijezde, mi vidimo različite formacije i oblike. Međutim, kada bismo se otisnuli gore, vidjeli bismo da toga u stvarnosti zapravo nema i da je to naša projekcija.” Ono što je meni bilo zanimljivo u toj našoj projekciji jeste tačka iz koje mi gledamo koja je također dio te konstelacije. To je bio i jedan od glavnih motiva da kroz tu tačku svakog od nas, ubrojimo ona naša životna iskustva koja prepoznajemo putujući kroz roman. Roman, njegovi likovi, pa čak i autorka u ulozi svojevrsnog naratora, zasnovani su pola na stvarnosti, pola na fikciji, pa smo na jednak način i mi na scenu htjeli donijeti istinu onoga što piše u romanu zajedno s istinom našeg životnog iskustva.
Kako ste uspjeli da u jednoj predstavi okupite toliko sjajnih igrača iz raznih krajeva svijeta?
Sve je krenulo od autorskog tima. Aleksander Balanesku, nevjerovatan umjetnik, violinistički virtuoz i predivan kompozitor, s kojim sam već više puta divno sarađivao, odvažio se sa mnom ostvariti naš već dugo sanjani san da sarađujemo na djelu u većoj formi, gdje će izvoditi svoju muziku uživo sa svojim slavnim Balanesku kvartetom. Takođe i Bjanka Adžić Ursulov, isto fantastična umjetnica, kostimografkinja i scenografkinja, po meni jedna od najvećih, s kojom već duže vrijeme dijelim umjetnički put. Oni su bili prvi iz tima s kojima sam podijelio svoje oduševljenje romanom. Njihov pristanak i zajedničko prepoznavanje djela Olge Tokarčuk bila je inicijalna kapsula. Takođe, već nekoliko godina dosta svog umjetničkog života provodim u Lincu u Austriji i pozvao sam nekoliko divnih plesnih umjetnika u projekat s kojim dijelim trenutni umjetnički afinitet. Posve internacionalan tim umjetnika, Juko Harada, Nurija Himenez Vilaroja, Kasija Vrbanac Strelkin, Lucija Kukor, Hulijana Vargas Rodriguez, Šao Jang Hsi. Pratili su nas takođe Dejvid Kent, stalni inženjer tona Balanesku Kvarteta, Marko Mijatović kao dizajner svjetla, a kasnije nam se pridružio i plesač Nikola Prato koji je zamijenio Šao Janga koji je bio na turneji u Portugalu za vrijeme našeg gostovanja u Baru i Budvi. Nekim divnim čudom otvorio se prostor u vremenu, u našim životnim i umjetničkim stremljenjima i našli smo se zajedno u ovom, na sreću, dugotrajnom procesu.
Važno je naglasiti i da je ovdje riječ o nezavisnoj produkciji. Da li je samim tim bilo teže?
Jeste zahtjevno za jednog čovjeka iznijeti organizacijski, produkcijski i umjetnički komad koji uključuje četrnaestoro umjetnika, od kojih je desetoro na pozornici i uz to ima za cilj gostovati na tri festivala. Znate da je mene na neki način iznjedrio mejnstrim teatar i većinu sam predstava napravio u nacionalnim pozorištima, a ovo je možda bio prvi veći izlet na nezavisnoj sceni gdje sam pokušao pretvoriti u prednost ono što je nemoguće u repertoarnom pozorištu koji ima svoj manje više klonirani ritam i okvir vremenske zadanosti. Okvir koji danas postaje sve stisnutiji zbog hiperprodukcije u kome zapravo više ne postoji prilika za pravo istraživanje. Odlučio sam se za jedan dugotrajni proces, od gotovo šest mjeseci, u kom smo zajednički pokušali stvoriti priliku da se prije svega prepoznamo kao ljudi, a onda i kao umjetnici, te da zadremo što dublje u djelo. Takođe, željeli smo ući i u drugačiji način rada, koji istinski poštuje različitost i da nešto što na smo inače navikli da se naziva greškom prepoznamo kao čisti potencijal. Bila je to odluka utemeljena na vjeri da možemo upoznati nešto drugo, da nešto što nas je kroz život u repertoarnom pozorištu možda frustriralo potražimo u sebi i tamo to mijenjamo, a ne u spoljnjem svijetu. Vjerujem da je takav proces u kom nije postojala osuda niti u jednom trenutku iznjedrio i drugačije rezultate. Pokušali smo se baviti savršenstvom izvedbenog trenutka, odnosno izbjegavali smo stvarati reprodukcijsko pozorište. To je takođe ponekad bilo zahtjevno jer smo se svi redom suočavali sa svojim navikama suprotne prirode koje nije uvijek bilo lako transformisati.
Da li je sloboda i prodiranje u suštinu uloga savremene igre u današnjem društvu?
Smatram da jeste, prije svega i prvenstveno prodiranje duboko u suštinu sebe samog. Jer, prenijeti neku poruku je teško ako je vi sami ne razumijete. Da biste je sami razumjeli, morate se njome istinski baviti, imati priliku da zadrete u sebe, omogućiti sebi mir i postojanost u kojima bi stvari mogle doprijeti do vas, a ne vi do njih. Smatram da je to onda i ljepši put do komunikacije s gledaocima. Današnje vrijeme je takvo da svi jurimo za nečim i čini nam se kad to postignemo da ćemo možda ostvariti neku sreću. Međutim, ako se to ne desi, uvijek nastupi ona druga strana, frustracije, nesreće, traume i slično. Uvjeren sam da se tome može doskočiti ako se odvažimo raditi i živjeti na jedan drugačiji način. Umjetnost je takođe postala nešto što ona nije u svom izvoru i temelju, a to je da ljudi posjećuju pozorišta, izložbe, koncerte i svaku vrstu umjetnosti da bi na neki način zaboravili na sebe, na onu životnu sadašnjicu koja za većinu današnjeg svijeta nije laka. To znači da je na neki način umjetnost postala bijeg od života, a ne njegov dio. Smatram da bi trebalo okrenuti smjer te vrtnje, te da uvidimo da ta zamišljena granica između gledaoca i onoga što se dešava na sceni zapravo ne postoji, odnosno da je to jedna cjelina i prostor bez granica. Ne možemo odrediti gdje je ta crta i kada tačno počinje neka predstava i kad ona završava i da li ona uopšte počinje ili završava. Osjećam da je moguće da stvarnost umjetnosti dopre do životne stvarnosti bez trenja. Veliki zadatak, ali onaj kojim se isplati baviti zato što je baviti se umjetnošću zaista privilegija, ali zbog toga i velika odgovornost. Privilegija u tom smislu da mi možemo griješiti za razliku do hirurga ili vozača autobusa. Mi uvijek imamo drugu probu, drugu predstavu i našem je poslu greška ravnopravni element. U drugim zanimanjima to nije tako. Vrlo često se ta privilegovanost i ne poštuje dovoljno, ali smatram da pravi umjetnik koji razumije o čemu se tu stvarno radi razumije da koliko je slobodan da je jednako toliko i odgovoran u tome što i kako stvara. Zadatak nam je pronaći način da tom privilegovanšću i posvećenošću pokažemo da je svaki život i svako postojanje zapravo ono naše, a ne neko drugo i da bez obzira na rastojanje, dijelimo isti trenutak.
Iz Grad teatra ističu da su ponosni partneri na ovom projektu od samog starta. Kako je došlo do te saradnje?
Do saradnje je došlo vrlo jednostavno, mojim pozivom direktorici Festivala koja je odmah prepoznala da se radi o nezavisnoj produkciji koja nastaje jednim obrnutim putem u odnosu na repertoarno pozorište, a to znači da se prvo obezbijede finansije, a onda se planira i ispostavi ono što te finansije omogućavaju. Ovdje je obrnuto, prvo se kreće u proces, onda dobijete novac, pa onda drugi konkurs, između toga opet proces i tako dalje. Tako da je gospođa Milena Lubarda Marojević to prepoznala u samom startu i podržala nas kako finansijski tako i pozivom na festival dok je predstava još praktično bila u nastajanju. To puno znači u jednoj nezavisnoj produkciji, jer kada se javite na nekakav konkurs i tražite novac da biste gostovali na nekom festivalu morate imati i službeni poziv tog festivala. Grad teatar dao nam je vjetar u leđa, a istovremeno i motivaciju da imamo tačku u konstelaciji našeg putovanja koja nas dodatno motiviše. Privilegija je što smo imali takvog prijatelja, a kad od prijatelja prihvatite pomoć prihvatili ste i odgovornost. Prava je rijetkost u nezavisnoj produkciji da vas prepoznaju insititucije i festivali dok je predstava još u nastajanju, a da ne znaju šta kupuju i kako će čitav proces završiti. Grad teatar je uz Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu i gospođu Mirnu Žagar, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Anton Bruckner Univerzitet i nezavisnu udrugu RedSapata TANZFABRIK iz Linca bio jedan od ključnih partnera bez kojih ne bismo bili ovdje u Budvi. Treba reći da smo u međuvremenu dobili i poziv od festivala “Barski ljetopis” da otvorimo njihov festival 15. jula, tako da nam je gostovanje u Budvi treće po redu.
Da li sada da Vas pitamo koji su Vam naredni planovi ili možda da Vas pitamo šta čitate pa da na osnovu toga saznamo?
Iščitavam po ko zna koji put roman Abdulaha Sidrana ”Sjećaš li se Doli Bel?”. Zahvalan sam da sam dobio divan poziv od direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu, gospodina Dina Mustafića, koji me je pozvao da napravim autorsko djelo inspirisano tim kultnim djelom. Vjerujem da ljudi više znaju za taj naslov iz istoimenog Kusturičinog filma. Tako da taj proces započinje u septembru i nadam se uspješno završava negdje krajem novembra. Takođe, pozvan sam od strane Triko Cirkus Teatra iz Zagreba da stvaramo predstavu radnog naslova “Cargo”. Eto, putovanje se nastavlja, jedno kroz sjećanje, a drugo kroz tematiku onoga što se prenosi…
Bonus video:
