Jelena Minić je Budvanka, glumica koja poslije kratkog angažmana u Zetskom domu, već neko vrijeme vrlo uspješno glumi u nacionalnom teatru u Podgorici.
Narodna biblioteka “Miroslav Luketić” Budva, Beo Art iz Beograda i Crnogorsko narodno pozorište ove godine rade pozorišnu predstavu “Brod” u režiji Ane Đorđević.
“Brod” je predstava o Ljubišama, braći Stefanu i Visarioni, i sudbinama koje su zadesile ovu čuvenu porodicu u najvažnijem trenutku naše istorije. Premijera predstave, u kojoj jednu od uloga glumi Jelena Minić, planirana je za festival “Ćirilcom” već 4. septembra na sceni između crkava.
Festival “Ćirilicom” proslavlja, sa kolegama producentima, i pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete Crne Gore veliki jubilej - 200 godina od rođenja prvog crnogorskog ministra prosvjete Visarona Ljubiše.
Sa Jelenom Minić za “Vijesti” razgovaramo pozorištu, stanju u kulturi u Crnoj Gori, njenoj rodnoj Budvi i drugim temama iz kulture.
Vi ste Budvanka, glumili ste ovdje, a sada se opet vraćate. Kakav je osjećaj igrati pred “svojom” publikom? Nosi li to neku posebnu tremu i dalje?
Ne osjećam posebnu tremu. Puls publike mi je podjednako važan i uvijek dragocjen na koju god scenu da stupim.
Koliko su na izbor Vaše profesije uticali ljetnji festivali u Budvi? I koliko je za mlade generacije budućih umjetnika važno to iskustvo na pozornici i pored nje?
Kao neko ko je odrastao uz festival “Grad teatar” sigurna sam da su pozorišni ljudi, vrhunski glumci, odlične predstave, doprinijeli tome da se pozabavim sobom, na najljepši mogući način, iznutra. To vremenom postaje zanimljivo, ubacuje u vihor konstantnog traganja i osluškivanja jedinog što zapravo imamo, našeg bića. Vjerujem da je svakom čovjeku bavljenje sobom jedini put ka smislu.
Igrali ste u Budvi “Julija Cezara”. Onda i čuvenu seriju “Budva na pjeni od mora”. Sada se na festivalu “Ćirilicom” vraćate u jednoj potpuno novoj epohi dramatizacijom sage o porodici Ljubiša. Molim Vas recite nam Vaše iskustvo o tome.
Ono što je zajedničko, o kojoj god vremenskoj odrednici, ili žanru da se radi, kad sam ja u pitanju, jeste intiman i sveobuhvatan pristup karakteru koji gradim. Ni naš, ni životi ljudi koje sretnemo na ulici, poznajemo manje Ili više, nikada nije bez kolorita. Upravo tonovi koji čine specifikum, odupiru se opštem mjestu, za mene su izazovni. Saga o familiji Ljubiša, priča je o nemirnom moru iliti duši, srcu protkanom mislima koje um vode ka beskonačnom krugu u koji se svi, kad tad, zapetljamo. Jesmo li spremni da to sebi priznamo, ostaje otvoreno pitanje... U tome vidim ljepotu predstave “Brod”. Ljepotu u priči o životu, smrti, unutar familijarnim odnosima, stradanju... Za mene veoma dragocjen, kompleksan, ljubavan i pošten proces.
Jedna ste od rijetkih glumica, naročito u mlađoj generaciji, koja je prošla sve važne crnogorske pozorišne centre. Radili ste u Zetskom domu i sada u CNP-u. Budva je Vaša “matična” scena. Kako na tu neobičnu okolnost vi lično gledate?
Na okolnost da crnogorski glumci/ce nijesu konstantno u svakom kutku Crne Gore koji možemo scenom nazvati, gledam tragično. Kultura je stub identiteta države, njen ukras ili ukaz da postoji problem.
Sa Anom Đorđević niste do sada sarađivali. Recite nam nešto od toj međusobnoj konekciji i iskustvu?
Sa Anom sam se upoznala radeći predstavu “Brod”. Govoreći o njoj govorim o velikom profesionalcu, ženi izražene pozorišne etike i vaspitanja. Njenu posvećenost i rad sa glumcima bih izdvojila kao jedan od dragulja koji dodatno oplemene svako pozorište u kome Ana režira.
Koliko mislite da je važno da se na budvanskim festivalima igraju crnogorske produkcije i da se šansa da crnogorskn glumcima? “Brod” je prva crnogorska produkcija koja se igra zajednički sa nekim od budvanskih festivala poslije punih šest-sedam godina.
Sama činjenica koju ste naveli u pitanju, vezana za na nevelik broj crnogorskih koprodukcija, jasno ukazuje na problem koji je neophodno rješavati, no, zmija sama sebi grize rep. Imajući u vidu da sa Fakulteta dramskih umjetnosti svake (ili skoro svake) godine pristižu nove generacije glumaca, ukoliko im, kao društvo, ne pružimo šansu, postavlja se pitanje smisla škole. Logično je poslije škole da pomenemo i institucije kulture kojima bi angažman morao, između ostalog, da se zasniva, kako na bogatom, šarenolikom, repertoaru tako i na uvažavanju i plasiranju značaja glumaca kao direktnih činilaca koji doprinose jačanju kulturnog postamenta države u kojoj živimo.
Da li je, po Vašem mišljenju, moguće vratiti mlade u ustanove kulture i domaćoj kulturnoj sceni i koji “recept” Vi smatrate pravim za to?
Da znam recept za bilo što, ne bih se glumom bavila. (smijeh)
Prvi put ove godine u Budvi se izgradila jasna namjera da se kroz kulturni izraz ispričaju priče i u neverbalnim formama. Ples, igra, etno pjesme i slično bile su jako važan segment ponude a posebno je zanimljivo jer se pričaju priče iz nasljeđa. Kako Vam se čini ta ideja?
Neverbalno ili kroz drugi oblik, ideja sprovedena u djelo, ukoliko je pametna i tačna doći će do publike. Veoma sam oprezna kada su priče iz nasljeđa u pitanju, jer, u vremenu u kome živim, čini mi se da se olako maše velikim idejama, istorijom. Svako malo čujem da se neko poziva na pretke, obećava pokoljenjima raznorazne epiloge ali, uglavnom bez suštinskog razumijevanja, poštovanja nasljeđa, progutani ličnom ambicijom i interesima.
Da li ste možda maštali o tome da radite projekat u nekom ambijentu, namjenski za tu konkretnu otvorenu lokaciju, u Budvi? Toga je sve manje jer se predstave igraju na otvorenom ali ne i u ambijentu.
Nijesam, ali razmisliću.
Kakvo je Vaše mišljenje o kulturnim manifestacijama tokom turističke sezone u Budvi? Koliko je to važno za turističku i kulturnu ponudu?
Ako pričamo o kulturnim manifestacijama, same riječi koje čine konstrukciju fraze, dovoljne su da zaključimo da u jeku, poslije, ili prije, turističke sezone jesu neophodne. Nažalost, Budva više nije grad u kome sam odrasla, a da ne pričam o starijim generacijama... Kič i estradni šund su dominantni i uzimaju maha. Osluškujući duše mojih sugrađana, koji nijesu podlegli ranama besmisla, zaštitare duha primorskoga, onih koji se i danas bude i misle ‘oće li bura, neće li bura..., pa ipak udahnu, punim plućima, zgražavajući se nad nametnutom epidemijom svega što nam ne pripada, nikada neću odustati od vjere da će i ta pošast koja nas je zapljusnula jednoga dana nestati.
Narodna biblioteka Budve i TO Budve na dva budvanska ljetnja festivala predstavljaju publici čak pozorišnih osam premijera, priča u vezi sa crnogorskim kulturnim identitetom? Kako to ocjenjujete?
Prije odgovora, dozvoliću da me nostalgija vrati vremenu kada sam bila redovni član biblioteke, trčala da zadužim knjigu i crvenjela se kada zakasnim da je vratim... Nikada ne mogu zaboraviti divne dame, čije su oči blistale svaki put kada se pojavi neko ko želi da čita. Hvala vam na tome.
Da se vratimo na pitanje... Kako možete da naslutite iz mojih odgovora do sad, za mene je identitet, pa i kulturni, izraženo lična i ozbiljna tema. Identitet države gradi svaka osoba koja živi u Crnoj Gori. Ukoliko jačamo osviješćenog pojedinca, jačaćemo građansko društvo. Svijest o manama isto koliko i o vrlinama, uz nekad duhovit osvrt na realnost, a nekad oštru, ali suvislu, kritiku vjerujem da je neophodna. Zato - u pamet se dobro Crnogorci!
Budva se bliži trenutku kada će se konačno odlučiti o kandidaturi za evropsku prijestonicu kulture. Veliki su izgledi da Budva ponese tu titulu. Koliko je bitno za jedan mali grad i malu državu da dobiju EPK titulu?
Vjerujem da je veoma važno. Držim fige. Dešavanja poput tribine “Glas za spas kulture u Budvi”, koja je nedavno održana u Starom gradu, jesu logična i sasvim na mjestu. Na Budvanima je obaveza da se bave i pričaju glasno o svom gradu. Gradu koji geografskim položajem, mentalitetom, kulturnom infrastrukturom, istorijskim ličnostima, i svime što nudi, zavređuje titulu EPK. Ako realnost bude mimo svega čemu se nadam, i dalje će mi srce biti na mjestu, jer znam da sam željela dobro našoj Budvi. Zbog toga vrijedi potruditi se.
Uloga mladih u procesu izgradnje projekta evropske prijestonice kulture u Budvi? Da li mislite da među nama u Crnoj Gori ima dovoljno pravih i školovanih snaga da sprovede taj projekat?
Vjerujem da fakulteti ne postoje samo da bi profesori platu primali već i da bi iznjedrili obrazovane, školovane snage. Tako da mislim da ima. Ako izgubimo vjeru u mladost o kakvom nasljeđu ćemo ikada moći da pričamo?
Koje su to od predstava sa budvanskih festivala ostavile najjači utisak na Vas? Da li možete izdvojiti neku nakon koje ste pomislili: “E pa ja ću sigurno biti glumica!”?
Nijesam nikada sebe ubjeđivala da moram biti glumica. Ne vjerujem u sigurno. Vjerujem u život koji se dešava mimo zapečaćenih planova. Odgledala sam puno fenomenalnih predstava, igrala sam u dobrim, isto kao i u onim koje nijesu bile bliske opsegu mog razumijevanja, ali ono što je škola velikih mi profesora Miše Janketića i Jasne Đuričić, jeste beskonačno traganje, davanje, konstantno preispitivanje, fokus, i uvijek i zauvijek novi početak svakom ulogom.
Bavite se glumom profesionalno. Svi znamo da je to težak posao. Plate u pozorištu niske. Na drugoj strani imamo sve veće i velike zarade za TV serije i filmove. Da li sve to ugrožava budućnost pozorišta?
Ko god motivaciju za bavljenje glumom gleda kroz platu, ili ciljem da se obogati, mislim da bi najpametnije bilo da odmah odustane. Meni bi težak posao bio da moram da nesto sračunam, nekoga operišem, ili zapjevam na karaokama (smijeh). Ne vjerujem da bilo ko treba da se bavi nečim što mu je teško. Teatar je uživanje, ples duše, vapaj srca i najveće radovanje.
To se parama ne mjeri i upravo zbog toga nikad neće biti ugroženo.
Da li mislite da je na crnogorskom primorju preveliki broj ljetnjih kulturnih programa? Imamo velike festivale tokom cijele sezone u Baru, Budvi, Kotoru i Tivtu. Ponegdje ih je i nekoliko. Da li mislite da ima dovoljno kvalitetnih sadržaja za sve ove programe?
Kvalitetnog programa nikada ne može da bude previše. Veoma obraduje kad god je sadržaj festivala uočljiv po duši koja i moju oplemeni. Ako već pričamo o kvalitetu, nameće se pitanje: u odnosu na šta procjenjujemo? Koji su naši parametri, i na osnovu čega vrednujemo kvalitet? Veseli me priča o svemu što se plasira kroz komparaciju sa evropski, da ne kažem svjetski, priznatim parametrima.
Kad smo na tom stepeniku, shvatamo da se vraćamo jednostavnoj suštini onoga što jesmo, vratićemo se na iskreno, lično i promišljeno. Jer, svijetu, pa i nama, ništa drugo ne preostaje.
Kad to sunce zasija, onda forma, koncept, verbalno ili ne..., može sve. Čak i to “sve”, nikad ne treba da nam bude dovoljno, jer idemo dalje.
Ne želim da izgubim nadu u moć teatra
Da li mislite da danas u našem pozorištu postoje teme koje nisu dozvoljene? Koliko mislite da politika negativno, ili pozitivno, utiče na rad pozorišta?
Ozbiljnu politiku, očiglednu u naprednim zemljama, kada je Crna Gora u pitanju, ne prepoznajem. Da postoji tračak iste, umjetnik u Crnoj Gori bi bio prepoznat kao persona grata, istaknut iznad svih političko tabloidnih društveno dnevnih dešavanja. Nažalost, ono čemu svjedočim godinama, a što je i sveprisutni pokazatelj nivoa na kojem smo, jesu poltronski politikanti okupirani željom za vlasti i kontrolom. Optimista sam i ne želim da izgubim nadu u moć teatra da konstantno vraća na suštinu, i da zavazda ukazuje na probleme društva. Ukoliko me život demantuje biće to veliki hendikep, fijasko. No, ipak, kako rekoh, optimista sam.
Sputanost u mozgu je neprolazna boljka
Kako Vi vidite mjesto autora na našim prostorima bilo da je on reditelj, glumac, dramski pisac? Da li je sputaniji kada promišlja i radi drugačije nego što vlast, producent ili uprava pozorišta želi?
Sputan čovjek može biti samo u glavi. To je najopasnija sputanost. Vlasti će se mijenjati, doći će novi reditelj, igraće se raznorazni pisci... ali, sputanost u mozgu je neprolazna boljka.
Bonus video:
